Glazbeni instrumenti

[Hush]

Njegov je originator jednostruki pisak izrađen od trske koji se pričvr?ćuje na usnik od ebonita (ili kakvog drugog materijala npr. kristala, drva, metala). (*Ebonit je umjetna smjesa tvrde gume, olova i sumpora, tj. vulkanit; jedna od prvih umjetnih plastičnih masa. Dobiva se duljim grijanjem (vulkanizacijom) kaučuka s većim količinama sumpora na 140-160 stupnjeva celzijusa. Obično je crn, pri običnoj temperaturi tvrd, razmjerno ?ilav i neelastičan materijal.).
Pisak počiva na donjoj usni dok se gornji zubi postavljaju na usnik. Za razliku od ostalih drvenih puhača klarinet ne prepuhuje u oktavu već u duodecimu ?to rezultira neobično velikim opsegom instrumenta i pojavom tzv. prelaznog registra.
Opseg: e (mali) ?c4
Registri: duboki (?almaj) ? e-e1; prelazni ? f1-b1; srednji ? h1-c3; visoki ? cis3-c4.
Duboki (?almaj) je karakterističan iz razloga ?to klarinet jedini od drvenih puhača ima altovsku lagu. Moguće je provesti dinamiku od p do f (?to nema nijedan od drveni puhač u dubokom registru) pa ga tako Weber koristi za dramatske situacije ili za neke pianissime u ovom registru.
Prelazni registar - dodaju se ekstra klapne; budući da su otvori sasvim na vrhu cijevi tonovi zvuče ?uplje i promuklo (to su tonovi s najkraćim zračnim stubom ? e prepuhuje u h1) ovaj registar slu?i da pove?e prvi prepuhani ton h1.
Srednji ? dobre kvalitete (b ? taman, h ? prvi prepuhani ton svijetlo zvuči).
Visoki ? od f3 na vi?e sve prodornije zvuči.

Zrak tro?i otprilike kao ljudski glas (između oboe oboe i flaute). Po pokretljivosti je odmah iza flaute; tehnički je spretan i virtuozan instrument (gotovo bez ograničenja i razmjerno lako izvodi sve vrste ljestvičnih nizova dijatonskih i kromatskih; razlo?ene akorde; razne akorde, krupne skokove, trilere, tremola i druge ukrase) izvedba dvostrukog i trostrukog jezika te?e je izvediva jer jezik zbog piska nije slobodan tj. također je između flaute i oboe.
Artikulacija je također bogata i raznolika; staccato je sporiji nego kod flaute.
Klarineti su pravi transponirajući instrumenti. Izrađuju se u raznim ?timanjima: B, A, C, D, Es. Najče?ća su 2 ?timanja: in B i in A. In B zvuči za v2 ni?e nego se pi?e. In A zvuči m3 ni?e nego se pi?e. (Zvuči E-duru ?klarinet in A svira G-dur) In A se koristi:
1) u tonalitetima s povisilicama. Klarinet in A je u njima daleko spretniji i obratno. 2) Na klarinetu in A postoji cis mali ?to pro?iruje opseg. 3) Klarinet in A je ne?to veći i ima topliju boju.
(Dionicu basetnog roga ? instrumenta između malog i bas klarineta ? u Mozartovu Requiemu svira klarinet in A).

[Hush]

Mali klarinet in Es zvuči za m3 vi?e nego ?to je pisano. Povećava opseg. Zvuk mu je pi?tav i prodoran; ima relativno slab registar.
Bas klarinet ? in B ? zvuči za v9 ni?e nego nego ?to je notiran, ali samo u tzv. francuskoj notaciji (pi?e se u violinskom ključu kao klarinet in B i zato zvuči v9 ni?e). U Njemačkoj se notaciji pi?u za ton vi?e od realnog zvuka (pi?e se u bas ključu i zvuči za v2 ni?e). Njemačka je notacija praktičnija onom tko čita partiture jer je bli?a realnom zvuku, a klarinetistima je lak?a francuska (radi ključa)
Bas klarinet pro?iruje opseg prema dolje, ima jo? tonova (do pisanog malog c koji zvuči kao veliki b).

