Glazbeni instrumenti

[Hush]

Ima izgled valjka. Omotač je najče?će od drveta. Oba su otvora pokrivena zategnutom telećom ko?om ili plastikom. Opne se zate?u preko obruča pomoću zateznog prstena s vijcima. Time se mijenja i boja zvuka. (Napetija ko?a da je prodorniji zvuk i bratno.) Veliki bubanj nema zvuk određene visine. Palica za veliki bubanj ima loptastu glavu od filca. Veća je i te?a od one za timpane. Za tremolo se koristi i palica s dvije glave (s loptastom glavom na oba kraja).
Pri sviranju se veliki bubanj postavlja u uspravan polo?aj oslonjen na kratke no?ice ili posebne noge. (U simfonijskom orkestru veliki bubanj stoji na posebnom stalku. U rock ili jazz sastavima te zabavnim orkestrima, veliki bubanj stoji na podu i dara se nogom, posredstvom pedale.) Udar se vr?i bočno i to samo po desnoj opni. Zvuk mu je izuzetno sna?an. ?eli li se zvuk skratiti potrebno je zaustaviti treperenjem obiju opni.
Notira se na jednoj crti, samo ritmički. U Europu je do?ao s Istoka, preko turske vojne glazbe.
U drugoj se polovici 18. stoljeća koristi u djelima s istočnjačkom tematikom. Redovan je instrument u velikom romantičarskom orkestru a također ga redovno nalazimo u vojnoj glazbi. U dana?njim zabavno ? glazbenim sastavima izvođač za udara u veliki bubanj koristi mehaniziran, pedalnu palicu. Pritiskom noge na pedal, palica se pokreće kao poluga s oprugom i udara.

[Hush]

Oblik mu je jednak obliku velikog bubnja. Valjak je razmjerno plitak; omotač mu je najče?će od metala, a na njegovim otvorenim stranama razapete su dvije opne od ko?e, pomoću obruča s vijcima.
Mali bubanj le?i na postolju vodoravno, pa se po njemu odozgo udara. Ima vi?i zvuk od velikog bubnja.
Palice su mu izrađene od drveta, sa sitnom glavicom; udarac njima daje o?triji zvuk. Preko donje opne razapeto je nekoliko srebrnih ili bakrenih ?ica. Treperenje opne prenosi se i na njih ?to doprinosi ?umnom i svijetlom zvuku. Njihovim se otklanjanjem posti?e tamniji i tuplji zvuk. U sviranju se najče?će koriste obje palice (drvenog vrha), ali i metlice, koje povlačenjem po ko?i daju karakterističan ?um. Tipični za ovaj instrument jesu nagla?eni udari palicama s dvo-, tro-, ili četverostrukim predudarom. Ako se ravnomjerno ponavlja ističu mar?evsko obilje?je glazbe. Stoga se i koristi u vojnoj glazbi.
Zahvaljujući o?trom i preciznom zvučanju slu?i i za izlaganje slo?enijih ritmičkih motiva i pratećih obrazaca. I tad se koristi za ritam mar?a, ali i za ritam nekog plesa npr. u baletu Bolero Maurice Ravela.
Koristi se i za tremolo (virbl). Tada svaka palica udara opnu barem po 2 puta prije nego je druga smijeni. Drugi udar proističe iz elastičnog odskoka palice nakon prvog udara.
Notira se ritmički na jednoj crti.

[Hush]

Oblikom je sličan malom bunju. Tijelo mu je dulje od njegova i nema napetih ?ica uz donju membranu. Izrađuje se u nekoliko veličina, kojima se pribli?no mo?e odrediti visina zvuka. Tom-tomovi se rabe u skupinama, obično po dva, različitih promjera. Ostavljaju se na stalak, koji, kada je riječ o manjim sastavima, stoji na velikom bubnju.

[Hush]

Tamburin se od ostalih bubnjeva razlikuje po mnogim obilje?jima. Ima izuzetno uzak obruč (oko 5-6 cm) tj okvir od drveta ili metala. Ima samo jednu opnu, dok je s druge strane obruč otvoren. U uskim prorezima du? drvenog okvira smje?teni su po parovima metalni tanjurići. S obzirom da oni prilikom udara o opnu zveckaju metalnim zvukom, tamburin predstavljaju kombinaciju opnozvučne i metalozvučne udaraljke.
Instrument se dru?i u lijevoj ruci za drveni obruč a svira na vi?e načina:
a) najče?će pojedinačnim udarima ? skupljenim prstima, donjim dijelom dlana, ručnim zglobom, laktom, koljenom;
b) ritmiziranom kombinacijom udara ? samo po ko?i; samo po okviru ili naizmjenično (po ko?i dlanom, a po okviru
prstima);
c) tre?enjem instrumenata ? čime se tanjurići proizvode tremolo;
d) trljanjem ko?e palcem ? čime se ostvaruje ?um nalik na tremolo;
e) udarom po ko?i palicama ? tada se dr?i na nekoj podlozi ili koljenima.

