Glazbeni instrumenti

[Hush]

Po obliku i građi viola je potpuno jednaka violini. Razlika postoji jedino u dimenzijama: po du?ini, viola je obično veća za 6-11 cm. Bitnija je razlika u ?timanju ?ica, dakle i tonskom opsegu instrumenta.
Četiri ?ice viole također su ?timane u intervalima Č5, ali za Č5 ni?e od ?ica violine, tj.
I ? a1, II ? d1, III ? g, IV ? c.

TEHNIKA I TON

U pogledu izvođačke tehnike viola se bitno ne razlikuje od violine. Jedino je, zbog većih dimenzija i najveći raspon prstiju na jednoj ?ici Č4,a na dvjema susjednim Č8, ?to nema utjecaja ni na prstomet, niti na sistem pozicija. Ipak, zbog većih tonskih razmaka na hvataljci, ote?ano je zala?enje u visoke pozicije. Tako je i gornja granica tonskog opsega ni?a nego ?to bi u odnosu na violinu trebalo biti. U orkestralnom sviranju dionica viole ide uglavnom do c3. (Od c ?c3)
Ton viole je ne?to tamnije boje, a odlikuje ga većim dijelom i onaj unutarnji napon, koji je kod violine karakterističan za g-?icu. Taj napon je posljedica ?tijesnog rezonatora?. Da bi rezonator odgovarao zvučnim treperenjima g ?ice, a pogotovo c ?ice trebao bi biti dug oko 54 cm, a ne sada?njih 41-43 cm. Zbog toga njen zvuk djeluje pomalo stije?njeno i prigu?eno, naročito u dubokom registru, gdje ima i izra?eniji o?trinu (koja slijedi iz jačeg uče?ća alikvotnih tonova). U vi?i pozicijama zvuk dobiva strasno-melankoličan izraz.
Na violi su također mogući dvohvati, trohvati i četverohvati. Od dvohvata izvođački najbolje ?le?e? sekste i septime, ne?to manje terce i kvarte. Odlično zvuče akordi s jednom i dvije prazne ?ice.
Glazba za violu pi?e se u altovskom C-ključu (c1 je na 3. ?ici). U vi?im se pozicijama pi?e u violinskom ključu.
Pizzicati su sonorni na svim ?icama, ali oni na C-?ici zvuče donekle prazno i zaostaju u sjaju i jakosti za pizzicatima na violončelu u istoj visini. Razlog je volumen instrumenta i duljina ?ica. Pravilo je da su piizzicati sonorni na svakoj ?ici do njene oktave.
Ako viole moraju proslijediti svoju dionicu gudalom, to se označava s con arco. Viole se mogu dijeliti na 2 i vi?e skupina ?to se označava s div. (divisione). Oznaka za ponovno ujedinjenje je unite.
Na violi su izvedivi svi prirodni i umjetni flageoleti do 9. pozicije, zbog veće duljine ?ice.
Često se ujedinjuju s violinama I. i II., ili izvode istu melodiju s violončelima, čime dobivamo pun, otmjen i plemenit zvuk. Ponekad podvostručavaju basovu dionicu u gornjoj oktavi.
Zvuk viole je nazalan i melankoličan, ali i prodoran.
Od 19. stoljeća viola dobiva veću ulogu. Ne tretira se vi?e samo kao pratnja ili za popunjavanje harmonije. Npr. Johannes Brahms u 1. dijelu Njemačkog requiema koristi samo viole, bez violine. Od solističkih skladbi ističu se Harold u Italiji Hectora Berlioza i sonate Paula Hindemitha, koncerti B?le Bart?ka i Paula Hindemitha, ali i Georga Friedricha H?ndela.