[Hush]

Instrument iz porodice dvostrukih jezičaca. Opseg mu je od B1- e2 (f2). Bilje?i se u bas, tenor C-ključu i violinskom ključu.
Registri: duboki (forte, puni, masivni tonovi) ? B1 ? Fis; bariton (dosta jak) ? G- f; srednji (neobično blag ? koristi se za solo dionice) ? fis ? d1; visoki ? dis1 ? g1; ekstremno visoki (prodoran) gis1-e2.
Najbolji registar, u kojem je fagot osobito podesan za raspjevani melodijski izraz (tzv. saksofonski registar ? zbog najveće sličnosti sa zvukom saksofona), otprilike se poklapa s područjem A-?ice na violončelu, koja ima slične odlike. To su granice tenorskog registra. To je u romantizmu negdje od d - g1, a u novije vrijeme od E ?b1.
Prepuhuje u oktavu. (Moguća su i prepuhavanja u duodecimu i superoktavu ?to omogućuje različite ?grifove?, tj. prstomete za isti ton, a praktično čini fagot podesnim za brze i krupne skokove.) Vrlo je izra?ena razlika između ekstremno visokih i dubokih registara. Zbog veličine je najkompliciraniji za izradu. Fagot je osamstopni instrument. (Cijev izgrađena najče?će od javorova drveta duga je oko 2, 45 m, a ukupno s metalnom cijevi i jezičkom, du?ina instrumenta dosti?e 2, 60 m.) Posjeduje mnogo klapni koje se pokreću palcima obje ruke. Zbog kori?tenja svih 10 prstiju pri svirci, a i zbog te?ine, svirač dr?i fagot pred sobom okačen uzicom oko vrata. Pri svirci su najzaposleniji palci. U nekim slučajevima svira polustupnjeve na polurupama (vi?e klapni ? manje vibrira drvo).
Prirodno nije virtuozni instrument, ali se mo?e i tako koristiti.
Staccato mu je suh i o?tar ? jo? jače nego kod oboe. U staccatu se najče?će primjenjuju krupniji skokovi čak do dvije oktave. Koristi se za ironične situacije, za komične i groteskne efekte. Uspje?nost u izvedbi ovakvih karaktera proizlazi iz proturječne kombinacije grubih i ?te?kih? tonova dubokog registra s o?tro ritmiziranim i artikuliranim pokretom. (S. Prokofjev: Peća i vuk (tema Djede ? gunđala) Osobito je podesan za izra?avanje glazbenog humora (B. Bartok: Koncert za orkestar, 2. stavak (Igra parova)) i za duhovito tonsko slikanje (P. Dukas: Čarobnjakov učenik (tema začarane metle).
Podjednako dobro, premda rjeđe, mo?e interpretirati i mirne melodije, plemenitog, lirskog izraza ? osobito u vi?em registru. (P. I. Čajkovski: V simfonija u e-molu, op. 64, 2. stavak) Tonovi dubokog registra, u odgovarajućoj tematici, mogu dobiti čak i mračno-tragičan prizvuk. (P. I. Čajkovski: VI simfonija u h-molu, op. 74, 1. stavak).
Osim ?to se prirodno koristi kao bas instrument u sastavu drvenih puhača, njegova se uloga sastoji i u dupliranju violončela i kontrabasa u gudačkom slogu.

