Glazbeni instrumenti

[Hush]

Kod nje u dinamičkom pogledu vrijedi sve ?to je rečeno i za flautu, ali jo? izra?enije (npr. dinamski je raspon od ppp ? fff).Te?e je prepuhati manji instrument.
Opseg joj je od d2 ?c5 (d5). Transponirajući je instrument u ?irem smislu jer zvuči za č8 vi?e od notacije (notira se od d1-c4).Najljep?i registar piccola je srednji. Najbolje joj odgovara vedra, ?ivahna glazba.

[Hush]

To je instrument in G, a time pravi transponirajući instrument u u?em smislu. (Transponira onaj tko čita; jer je c ? matični tonalitet; tako se ne mijenja instrument.) Koristi se od impresionista. Ima isti opseg kao C flauta, ali zvuči za Č4 ni?e. (Postoje i alt-flaute in F koje zvuče za Č5 ni?e od zapisa). Najupotrebljivija je u dubokom i pijevnom registru. Zvučnost alt-flaute je vrlo puna, bar?unasto-meka i relativno sna?na čak i u dubokom registru, tako da dragocjeno dopunjava, pa i zamjenjuje duboke tonove obične flaute.


(Svrha pomoćnih instrumenata sastoji se u pro?irenju opsega unutar iste porodice, tj. unutar iste boje.)


Suvremene su se flaute razvile iz barokne traverso flaute. Jo? postoje kljunaste flaute (blok-flaute) koje se sviraju vertikalno (primjenjuju se u ?kolskim i renesansnim sastavima). Kljunaste su flaute u vrijeme baroka bile potpuno ravnopravan instrument, ali od klasike na dalje ne sudjeluju u simfonijskom orkestru zbog slabe nosivosti zvuka u odnosu na postepeno povećavanje broja gudača i razvoja limenih puhača u klasičnom i ranoromantičnom orkestru.
U orkestru normalno postoje dvije flaute, ali počev?i od romantizma i tri, s tim ?to drugi, odnosno treći flautista, prema potrebi svira malu (piccolo) flautu.

[Hush]

Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki ? b-f1; srednji (pjevni) ? f1-c2; visoki ? c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito sna?an. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki ? postaje pi?tav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno ?tedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija ? oboa nije izrazito virtuozni instrument. Vi?e joj le?i kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato o?tar. Dvostruki se jezik mo?e naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savr?eno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru slu?i za davanje intonacije (obično ? komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog tr?čanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno o?tar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilje?ja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju ?iroko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nje?no-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili če?njivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spu?taju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najče?će bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i o?trine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počev?i od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim ?to treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.

[Hush]

ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)

Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 ni?e ? es (e) ? b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton sna?an i pun, a ipak mek i izra?ajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavr?avanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kru?kasto pro?irenje, s ponovnim su?enim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigu?en u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izra?aja dolazi če?njivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tu?na izraza, puna če?nje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).

OBOA D'AMORE

To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu?). Pojavila se 1722. g. i i?čezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najvi?e je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe du?a. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore ? oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog dr?i bli?e uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).

[Hush]

Njegov je originator jednostruki pisak izrađen od trske koji se pričvr?ćuje na usnik od ebonita (ili kakvog drugog materijala npr. kristala, drva, metala). (*Ebonit je umjetna smjesa tvrde gume, olova i sumpora, tj. vulkanit; jedna od prvih umjetnih plastičnih masa. Dobiva se duljim grijanjem (vulkanizacijom) kaučuka s većim količinama sumpora na 140-160 stupnjeva celzijusa. Obično je crn, pri običnoj temperaturi tvrd, razmjerno ?ilav i neelastičan materijal.).
Pisak počiva na donjoj usni dok se gornji zubi postavljaju na usnik. Za razliku od ostalih drvenih puhača klarinet ne prepuhuje u oktavu već u duodecimu ?to rezultira neobično velikim opsegom instrumenta i pojavom tzv. prelaznog registra.
Opseg: e (mali) ?c4
Registri: duboki (?almaj) ? e-e1; prelazni ? f1-b1; srednji ? h1-c3; visoki ? cis3-c4.
Duboki (?almaj) je karakterističan iz razloga ?to klarinet jedini od drvenih puhača ima altovsku lagu. Moguće je provesti dinamiku od p do f (?to nema nijedan od drveni puhač u dubokom registru) pa ga tako Weber koristi za dramatske situacije ili za neke pianissime u ovom registru.
Prelazni registar - dodaju se ekstra klapne; budući da su otvori sasvim na vrhu cijevi tonovi zvuče ?uplje i promuklo (to su tonovi s najkraćim zračnim stubom ? e prepuhuje u h1) ovaj registar slu?i da pove?e prvi prepuhani ton h1.
Srednji ? dobre kvalitete (b ? taman, h ? prvi prepuhani ton svijetlo zvuči).
Visoki ? od f3 na vi?e sve prodornije zvuči.

