Glazbeni instrumenti

[Hush]

Danas se izrađuju od metala (najče?će od legure bakra, nikla i cinka nazvane ?novo srebro?) zbog nosivosti zvuka,ali je time izgubila na mekoći i zaobljenosti, kakvu iziskuje barokna glazba.Originator je labial (tzv. usna); usnice ?alju mlaz zraka pod o?trim kutom u instrument. Mlaz zraka se lomi na labialu, jedan dio ulazi u instrument, a drugi se gubi pa jeflauta instrument koji kod drvenih puhača tro?i najvi?e zraka.Posljedica toga je ta da su mu kraće legato fraze.
Du?ina cijevi iznosi oko 67 cm. Cijev se rasklapa u 3 dijela (rjeđe 4), koji se spojevima uvlače jedna u drugi, pa se na tim mjestima, minimalnim izdu?enjem, mo?e korigirati ?timanje. Početni se dio cijevi naziva glava i njegov je kraj zatvoren, a ulazni je otvor za zrak postavljen bočno i okru?en pljosnatim obodom ? tzv. usnom, čiji je oblik pode?en tako da na njega nalije?e donja usna svirača. Srednji je dio cijevi najdu?i i u tehničkom smislu najva?niji, jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, koje skraćuju du?inu zračnog stuba u cijevi i tako daju tonove različite visine, a također i glavnina mehanizma za otvaranje i zatvaranje tih rupica. Taj se mehanizam sastoji iz 16-18 poklopaca i velikog broja poluga kojima se one pokreću. Samo dvije ili tri rupice nalaze se na zavr?nom dijelu cijevi koji je na kraju otvoren.
Pri sviranju svirač dr?i instrument nadesno od sebe, u poprečnom, vodoravnom polo?aju. Desnom rukom manipulira donjim dijelom mehanizma, a lijeva gornjim. Pri tome upotrebljavaju devet prstiju - sve osim desnog palca, koji slu?i samo oslonac instrumenta.
Opseg:c1-d4 (Kod nekih je instrumenta najdublji ton h (mali h).
Registri: duboki - c1-c2; srednji - c2-c3 (u novijoj se izvođačkoj praksi uzima ?ire : od g1-c3); visoki - c3-d4.
Duboki registar, a naročito donja kvarta, slabe je nosivosti, prirodna mu je piano dinamika. (Od romantizma (a osobito u impresionizmu) taj se registar sve vi?e koristi zbog izra?ajnih i kolorističkih odlika: pun je, taman i pomalo ?u?tav u boji, blag i poetičan u izrazu, katkad zloslutan ili pun i?čekivanja).U srednjem registru dolazi do postupnog pojačavanja (mogući su svi dinamički stupnjevi i nijanse, ali jo? ograničene zvučne prodornosti); a u visokom, pogotovo iznad a3, tona postaje prodoran, pi?tav; nemoguće je izvoditi piano dinamiku jer je prirodna dinamika tog registra ff(tonovi se dobivaju dvostrukim prepuhavanjem). Do romantizma se, donekle i zbog tehničke nesavr?enosti, prvenstveno kretala u svom srednjem registru i donjem dijelu visokog ? gdje je njen zvuk svijetao, a karakter nje?no-idiličan. Čak i Nikolaj Rimski ?Korakov kao ?oblast izra?ajnog sviranja? flaute navodi raspon između d2 i g3, premda je danas ovaj opseg pro?iren.Karakteru flaute i njenim izvođačkim svojstvima odgovaraju vedra, lepr?ava glazba lirsko skercoznog obilje?ja kao npr. u ulomku Ples flauta iz baleta ?čelkunčik Petra Iljiča Čajkovskog. Ipak, u duhu ovog instrumenta ponajvi?e je jednostavno i slobodno raspjevan melodijski tijek, u prvom redu idilično-pastoralnog izrazapoput njena sola u predigri 3. činu operi Carmen Georgesa Bizeta.(?Fla?oletni tonovi? su zamagljene kvalitete i u pianissimo dinamici. Prvi se put koriste kod impresionista. Bilje?e se isto kao kod gudača, tj. iznad tona se pi?e kru?ić.)
Kao većina drvenih puhača flauta prepuhuje u oktavu.
Flauta je najpokretniji instrument među drvenim puhačima. Izvodljive su sve vrste ljestvica, arpeggia i brzih skokova u staccatu. I u pogledu artikulacije, zahvaljujući slobodnim ustima, flauta posti?e najbr?i staccato uspotrebom dvostrukog i trostrukog jezika i flatterzungea.