[Hush]

KONTRAFAGOT

To je transponirajući instrument u ?irem smislu (zvuči Č8 ni?e nego ?to je notiran).To znači da mu je opseg za oktavu ni?i od fagotskog.(Razlog je dvostruko veća du?ina zračne cijevi.)Opseg mu je od B2 (subkontra) ? g ili a.(B2 je ton koji čini donju granicu općeg orkestarskog opsega. Od ostalih instrumenata samo glasovir i orgulje zalaze do jo? dubljih tonova.) On je isključivo orkestarski instrument. To je 16-stopni instrument (oko 4, 90 m).Zbog toga se cijev najče?će presavija četiri puta, a izlazni je otvor okrenut nani?e ? ljevkastog je oblika i cijeli je zavr?ni dio metalan. Veća mu je i debljina cijevi. Njegovoj je te?ini nu?an oslonac, a tome slu?i no?ica na donjem kraju.Unatoč veličini nije toliko nespretan. Dosta je jaka zvuka i mo?e biti bas instrument i za 3 trombona.(Do otprilike tona E kontrafagot zvuči puno, bogato i po potrebi sna?no.)Ipak, u velikoj se većini on udru?uje s drugim instrumentima ? bilo unisono(obično s kontrabasima)ili u oktavnom udvajanju(najče?će s fagotima) ? te, u stvari, prvenstveno slu?i tome da pojača liniju basa ili da joj doda prizvuk orguljske masivnosti.
Samostalni su istupi rijetki, premda je efektan u grotesknom ili humorističnom izrazu.(P. Dukas: simfonijska pjesma Čarobnjakov učenik (o?ivljavanje prepolovljene metle)) Počev?i od Richarda Straussa če?će ima solo istupe, ali i tada za nekakvuslikovitu karakterizaciju zbivanja ili ličnosti.


SAKSOFON

Konstruirao ga je 1841. g. belgijski graditelj instrumenata Antoine Joseph Sax.
Zbog originatora (jednostrukog jezičca) pripada porodici klarineta. Izrađen je metala. Ima isti opseg i prstomet kao oboa,(a i ?upljina cijevi je konična kao kod oboe). Prepuhuje u oktavu. Opći vanjski izgled je, najsličniji basklarinetu ? barem kod altovske i dubljih registarskih varijanti saksofona. Sopranska varijanta i jo? manji sopranino-saksofon imaju, međutim, ispravljenu cijev, pa su na prvi pogled (zanemarujući konično ?irenje cijevi) najsličniji metalnom klarinetu.Zvuk saksofona je najsrodniji fagotu u njegovom visokom registru(koji se, stoga, katkad naziva: saksofonski!)Čitava porodica obuhvaća 7 instrumenata.
Pisani tonski opseg saksofona, svih varijanti, podudara se s opsegom oboe: b-f3. U stvarnom se zvuku on jako razlikuje, jer se saksofon gradi u 7-8 (katkad i do 12) registarskih i transpozicijskih varijanti. Osnovne su registarske varijante: sopranino, sopran, alt, tenor, bariton, bas i kontrabas, a naizmjenično transponiraju u Es (ili F) i B (ili C, tj. bez transpozicije), pomičući se jo? ? ovisno od registara ? za jednu, dvije ili tri oktave nani?e (npr. stvarni opseg sopranina počinje od des1, alta od des, baritona od Des, kontrabasa od Des1 i sl.)
Četiri su glavne ?time: sopran in B (zvuči za v2 ni?e), alt in Es (zvuči za v6 ni?e), tenor in B (zvuči za v9 ni?e) i bariton in Es (za veliku tercdecimu ni?e). (Budući da je sopran dosta piskavog tona, radije se zamjenjuje klarinetom).
U vojnoj glazbi primjenu nalaze i ostale registarske varijante, koje, iznimno, idu čak do subkontrabasa. Svojim zvukom, koji je na sredini između drvenih i metalnih puhačkih instrumenata, saksofoni u takvim ansamblima čine dragocjenu vezu između ova dva osnovna roda, pa su sve vi?e rasprostranjeni ? dok su u početku nalazili primjenu samo u nekim zemljama (Francuska, Belgija, pa čak i kod Nijemaca i Rusa). Kad je oko 1920. g. prodro u sastav jazza, počinju ga koristiti i skladatelji koji u jazzu nalaze inspiraciju (Stravinski, Honegger, Ravel, Milhaud?) U međuvremenu se ukorijenio u zabavnim orkestrima raznih vrsta i sastava.
U pogledu pokretljivosti i bogatstva artikulacije saksofon je ravan klarinetu, čak ga u nečemu i pretječe.Dakle, spada u potencijalno virtuozne instrumente, a istovremeno je i vrlo izra?ajan nositelj plemenito raspjevanih melodija: (G. Bizet: predigra suiti Arle?anka). U ovoj se drugoj ulozi osobito ističe alt-saksofon, koji je primijenjen i ovdje i u većini drugih sličnih prilika, npr. u Ravelovoj orkestraciji stavka Stari zamak iz romantične suite Slike s izlo?be M. P. Musorgskog.
Saksofon se odlikuje i nekim sasvim posebnim mogućnostima ? za zvučnu karikaturu i grotesku (podra?avanje smijeha, urlanja, mijaukanja i slično), za osobite artikulacijske efekte (npr. tzv. sleptang (engleski slaptongue = svojevrsni, o?tri staccato, koji se ostvaruje specifičnim djelovanjem jezika), za glissanda raznih vrsta, za izvođenje netemperiranih tonova itd.

