50 dindzi za Japan...

[Surfer]

Kakvo je zaista stanje među ljudima, najbolje pokazuje pismo jedne profesorice engleskog jezika, koja predaje u gradu Sendaiju. Dirljivo pismo prijateljima profesorice Anne objavljeno je na Facebooku, te se brzinom munje pro?irilo po mre?i.


"Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. No, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno poma?u. S obzirom da moj stan vi?e ne zaslu?uje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to ?to imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.

Preko dana jedni drugima poma?emo počistiti nered u na?im domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekome u stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante", pi?e profesorica Anne, pa ističe:

'Sviđa mi se to kako smo odbacili neva?no'

"Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopće nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata ?irom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: 'Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali.' Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.

Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Plin jo? nije proradio. No, sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima, no sada imamo i va?nijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili neva?no. ?ivimo punim plućima na razini instinkta, intuicije, skrbi, pre?ivljavanja, ne samo za sebe, nego i za cijelu grupu", pi?e profesorica.

'Ima i neočekivane ljepote'

"Zamjećujem čudnovate paralelne situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno poslo?enim le?ajevima ili rubljem koje se su?i na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim ?etače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna ti?ina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu", nastavlja se u pismu.


Profesorica ističe i kako su Japanci prekrasni. "Svaki dan dolazim do svoga stana pogledati kako stoje stvari, sada ?aljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je netko ostavio. Nemam pojma tko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne."

U pismu se jo? navodi i kako su građani upozoreni kako mogu očekivati naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili vi?e. Podrhtavanje se stalno osjeća. Potom profesorica zaključuje:

"U ovim okolnostima ja zbog nečega imam izravan uvid da se stvarno upravo događa ogroman kozmički korak naprijed u cijelome svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se uslijed iskustva s ovim događajima u Japanu srce ?irom otvara. Brat me pitao osjećam li se 'manjom od makova zrna' zbog ovoga ?to se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa ne?to ?to je puno veće od mene same. Taj val rađanja (?irom svijeta) je te?ak, no ipak veličanstven", poručuje profesorica.