[Hush]

Kod nje u dinamičkom pogledu vrijedi sve ?to je rečeno i za flautu, ali jo? izra?enije (npr. dinamski je raspon od ppp ? fff).Te?e je prepuhati manji instrument.
Opseg joj je od d2 ?c5 (d5). Transponirajući je instrument u ?irem smislu jer zvuči za č8 vi?e od notacije (notira se od d1-c4).Najljep?i registar piccola je srednji. Najbolje joj odgovara vedra, ?ivahna glazba.

[Hush]

To je instrument in G, a time pravi transponirajući instrument u u?em smislu. (Transponira onaj tko čita; jer je c ? matični tonalitet; tako se ne mijenja instrument.) Koristi se od impresionista. Ima isti opseg kao C flauta, ali zvuči za Č4 ni?e. (Postoje i alt-flaute in F koje zvuče za Č5 ni?e od zapisa). Najupotrebljivija je u dubokom i pijevnom registru. Zvučnost alt-flaute je vrlo puna, bar?unasto-meka i relativno sna?na čak i u dubokom registru, tako da dragocjeno dopunjava, pa i zamjenjuje duboke tonove obične flaute.


(Svrha pomoćnih instrumenata sastoji se u pro?irenju opsega unutar iste porodice, tj. unutar iste boje.)


Suvremene su se flaute razvile iz barokne traverso flaute. Jo? postoje kljunaste flaute (blok-flaute) koje se sviraju vertikalno (primjenjuju se u ?kolskim i renesansnim sastavima). Kljunaste su flaute u vrijeme baroka bile potpuno ravnopravan instrument, ali od klasike na dalje ne sudjeluju u simfonijskom orkestru zbog slabe nosivosti zvuka u odnosu na postepeno povećavanje broja gudača i razvoja limenih puhača u klasičnom i ranoromantičnom orkestru.
U orkestru normalno postoje dvije flaute, ali počev?i od romantizma i tri, s tim ?to drugi, odnosno treći flautista, prema potrebi svira malu (piccolo) flautu.

[Hush]

Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki ? b-f1; srednji (pjevni) ? f1-c2; visoki ? c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito sna?an. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki ? postaje pi?tav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno ?tedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija ? oboa nije izrazito virtuozni instrument. Vi?e joj le?i kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato o?tar. Dvostruki se jezik mo?e naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savr?eno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru slu?i za davanje intonacije (obično ? komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog tr?čanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno o?tar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilje?ja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju ?iroko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nje?no-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili če?njivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spu?taju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najče?će bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i o?trine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počev?i od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim ?to treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.

[Hush]

ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)

Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 ni?e ? es (e) ? b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton sna?an i pun, a ipak mek i izra?ajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavr?avanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kru?kasto pro?irenje, s ponovnim su?enim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigu?en u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izra?aja dolazi če?njivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tu?na izraza, puna če?nje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).

OBOA D'AMORE

To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu?). Pojavila se 1722. g. i i?čezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najvi?e je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe du?a. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore ? oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog dr?i bli?e uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).