[Hush]

Originator im je limeni usnik u obliku ča?ice (truba, trombon) ili lijevka (rog, tuba); vibrator je stupanj zraka, a rezonator tijelo. Po cijevi se razlikuju trube i rogovi. Trube imaju cilindričnu cijev ?to daje praskav zvuk. Tu spadaju trube i trombon. Rogovi imaju koničnu cijev ?to daje mek?i zvuk. Tu spadaju horne (rogovi), tube, kornet i krilnica.
Ton posti?u pomoću ventila. Imaju ih obično 3 (tuba ih ima i vi?e). Oni produ?uju cijev na sljedeći način: prvi za 1 ton dolje, drugi za pola tona, treći za jedan i pol ton. Moguće ih je kombinirati. Zajedno pritisnuta tri ventila daju P4 dublji to ? temeljni ton je fis.
Dok nisu ugrađeni ventili ako se ?eljelo odsvirati ton h umjesto tona b onda se stavljala ruka u cijev. Tako se cijev zatvarala, a time i skraćivala. Dobivao se vi?i ton za m2 ili za v2. Kod takve je tehnike sviranja dolazilo do osjetne razlike u kvaliteti tona (zvuče kao sordinirani ? sti?ani).


Do polovice 19. stoljeća (Wagner) trombe i korni su bili tzv. prirodni instrumenti (mogli su izvoditi samo parcijale jer nisu imali ventila). Tu ne spada trombon jer je uvijek imao povlačak.
(Truba ne mo?e proizvesti prva 2 parcijala, rog mo?e sve). Iz toga je proizlazio stil pisanja za te instrumente, ograničavao ih je na fanfare.
Parcijali: C, c, g, c1, e1, g1, b1, d2, e2, (fis) f2. U baroku su od opsegu b1 do f2 virtuozno baratali u pianu.
Kru?no oblikovani dodaci cijevi umetali su se između usnika i glavne cijevi da bi se postigla ?eljena ugodba ili ?timung. (Tad se sviralo iste parcijale, ali transponirane; isti broj tonova.)
Dionice često izgledaju čudno vođene c2-d2-g1?
Za vrijeme Wagnera (19. stoljeće) grade se ventilne trombe i rogovi pa postaju prirodni.