[Hush]

Violončelo je oblikom i građom potpuno jednak violini, ali gotovo dvostruko većih dimenzija (du?ina: 121 cm; du?ina samog korpusa: 74 cm; ?irina 43 cm/prema 21 cm kod violine/; visina, po obodu korpusa: čak 11, 5 cm/ prema 3, 8 cm kod violine). Uslijed toga se pri sviranju dr?i među nogama oslonjen posebnom ?iljastom no?icom (du?ine od oko 20 cm) o tlo.
Posjeduje 4 ?ice ?timane u intervalu Č5, a za oktavu ni?e od ?ica viole:
I ? a, II ? d, III ? G, IV ? C.
Gudalo je jednake građe kao za violinu i violu, ali ne?to kraće i masivnije. Ovo je neophodno zbog sna?nijeg pritiska na ?ice, koje su znatno deblje i skoro dvostruko du?e (pa to iziskuju, da bi dale odgovarajuću zvučnost).
Zbog većih dimenzija, maksimalan je raspon prstiju na jednoj ?ici v3. Velika se sekunda ne mo?e zahvatiti susjednim prstima, pa to uvjetuje i drugačiji prstomet u sviranju ljestvičnih nizova: u ovisnosti od polo?aja male sekunde, prsti se postavljaju na ?icu u sljedećim dvjema kombinacijama:
prsti: 1 2 4 ili 1 3 4
stupnjevi (1/2 = m2, a 1 = v2): 1/2 1 1 1/2
Dakle, pri izvođenju intervala v2 (velike sekunde) jedan se prst preskače.

U tehnici violončela se primjenjuje postupak nazvan DEMAR?IRANJE (palčeva pozicija, palčanik) koji se u prstometu označava praznim (bijelim) kru?ićem na ravnoj (okomitoj) crti.
S obzirom da palac lijeve ruke kod violončela ne mora pridr?avati vrat s donje strane, mo?e se popeti nad hvataljku i pritisnuti ?ice, kao i ostali prsti. To omogućava veće intervalske zahvate i oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama ? praktično do kraja hvataljke (ton g3 na a-?ici), čime se posti?e i razmjerno velik tonski opseg instrumenta: u orkestralnom sviranju od C-g2, pribli?no, a u solističkom znatno vi?e. Upotrebom palca za pritisak osnovnog tona izvode se također i umjetni flageoleti. Čistoći i sigurnosti intonacije u visokim pozicijama posebno doprinosi primjena palca kao umjetnog sedla (tzv. policce capo tasto (tal.) = palac na hvataljci). Njime se dvije susjedne ?ica pritisnu na istoj visini ? dakle intervalski u čistoj kvinti, kao ?to le?e i na sedlu hvataljke ? a to za cilj ima da, pribli?avajući ?ice hvataljci, olak?a pritisak ostalim prstima, koji postavlja visinu tona, te ima omogućava veću preciznost u polo?aju. (Palac se u ulozi umjetnog sedla redovito koristi od sedme pozicije navi?e, ali se njegova primjena mo?e pokazati kao neophodna i u ni?im pozicijama, ovisno od intervalskog tijeka dionice i brzine izvođenja.)
S obzirom da se ostalim prstima mo?e zahvatiti najvi?e dvohvat od male septime (m7), palac slu?i za izvođenje dvohvata od velike septime (v7) i čiste oktave (Č8). Tad se on mora popeti na hvataljku.
Ukratko: palac (na hvataljci) se koristi pri 5 situacija:
1) omogućava veće intervalske zahvate; 2) oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama;
3) pritiskom osnovnog tona omogućava izvedbu umjetnih flageoleta;
4) primjenjuje se kao umjetno sedlo ? pribli?ava ?ice hvataljci ?to olak?ava ostalim prstima veću preciznost
polo?aja i či?ću intonaciju;
5) slu?i za izvođenje dvohvata od v7 i Č8