[Hush]

Njegov je originator jednostruki pisak izrađen od trske koji se pričvr?ćuje na usnik od ebonita (ili kakvog drugog materijala npr. kristala, drva, metala). (*Ebonit je umjetna smjesa tvrde gume, olova i sumpora, tj. vulkanit; jedna od prvih umjetnih plastičnih masa. Dobiva se duljim grijanjem (vulkanizacijom) kaučuka s većim količinama sumpora na 140-160 stupnjeva celzijusa. Obično je crn, pri običnoj temperaturi tvrd, razmjerno ?ilav i neelastičan materijal.).
Pisak počiva na donjoj usni dok se gornji zubi postavljaju na usnik. Za razliku od ostalih drvenih puhača klarinet ne prepuhuje u oktavu već u duodecimu ?to rezultira neobično velikim opsegom instrumenta i pojavom tzv. prelaznog registra.
Opseg: e (mali) ?c4
Registri: duboki (?almaj) ? e-e1; prelazni ? f1-b1; srednji ? h1-c3; visoki ? cis3-c4.
Duboki (?almaj) je karakterističan iz razloga ?to klarinet jedini od drvenih puhača ima altovsku lagu. Moguće je provesti dinamiku od p do f (?to nema nijedan od drveni puhač u dubokom registru) pa ga tako Weber koristi za dramatske situacije ili za neke pianissime u ovom registru.
Prelazni registar - dodaju se ekstra klapne; budući da su otvori sasvim na vrhu cijevi tonovi zvuče ?uplje i promuklo (to su tonovi s najkraćim zračnim stubom ? e prepuhuje u h1) ovaj registar slu?i da pove?e prvi prepuhani ton h1.
Srednji ? dobre kvalitete (b ? taman, h ? prvi prepuhani ton svijetlo zvuči).
Visoki ? od f3 na vi?e sve prodornije zvuči.

Zrak tro?i otprilike kao ljudski glas (između oboe oboe i flaute). Po pokretljivosti je odmah iza flaute; tehnički je spretan i virtuozan instrument (gotovo bez ograničenja i razmjerno lako izvodi sve vrste ljestvičnih nizova dijatonskih i kromatskih; razlo?ene akorde; razne akorde, krupne skokove, trilere, tremola i druge ukrase) izvedba dvostrukog i trostrukog jezika te?e je izvediva jer jezik zbog piska nije slobodan tj. također je između flaute i oboe.
Artikulacija je također bogata i raznolika; staccato je sporiji nego kod flaute.
Klarineti su pravi transponirajući instrumenti. Izrađuju se u raznim ?timanjima: B, A, C, D, Es. Najče?ća su 2 ?timanja: in B i in A. In B zvuči za v2 ni?e nego se pi?e. In A zvuči m3 ni?e nego se pi?e. (Zvuči E-duru ?klarinet in A svira G-dur) In A se koristi:
1) u tonalitetima s povisilicama. Klarinet in A je u njima daleko spretniji i obratno. 2) Na klarinetu in A postoji cis mali ?to pro?iruje opseg. 3) Klarinet in A je ne?to veći i ima topliju boju.
(Dionicu basetnog roga ? instrumenta između malog i bas klarineta ? u Mozartovu Requiemu svira klarinet in A).

[Hush]

Mali klarinet in Es zvuči za m3 vi?e nego ?to je pisano. Povećava opseg. Zvuk mu je pi?tav i prodoran; ima relativno slab registar.
Bas klarinet ? in B ? zvuči za v9 ni?e nego nego ?to je notiran, ali samo u tzv. francuskoj notaciji (pi?e se u violinskom ključu kao klarinet in B i zato zvuči v9 ni?e). U Njemačkoj se notaciji pi?u za ton vi?e od realnog zvuka (pi?e se u bas ključu i zvuči za v2 ni?e). Njemačka je notacija praktičnija onom tko čita partiture jer je bli?a realnom zvuku, a klarinetistima je lak?a francuska (radi ključa)
Bas klarinet pro?iruje opseg prema dolje, ima jo? tonova (do pisanog malog c koji zvuči kao veliki b).