[Hush]

U pravilu se za duboke tonove usta opu?taju, a za visoke se sve vi?e ste?u. Limenjaci trebaju vi?e zraka od drvenih puhača.
Moguće je primjenjivati sordinu ili prigu?ivač i to uglavnom u svrhu kolorističkih efekata. Izrađuju se od raznog materijala (metal, drvo, plastika, karton?). Drugi je razlog primjene sordine u redukciji dinamike.
Truba je transponirajući instrument in B, iako postoji i in C. Postoje i piccolo tromba in d i in f i velika truba in Es, te kornet i krilnica. Opseg joj je od fis malog ? c4.
Rog je transponirajući instrument in F. Zvučeći je opseg od H kontra ? f2.
Tzv. tenor trombon je in B (ne računa se u transponirajuće). Pedalni je ton B kontra. Opseg mu je od E ? e2. Posjeduje povlačak (cug) koji ima istu funkciju kao ventili ? mijenja pedalni ton. Mo?e imati i ventile. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to prva pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva druga pozicija ? zvuči za pola tona ni?e. Tako sve do sedme pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube ? P4 dublji ton. Postoje i bas trombon in F i alt trombon in Es.
Tuba ? postoje tube različitih veličina i ?tima. Najče?ća je bas tuba in F s opsegom od F kontra do g1. Obično ima 4 ventila: prvi sni?ava ton za cijeli stupanj; drugi za pola; treći za stupanj i pol, četvrti za dva i pol stupnja. Kombinirana upotreba svih ventila postupno sni?ava cijeli alikvotni niz tonova do v7. Često se koristi i visoka tuba (tenor tuba) obično ugođena in B s pedalnim tonom B kontra. Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner ? tube koje čine prirodni prijelaz između bas ? tube in F i rogova in F.

Pri proizvodnji tona najlak?e je na jedan slog TU izvesti uzlazna 3 tona koja idu po redu: c1 ? e1 i g1. Srednje te?ko je izvesti na jedan slog TU redom tonove c1-g1 jer se preskače jedan parcijal. Najte?e je izvesti nakon c1 ton c2 jer se preskaču 3 parcijala. Usta treba adaptirati tako da se c1 izvede na slog TU, a c2 na slog KU. Ukoliko se to ne učini dolazi do kiksa.

[Hush]

Na 1 luk se izvodi 1 udar jezika izgovaranjem sloga TU. Usta su slobodna kao kod flaute. Za limene je puhače karakteristično da izvode dvostruki i trostruki jezik: 2 se osminke izvode izgovaranjem slogova TU-KU, a triola na 1 udarac izgovaranjem slogova TU-KU-TU. (Na tubi ih je malo te?e izvesti jer treba vi?e zraka.)

[Hush]

Dr?i se u lijevoj ruci, a desna manipulira ventilima. Opseg je teoretski 3 oktave: od fis (malog)-f3 (kod jazz trubača do c4.); ali praktično rijetko zalazi preko c3(odnosno b2), jer su tonovi iznad te granice vrlo usiljeni i izvođački rizični.
Slijedi pregled tonskih visina koji se dobivaju na određeni polo?aj. (0 označava ne pritisnuti ventil; 1 pritisnuti 1. ventil; 2 = pritisnuti 2. ventil; 3 = pritisnuti 3. ventil). Gornji (vi?i) se tonovi na isti polo?aj (prstomet) dobivaju pomicanjem usta.
000 ? c1, g1, c2, e2, g2, b2, c3;
020 ? h, fis1, h1, dis2, fis2, a2, h2;
100 ? b, f1, b1, d2, f2, as2, b2;
120 (003) ? a, e1, a1, cis1, e2, g2, a2;
023 ? as, es1, as1, c2, es2, ges2, as2;
103 ? g, d1, g1, h1, d2, f2, g2;
123 ? fis, cis1, fis1, ais1, cis2, eis2, fis2.

Legato je najlak?e odsvirati kad se izvode susjedni parcijali u 2. polo?aju.

S Wagnerom se javljaju trube s ventilima.
Truba ima 3 registra: duboki: fis-c1 ? tro?i puno zraka jer rade samo ventili pa nije virtuozno (zvuk im je mračan, zloslutan, ?sudbinski?); srednji: c1-g2 ? zvuči svečano osobito a due; visoki: g2-d3 ? prema vi?im tonovima je tendencija ka ff.