Od dvohvata su najspretniji sekste, kvarte i kvinte, pa se i akordi u trohvatu ili četverohvatu, po mogućnosti s uče?ćem praznih ?ica, najče?će kombiniraju iz takvih intervala.
U ostalom se izvođačka tehnika violončela ne razlikuje od violine. Isto je i s artikulacijom i efektima (sul ponticelllo, sul tasto, con legno, pizzicato, upotreba sordine itd.)
Zahvaljujući du?ini ?ice i velikom rezonatoru na violončelu je izrazito pun i sna?an pizzicato. I ovdje je najbolje ako pri tom zvuči najmanje polovina ?ice, dakle ako se neki ton izvodi do oktave prazne ?ice. Punoća pizzicato zvuka čini posebno efektnim izvođenje akorada, naročito preko sve 4 ?ice (a također pru?aju mogućnost za dobar pizzicato ? glissando*).
(* Pizzicato glissando ? nastaje kad se ?ica prebire desnom rukom dok prst lijeve ruke klizi gore-dolje po ?ici; tada je zvuk violončela isti kao kod gitare.)
Registarski i tonski opseg violončela su takvi da nameću upotrebu 3 razna ključa u notaciji: basovoj (F), tenorskoj (C ? s c1 na 4. crti) i violinskog (G) ključa.
Violončelo podjednako dobro djeluje i kao basov instrument i kao melodijski. Zbog svog toplog i raspjevanog tona, strasnog obilje?ja, kao i zbog vrlo upadljive zvučne prodornosti a-?ica se koristi za kantilene.
D-?ica je najbla?a, a C i G su grublje i masivnije ? pogodne za ulogu orkestralnog basa. Zbog karakteristika a ??ice u orkestru je če?ći solo u violončela nego solo viole.
Najpoznatije su koncerte za čelo skladali: Luigi Boccherini (1734-1805); Antonio Vivaldi, Joseph Haydn, Robert Schumann, Antonin Dvořak, Camille Saint-Sa?ns (1835-1921). Često se izvode i tzv. Roccoco varijacije Petra Iljiča Čajkovskog, 6 suita za čelo solo J. S. Bacha, sonate (s klavirom) L. van Beethovena, Schuberta, F. Chopina, J. Brahmsa, C. Saint-Sa?nsa, E. Griega, C. Debussyja.
Njegovu melodijsku stranu (u orkestralnom partu) u punoj mjeri shvaćaju tek romantičari pa mu i u orkestru povjeravaju i vrlo istaknute dionice. Do 19. stoljeća povezan je s kontrabasima u ulozi basa.

[Hush]

Zbog veličine kontrabasa (175 cm) svirač pored njega stoji i podr?ava ga lijevom rukom i ramenom. Kao i violončelo oslanja se na pod pomoću no?ice. Ima 4 ?ice ?timane u razmacima Č4:
I ? G, II ? D, III ? A1, IV ? E1.
S obzirom da je jedno vrijeme bio ?timan u kvintama (A, D, G1, C1) za izvođenje skladbi iz tog vremena grade se kontrabasi s 5 ?ica, od kojih je peta, najdublje ?timana ? C1 (eventualno H2). No postoje i kontrabasi s posebnim mehanizmom tzv. ekstenzija (produ?etka) kojim se ?ica, prema potrebi, mo?e produ?iti (prema polustupnjevima) sve do C1 ili se pak najni?a ?ica pre?timava za tercu ni?e.
(Zbog debljine i du?ine ?ice kontrabasi su opremljeni metalnim mehanizmom, sa zupčanikom za zatezanje ?ica, sličnim kao kod gitare.)
Gudalo mu je iste duljine kao kod čela (znači kraće nego kod violine), ali su kraće strune i te?ina skoro dvostruko veća.
Postoje dva načina dr?anja gudala: njemački ? sa strane, neposredno za ?abicu, koja je ?ira nego obično i talijanski (ili francuski), moderniji i pogodniji za solističko sviranje. Kod njega se gudalo dr?i odozgo, kao i kod violončela.