Zrak tro?i otprilike kao ljudski glas (između oboe oboe i flaute). Po pokretljivosti je odmah iza flaute; tehnički je spretan i virtuozan instrument (gotovo bez ograničenja i razmjerno lako izvodi sve vrste ljestvičnih nizova dijatonskih i kromatskih; razlo?ene akorde; razne akorde, krupne skokove, trilere, tremola i druge ukrase) izvedba dvostrukog i trostrukog jezika te?e je izvediva jer jezik zbog piska nije slobodan tj. također je između flaute i oboe.
Artikulacija je također bogata i raznolika; staccato je sporiji nego kod flaute.
Klarineti su pravi transponirajući instrumenti. Izrađuju se u raznim ?timanjima: B, A, C, D, Es. Najče?ća su 2 ?timanja: in B i in A. In B zvuči za v2 ni?e nego se pi?e. In A zvuči m3 ni?e nego se pi?e. (Zvuči E-duru ?klarinet in A svira G-dur) In A se koristi:
1) u tonalitetima s povisilicama. Klarinet in A je u njima daleko spretniji i obratno. 2) Na klarinetu in A postoji cis mali ?to pro?iruje opseg. 3) Klarinet in A je ne?to veći i ima topliju boju.
(Dionicu basetnog roga ? instrumenta između malog i bas klarineta ? u Mozartovu Requiemu svira klarinet in A).

[Hush]

Mali klarinet in Es zvuči za m3 vi?e nego ?to je pisano. Povećava opseg. Zvuk mu je pi?tav i prodoran; ima relativno slab registar.
Bas klarinet ? in B ? zvuči za v9 ni?e nego nego ?to je notiran, ali samo u tzv. francuskoj notaciji (pi?e se u violinskom ključu kao klarinet in B i zato zvuči v9 ni?e). U Njemačkoj se notaciji pi?u za ton vi?e od realnog zvuka (pi?e se u bas ključu i zvuči za v2 ni?e). Njemačka je notacija praktičnija onom tko čita partiture jer je bli?a realnom zvuku, a klarinetistima je lak?a francuska (radi ključa)
Bas klarinet pro?iruje opseg prema dolje, ima jo? tonova (do pisanog malog c koji zvuči kao veliki b).

[Hush]

Instrument iz porodice dvostrukih jezičaca. Opseg mu je od B1- e2 (f2). Bilje?i se u bas, tenor C-ključu i violinskom ključu.
Registri: duboki (forte, puni, masivni tonovi) ? B1 ? Fis; bariton (dosta jak) ? G- f; srednji (neobično blag ? koristi se za solo dionice) ? fis ? d1; visoki ? dis1 ? g1; ekstremno visoki (prodoran) gis1-e2.
Najbolji registar, u kojem je fagot osobito podesan za raspjevani melodijski izraz (tzv. saksofonski registar ? zbog najveće sličnosti sa zvukom saksofona), otprilike se poklapa s područjem A-?ice na violončelu, koja ima slične odlike. To su granice tenorskog registra. To je u romantizmu negdje od d - g1, a u novije vrijeme od E ?b1.
Prepuhuje u oktavu. (Moguća su i prepuhavanja u duodecimu i superoktavu ?to omogućuje različite ?grifove?, tj. prstomete za isti ton, a praktično čini fagot podesnim za brze i krupne skokove.) Vrlo je izra?ena razlika između ekstremno visokih i dubokih registara. Zbog veličine je najkompliciraniji za izradu. Fagot je osamstopni instrument. (Cijev izgrađena najče?će od javorova drveta duga je oko 2, 45 m, a ukupno s metalnom cijevi i jezičkom, du?ina instrumenta dosti?e 2, 60 m.) Posjeduje mnogo klapni koje se pokreću palcima obje ruke. Zbog kori?tenja svih 10 prstiju pri svirci, a i zbog te?ine, svirač dr?i fagot pred sobom okačen uzicom oko vrata. Pri svirci su najzaposleniji palci. U nekim slučajevima svira polustupnjeve na polurupama (vi?e klapni ? manje vibrira drvo).
Prirodno nije virtuozni instrument, ali se mo?e i tako koristiti.
Staccato mu je suh i o?tar ? jo? jače nego kod oboe. U staccatu se najče?će primjenjuju krupniji skokovi čak do dvije oktave. Koristi se za ironične situacije, za komične i groteskne efekte. Uspje?nost u izvedbi ovakvih karaktera proizlazi iz proturječne kombinacije grubih i ?te?kih? tonova dubokog registra s o?tro ritmiziranim i artikuliranim pokretom. (S. Prokofjev: Peća i vuk (tema Djede ? gunđala) Osobito je podesan za izra?avanje glazbenog humora (B. Bartok: Koncert za orkestar, 2. stavak (Igra parova)) i za duhovito tonsko slikanje (P. Dukas: Čarobnjakov učenik (tema začarane metle).
Podjednako dobro, premda rjeđe, mo?e interpretirati i mirne melodije, plemenitog, lirskog izraza ? osobito u vi?em registru. (P. I. Čajkovski: V simfonija u e-molu, op. 64, 2. stavak) Tonovi dubokog registra, u odgovarajućoj tematici, mogu dobiti čak i mračno-tragičan prizvuk. (P. I. Čajkovski: VI simfonija u h-molu, op. 74, 1. stavak).
Osim ?to se prirodno koristi kao bas instrument u sastavu drvenih puhača, njegova se uloga sastoji i u dupliranju violončela i kontrabasa u gudačkom slogu.