Danas se preferiraju 2 ?timunga: truba in B koja ima svečaniji karakter i in C koja je dosta svijetla.
Za klasičnu se glazbu uglavnom upotrebljavaju ravne sordine od metala, a u jazzu najrazličitiji oblici i materijali. Sordina se ne koristi isključivo za uti?avanje jer truba i s otvorenim tonom mo?e ostvariti lijep i relativno mek piano. Ona mijenja boju zvuka, karakter i izraz. U pianu on sa sordinom gubi sav sjaj i punoću, dobija nazalni prizvuk i jednu nje?nu rijetkost, donekle sličnu oboi; kao i u slučaju horne, takvim se tonovima lako posti?e iluzija da zvuk dopire iz daljine. Sordina u orkestru slu?i za eho efekte i kolorističke (moguć je i ff, ali zvuči reskije; izuzetno je o?tar i izobličen, pa djeluje groteskno ili uzbudljivo prijeteći).
Budući da truba ima najkraću cijev od limenih puhača ona i najlak?e izgovara, najvirtuozniji je limeni puhač. U legatu je lak?e dobiti prirodne parcijale nego ispreskakane. (Najlak?i je triler g-fis ? 000 ? 020; B-C se dobiva jednostavno - samo usnicama.)

Piccola tromba in D (jo? nazvana Bach truba)? jako svijetla; in Fse koristi u 2. Brandenbu?kom koncertu J-. S. Bacha.
U baroku je tromba bila melodijski instrument, virtuoznija, bila je bez ventila pa su morali tra?iti parcijale.
Velika truba in Es ? u Wagnerijanskom sastavu u sastavu truba. On diferencira limene puhače na trube i rogove tako ?to ih stavlja u grupe ? raslojavanje orkestra u određene porodice.
Dionica trube redovito se pi?e u violinskom ključu i (kao i horna) bez stalnih predznaka.
Mali, klasični simfonijski orkestar sadr?i u pravilu 2 trube, a veliki, romantičarski redovito po 3 ili 4. Nisu rijetki slučajevi u kojima se ih s e uključuje i veći broj (G. Verdi: Requiem, L. Janaček: Simfonietta).

[Hush]