TEHNIKA I TON

Otpor ?ica zahtjeva sna?an pritisak prstiju, a zbog veličine moguć je maksimalni raspon prstiju na jednoj ?ici u intervalu v2. Ona se zahvaća 1. i 4. prstom, a m2 ? 1. i 2. ili 2. i 4. prstom. Treći se prst rijetko koristi.
Koristi se 12 pozicija, tako da je najvi?i opseg instrumenta g1, a najvi?e izvodljivi flageolet g3.
Pokretljivost prstiju nije velika. Stoga ga klasičari redovito koriste udvojenog s violinama u paralelnim oktavama.
Pizzicato je čest i najefektniji način sviranja. Zahvaljujući du?ini ?ica i veličini rezonatora izuzetno je bogata zvučnost. (Slabije zvuči iznad tona d, a zbog slabog zvuka rijetko se koristi od tona a i iznad njega.)
Rijetki su dvohvati. Izvode se samo ako jedan od tonova daje prazna ?ica (inače se svira ?divizi?). Zbog potrebitog raspona prstiju koji je nemoguće doseći, gotovo se i ne koriste umjetni, već samo prirodni flageoleti.
Od 7. se pozicije koristi palac na hvataljci pa se tek tako mo?e izvoditi i kvartni umjetni flageolet.
(Nije uobičajena primjena sordine jer boja i inače nije sjajna, a ppp mo?e i bez nje postići.)
Masivno i kratko gudalo onemogućava izra?ajniju artikulaciju, čak se veći broj tonova u legatu te?e izvodi.
Notira se u bas-ključu, ali za Č8 vi?e od ?eljenog zvuka. Stoga ka?emo da je on transponirajući instrument u ?irem smislu. Takva notacija olak?ava i pisanje i čitanje notnog teksta jer se izbjegava zapisivanje suvi?nih pomoćnih crta.
Instrumenti koji daju neku drugu visinu su transponirajući u u?em smislu.
Za najvi?i se registar mo?e primijeniti i tenorski C-ključ, a za notaciju flageoleta, ako se upisuje njihova zvučna visina ? violinski. Tada ona zvuči kako je i zapisana.
Kontrabas potječe od starog violona (ili contrabasso di viola). U baroku imaju ulogu bassa continua udvojenu s violončelom. Na isti način se koriste u klasici, osim u polifonim stavcima. U 19. stoljeću se odvaja od dionice violončela, ali zbog ?elje da se violončelo osamostali. U to vrijem djeluje i veliki virtuoz na kontrabasu Giovanni Bottesini (1821-1889) nazvan ?Paganini kontrabasa?. Za veliku solističku ulogu kontrabas i danas objektivno ima ograničene uvjete: njegov je ton ? izuzimajući masivnost i dubinu ? po kvaliteti daleko ispod tona ostalih gudačkih instrumenata. On nema te zaobljenosti i plemenite raspjevanosti; izvođačka je tehnika također skučena raznim nepogodnostima. Djela solističke i koncertantne literature uglavnom skladaju samo kontrabasisti - virtuozi. Često se izvode transkripcije djela originalno namijenjenih violini ili violončelu. Malo je zastupljen i u komornoj glazbi, a tad uglavnom u većim ansamblima u kojima prvenstveno ima ulogu basovskog instrumenta kakvu najče?će ima i u orkestru.
Talijanski naziv contrabasso potječe od registarskog obilje?ja instrumenta. Preuzeli su ga i Nijemci i Francuzi. Iznimka je engleski termin: double-bass, ali mu je smisao isti.