Zvuk tamburina je svijetao i vedar pa je čest u plesnoj glazbi, ali i opernoj i baletnoj.
Tamburin potječe s Bliskog i Srednjeg Istoka. Nalazimo ga kod mediteranskih naroda. Kod nas ga nazivaju i daire ili def.

[Hush]

Ovo su bubnjevi afričkog podrijetla ali odomaćeni u latinoameričkom folkloru. Javljaju se u paru, s izvjesnom razlikom u veličini, a time i zvučnosti. Opna pokriva samo gornji otvor valjkastog tijela, dok je donji kraj otvoren.
Razlikuju se u du?ini rezonatora i oblika. Kod bongosa rezonator je pravilan valjak, a visina nevelika: oko 25-30 cm; kod kongasa je visina znatno veća: oko 70-80 cm; a promjer rezonatora se su?ava prema donjem kraju. Stoga je i zvuk bongosa svjetliji i vi?i, a kod kongosa dublji i zatvoreniji. Nijanse zvučnosti variraju i od načina udara. (Bli?e centru je dublji i mukliji zvuk.) U folkloru se po opnama udara prstima. Moguće je i udar palicama pa je bongos čest u sastavu ?baterije?. Bongo (bubnjić kubanskog podrijetla), pridr?ava se laktom; dok se konga stavlja na postolje.
Njihove se dionice najče?će improviziraju. Ako to nije slučaj notacija se pi?e na jednoj crti i to za mali bubanj iznad, a za veći ispod nje.

[Hush]

Izrađeni su od kovane bronce ili mesinga u obliku tanjuraste ploče (talijanski piatti). (Najkvalitetniji su kineski ili turski.) Neodređene su visine zvuka.
U sredi?tu se nalazi ispupčenje s prorezom, kroz koji je provučena uzica ili remen koji slu?i za dr?anje instrumenta.
Najče?će se upotrebljavaju u paru okrenuti jedan prema drugom svojim izdubljenim stranama. Zvuk se ostvaruje njihovim međusobnim udarom. Pri vodoravnom kretanju zvuk je o?triji nego pri vertikalnom.
Moguće je koristiti i samo jedan činel (tanjur) koji se objesi ili dr?i rukom u vodoravnom polo?aju (kao u sastavu ?baterije?). Tada se zvuk dobiva udarom palice (metalne - od triangla, drvene ? od malog bubnja, meke, filcane od velikog bubnja ili timpana) ? ovisno o ?eljenoj o?trini i snazi. (Na taj se način koristi u manjim sastavima rock i jazz-glazbenika, te za potrebe zabavnih orkestara.)
Osim pojedinačnih udara, palicama (osobito s dvije) se izvodi i tremolo.
Zbog sna?na metalnog i o?trog zvuka, činele se koristi pri zvučnim kulminacijama orkestra. Zvuk je i veoma trajan. Prislanja se prislanjanjem činela na grudi ili, ako je ostvaren palicom, stavljanjem ruke na metalnu ploču.
Ukoliko se ?eli da slobodno odzvuče, nakon udara ih se razdvoji i podigne uvis, kako bi se zvuk ?to slobodnije ?irio.
Kao koloristički dodatak prozračnoj piano i pianissimo instrumentaciji koriste se na 3 načina:
- lakim ?trljanjem? ivica jedne o drugu čime se dobiva tihi ?um u tremolu ili
- mekom palicom ?to također izaziva tihi ?um u tremolu
- te pojedinačni, kratki dodiri dviju činela.
(U plesnim ansamblima u sastavu ?baterije? koristi se i tzv. kontračinele. Konstruirane su tako da se njihov udar ostvaruje pritiskom noge na pedal. Postavljene su vodoravno na zajedničku osovinu, s tim ?to je jedna učvr?ćena, a druga se mehanizmom pokreće vertikalno i udara. Ova se konstrukcija naziva hi-hat. Njima se obilje?ava ravnomjernost ritmičkih jedinica.
Činele se notiraju samo ritmički, na jednoj crti. Ako se ipak koristi linijski sistem, on nosi bas-ključ, a pi?e na visini tona c ili e.

[Hush]

Neodređene je tonske visine. To je savijena metalna (čelična) ?ipka u obliku trokuta na vrhu s otvorom za rezonanciju. Nametljiva je zvuka. Vje?a se na ko?nu vrpcu i udara čeličnim ili drvenim ?tapićem.
Brzim izmjenjivanjem udaraca po dvjema stranicama trokuta moguće je izvesti tremolo.