Danas ima 3 ventila. Izrazito je transponirajući instrument in F. Zvučeći joj je opseg od H (kontra) do f2. Ako svira u violinskom ključu onda mu je zvuk za Č5 ni?e, a ako se pi?e u basovskom ključu onda je zvuk za Č4 vi?e.
Registri: duboki: od c-c1 ? svečani, rado se koristi za pedalne tonove pogotovo ako je udvostručen; srednji: od c1-g2 ? pijevni ? moguće su sve dinamike; visoki: od g2 ? c3 ? tendira ka ff.
Rog ima koničnu cijev ? ?to daje mek?i zvuk. Mekoći zvuka pridonosi i to ?to usnik nije tako plitak kao kod trube i trombona (zrak ulazi postepeno, nema eksplozije).
Kod roga se, pored otvorenih tonovi koji sačinjavaju prirodni niz, mogu izvesti i tonovi putem zatvaranja cijevi rukom. Takvi se tonovi nazivaju bouch? (bu??). Uvlačenjem desne ruke u cijev skraćuje se stupanj zraka pa je onda ton vi?i za ? stupnja. S druge je strane bouch? prigu?uje odnosno djeluje kao sordina. Bouch? tonovi imaju karakterističnu boju prigu?enih tonova. Bouch? se označava kri?ićem iznad note, a bez bouch?a stavljanjem kru?ića iznad note. Za ponovno otvoreno sviranje koriste se izrazi: talijanski: aperto; njemački offen (ofn), engleski open, francuski ouvert (uv?r).
Rog ima sordinu, ali se če?će koriste bouch? tonovi. Sordinu rabimo samo za pojedine specijalne efekte, jer bouch? mo?e dobiti dobar forte, tj. ima veći dinamski raspon, dok sordina ide do mp. ?elimo li izvesti forte bouch? to nazivamo cuivr? (metalno).
Bouch? su se tonovi uveli ba? zbog toga ?to je prirodni rog mogao svirati samo parcijale: c, g, c1, e1, g1, b1, c2, d2, e2, f2, g2, a2, b2, h2, c3.
Od c1-g2 je pijevni registar.
Bouch? su tonovi mek?i.
Rog je napokon potpuno usavr?en pronalaskom mehanike s ventilima početkom 19. stoljeća. No s obzirom da rog ima dugačku cijev - ventili su dulji pa trileri ne ispadaju dobro. Najbolji su oni iz parcijalnog niza koji se rade samo usnicama.
Iako rog mo?e izvesti dosta brzu artikulaciju ne dosti?e trubu u dvostruko i trostrukom jeziku. Dosta se često upotrebljava glissando koji prođe preko svih parcijala.
Da bi se dobio ff podigne se lijevak u zrak ? campana in aria.
Rogovi su trbuh orkestra. Ako se izvodi ?iroki slog dijelimo ih tako da 1. i 3. izvode visoke tonove, a 2. i 4. niske. Tako ne trebaju brzo mijenjati registre. Ukoliko se izvode vrlo visoki ili vrlo duboki tonovi onda ih svira nekoliko unisono.
Iako je rog u znatnoj mjeri virtuozan instrument najbolje zvuče oni tonovi koji se mogu izvesti i na prirodnom rogu.
U sastavu simfonijskog orkestra standardan je sastav od 4 roga. Oni slu?e kao vezivno tkivo između s jedne strane drvenih puhača, koji su po volumenu ne?to slabiji od rogova, i s druge strane, tzv. te?kog lima (trube i tromboni) koji su po volumenu sna?niji.

[Hush]

Opseg mu je od E-c2. (Uključujući i pedalne tonove: od Des1-f2, tj. vi?e od 4 oktave ?to je naj?iri tonski opseg među puhačkim instrumentima). Misli se na tzv. tenor-trombon čiji je pedalni ton B1 (B kontra). Iako je to instrument in B ne tretira se kao transponirajući. Na njemu nisu izvr?ene neke bitnije promjene u tehničkom pogledu od srednjeg vijeka na ovamo. Specifičnost mu je u povlačku (cug). On ima istu funkciju koju kod truba i rogova imaju ventili ? mijenja se pedalni ton. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to 1. pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva 2. pozicija ? zvuči ? tona ni?e. Tako sve do 7. pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube, tj. povećanu kvartu.
Notira se u bas, tenor (c1 na 4. crti) i rjeđe violinskom ključu.
Budući da trombon ima relativno dugačku cijev, a i usnik mu je dosta krupan, normalno je da su te?e artikulacije; moguće je izvoditi i dvostruki i trostruki jezik i brzi staccato, ali te?e nego na trubi.
U duhu instrumenta nije legato nego blagi portato i to upravo zbog funkcije povlačka. Savr?eni je legato moguć između 2 susjeda parcijala (alikvotna tona) u istoj poziciji. (Lak?e ih je izvesti uzlazno.)
(Trileri su mogući jedino na 2 susjedna visoka parcijala (u sekundama) u istoj poziciji.)
Odličan je glissando koji se mo?e izvesti u rasponu od P4 (prati se isti parcijal kroz sve pozicije). (Osim s povlačkom moguće ga je dobiti i usnicama ? to su parcijali iste pozicije.)
Osnovni ton b je sjajne kvalitete. U niskom registru (od E) pa do srednje visokog registra (g1) ton trombona je ujednačen, homogen i prikladan za sve dinamike. Dalje je sve jači ton. U dubokom registru (od E-f) mo?e se dobiti krasan pianissimo.
Kao i kod truba koriste se sordine. I efekt je isti.
Zbog duljine cijevi trombon tro?i vi?e zraka nego rog ili trube.
U simfonijskom orkestru javlja se u postavi a tre, obično s dodanom trubom kao bas.
Postoje i tzv. ventil-trombon koji ima i ventile i povlačke. Upotrebljava se samo u jazz glazbi. Ventili mu omogućavaju veću virtuoznost, ali se gubi na karakterističnoj boji tona.
?Rupa? (?mrtva zona?) od B1-E upotpunjava se upotrebom bas trombona in F s opsegom do g1.
* ?Mrva zona? nastaje zbog tona ?to je najvi?i prvi alikvotni ton B1, a najni?i 2. alikvotni ton E. (Prvim se alikvotnim tonom naziva 1. proizvedeni ton; 2. je alikvotni ton za Č8 vi?e; 3. jo? za Č5 vi?e; 4. za jo? Č4 vi?e; 5. za jo? v3 vi?e; 6. za jo? m3 vi?e itd.)
U nastavku slijedi niz od 12 alikvotnih tonova prve i sedme pozicije povlačka na tenor-trombonu:
pozicija: alikvotni ton
1 / 2 / 3 / 4 / 5 / 6 / 7 / 8 / 9 / 10 / 11 / 12 /
1. B1/ B/ f/ b/ d1 / f1/ as1/ b1/ c2 / d2 / es2/ f2 /
7. / E1/ E/ H/ e/ gis/ h/ d1/ e1/ fis1/ gis1/ a1 / h1/
Tenor i bas trombon mogu se kombinirati u jednom instrumentu, a regulacija se obavlja aktiviranjem dodatne cijevi i dodavanjem tzv. ?kvartnog ventila? (F-ventila) na tenor-trombon čime se sni?ava njegov opseg za Č4 (2 1/2 stupnja). I na taj se način mo?e izvesti 5 tonova ?mrtve zone? (H1, C, Cis, D, Es). Ta se varijanta tenor-trombona naziva tenorbas-trombon. U orkestru se, u pravilu, nalazi bar jedan takav instrument, uz 2 obična tenor-trombona.

