kontrapunkt

[silicone]

Stvarno nemam vremana za ovo, ali moram priznat da stvarno kvaliteno zna? izvaljat ne?to iz materije koju vrlo slabo poznaje?. Navest ću samo neke od gluposti.

Originally Posted by VukP

Palestrina je renesansi majstor koji je umro 90 godina bre Bahovog rodjenja a funkcionalna harmonija nije postojala ni kao pojam u to doba. Tek sa Barokom se uspostavljaju horizontalni odnosi tog tipa. .

Palestrina je OTAC polifone HARMONIJE. Isto tako je OTAC kontrapunkta. Kakvi horizontalni odnosi tog tipa? Pa svaka 3 tona različite visine odsvirana u isto vrijeme čine harmoniju.

Originally Posted by VukP

Pravila su uspostavljena kasnije, kao svojevrsna opsta mesta - normala na koju se "klasicna harmonija" oslanjala - zapravo, nacin sistematizacije (vecina dela je ipak ono sto bi se iz perpspektive usvojenih sredisnjih vrednosti nazivalo izuzetkom - paradoksalna situacija nastala grupisanjem stilema kompozitora istog perioda)..

Ovo sam pročitao nekoliko puta, i jo? uvijek ne znam ?ta si htio reći.
Pravila nisu uspostavljena kasnije, ona su supostavljena upravo od doba prije spomenutog Palestrine, od kad se učena glazba počela vezivati isključivo uz Crkvu. Bila su stroga po pitanju upravo polifonije i harmonije, a kasnije su se samo sve vi?e odbacivala.

Originally Posted by VukP

To pocinje jos sa Betovenom, pocetkom XIX veka (mozda cepidlacim ). Tonalitet je vec bio siroko shvacen znatno pre impresionizma, a klasicni tonalitet je napusten tek sa Skrjabinom(hm...) (iako je on zapravo usvojio drugaciji tip tonalnog integrisanja ali ne napusta u pravom smislu postojanje tonalnog centra - to sto nazivas "klasicnom" harmonijom(harmonija baroknog, klasicnog i romanticnog perioda) je, u velikoj meri odrzivo jos mnogo kasnije(cak je, na primer, Prokofjevov jezik u vecini slucajeva objasnjiv klasicnim harmonskim postupcima, kao i 90% procenata muzike koja se danas pise), dok pravo napustanje tonaliteta i tonalnosti dolazi tek sa ekspresionizmom).

Kad si već načeo tu temu, nastavit ću misao iz svojeg post-a, iako je off topic. "Sranje" je definitivno počelo sa Beethovenom, u smislu velikog broja neakordičkih tonova i velikih dinamičkih kontrasata (koji su neprirodni), i nastavilo se sve intenzivnije "kr?iti" sve ono ?ta je bilo uspostavljeno sa nekim smislom - zlatna glazbena pravila.
To je, po meni, u prvom redu "zasluga" netalentiranih skladatelja koji uvijek moraju tra?iti ne?to novo, iako glazba ima vi?e nego dovoljno elemenata unutar tonova, tonaliteta, ritma, tempa i različitih instrumenata za skladateljsku kombinatoriku i izra?avanje.
Ali budući nisu svi rodjeni kao Bach-ovi i Mozart-i počelo je tra?enje novih elemenata u glazbi. I tako impresionisti počeli glazbi pripisivat razne neglazbene motive, opisivati tokove rijeka glazbom, opisivati snove i slično. Tu je jo? i bilo lijepe glazbe.
Onda dodje nova generacija skladatelja "tra?itelja" koji opet moraju ne?to novo, pa nastane ekspresionizam. I tu skladatelji nastave sa odbacivanjem svega ?to se do tada spoznalo o glazbi, melodiji, polifoniji, harmoniji i kotinuitetu pa izmisle programnu glazbu. I polako dolazimo do vrhunca, sa Schoenbergovom dodekafonijom, kada je konačno totalno napu?teno sve ?to ima ikakve veze s glabenom ljepotom.

A vezano uz tvoj post, sigurno da je bilo elemenata iz tih "zlatnih" doba i u "ozbiljnoj" glazbi 20-og stoljeća, neki jednostavno nisu htjeli prihvaćati nove stvari. Ima cijela svita NEOklasicista i NEOromantika, a Prokofjev je, uz Stravisnkog svakako jedan od poznatijih.