Gotovo u cijelom rasponu zvučnost instrumenta je vrlo ujednačena. Čak i najdublji registar, koji čine pedalni tonovi (do B1) trombon posjeduje snagu i masivnost zvuka, karakterističnu metalnu boju s jakim privukom alikvota, kao i ozbiljan, strog, svečan izraz. U dubokom (E-f) i srednjem registru (fis-f1) ova obilje?ja dolaze do punog izra?aja, naročito u forteu, koji je za trombon vi?e tipičan od tihog sviranja. Neusporediv je zvuk trombona u dugim, akcentiranim, krupnim tonovima, izrazitim skokovima, u maksimalnoj dinamici; u izlaganju tema svečano-zborskog karaktera (R. Wagner: uvertira operi Tannh?user). Tromboni dobivaju i nagla?eno patetičan prizvuk, ponekad uzvi?ena, tragična i potresna izraza (P. Čajkovski: ?esta simfonija u h-molu, 1. stavak). Ponekad trombon mo?e djelovati i komično-podsmje?ljivo ili groteksno (Z. Kodaly: Borba i poraz Napoleona iz suite Hari Jano?). U svom visokom registru (od fis1) trombon zvuči iznimno svijetlo i sna?no; a ako se ton ne forsira, mek?e i punije od zvuka trube na istoj visini. (R. Strauss: simfonijska pjesma Tako je govorio Zarathustra) U tom registru trombon katkad izla?e raspjevanije teme, mek?e u zvuku i izrazu (M. Ravel: balet Bolero).
Akordi se često udru?uju i u akorde i zvuče iznimno moćno u forteu.
Trombon je instrument vrlo velikih dinamičkih raspona. Stoga i kod njega primjena sordine ima za cilj prvenstveno primjenu tonske boje ili izraza.

Alt-trombon in Es se koristi doista rijetko, uglavnom za razdoblja pretklasike i klasike.