[Hush]

Harfa je ?ičani instrument u obliku trokutastog okvira, visokog oko 180 cm.
Okvir se sastoji iz 5 osnovnih dijelova. Osnovu na kojoj je cijeli instrument počiva čini postolje u čijim su prorezima smje?teni pedali za pre?timavanje ?ica. Na postolju stoji ?upalj stub, kroz čiju unutra?njost prolaze čelične poluge ?to povezuje pedale s gornjim dijelom mehanizma za pre?timavanje Ukoso prema postolju postavljen je drugi krak okvir koji čini rezonantno tijelo. Treću stranu okvira čini drveni vrat, izvijen u obliku polo?enog slova S. Kroz njega su provučeni vijci koji dr?e ?ice. Oni se mogu posebnim ključem zatezati, čime se pode?ava osnovno ?timanje ?ica. Zajednicu s vratom čini most u kojem se nalazi gornji dio mehanizma za pre?timavanje ?ica. On je povezan s pedalima. Oni se mogu postaviti u 3 razna polo?aja.
U gornjem polo?aju, pedal je opu?ten i ?ica zvuči cijelom svojom du?inom. Ako se pedal pritisne i zakači u srednji polo?aj, du?ina ?ice ne skraćuje pa ona daje ton vi?i za 1/2 stupnja. U donjem polo?aju, ?ica se jo? vi?e skrati i povisi ton za jo? 1/2 stupnja.
Dakle, iz svake se ?ice mogu izvući po 3 tona različite visine. Jedan pedal mehanizmom zahvaća istovremeno ?ice istoimenih tonova u svim oktavama i njihove kromatske varijante. Tako imamo 7 pedala ? za lijevu nogu 3 ? D, C i H, a za desnu 4 ? E, F, G i A.
Harfa ima 47 ?ica (46 ili 48 ugođenih na dijatonsku ljestvicu Ces-dura. Tonski je opseg harfe 6 i pol oktava: od Ces1 do fes4 ili as4. Orijentacija svirača među ?icama je olak?ana time ?to su sve C-?ice obojeno crveno, a sve F-?ice plavo. Bas ?ice (njih 11 ? do F) imaju čelično ili svileno jezggro, omotano metalnom niti, a ostale su od crijeva ili od najlona.

TEHNIKA I TON

Harfa se svira s po 4 prsta obje ruke. Mali prst se zbog kratkoće ne upotrebljava. Svirač sjedi iza harfe koja mu je oslonjena na desno koljeno i rame. Desna ruka zbog polo?aja svira vi?e registre, a lijeva je slobodnija i mo?e prema potrebi zahvatiti svaku ?icu.
Zbog tehnike pedala nije izvodljiva kromatika, kao ni istovremeno zvučanje dva kromatski različita vida istog stupnja (npr. c i cis). Kromatika je djelomično moguća jedino enharmonijskom zamjenom tonova. Ona poma?e i pri ponavljanju tonova. Istovremeno se mogu pritisnuti najvi?e 2 pedala. Enharmonija omogućava i pode?avanje ?ica da zajedničkim zvukom daju samo jedan akord. Ova se mogućnost primjenjuje pri izvođenju glissanda ? tipičnog načina sviranja na harfi. Izvodi se prevlačenjem prsta preko niza ?ica i to nani?e, od svirača ? palcem, a navi?e, ka sviraču ? ka?iprstom. Mo?e se izvoditi i s obje ruke istovremeno i to u istom pravcu i u suprotnim pravcima.
(?ice se mogu podesiti i na cijelotonsku i pentatonsku ljestvicu, sve dijatonske ili jedan akord.)
Akordi čine glavno i najkarakterističnije područje ovog instrumenta. Jednom se rukom zahvaća najvi?e 4 tona akorda. Moguće je izvoditi veće intervalske raspone, npr. decima ? stoga su najče?ći mje?ovito postavljeni akordi. Ukoliko su razlo?eni u ?irokom rasponu izvode se s obje ruke naizmjenično.
Svaki se akord na harfi izvodi u arpeggiu ? brzom razlaganju. Ukoliko se to ne ?eli stavlja se oznaka: non arpeggiato ili strappato (tal. otkinuto, i?čupano) ili plaqu? (franc. slijepljeno; čita se: plake) ili grafički: srednjom - uglatom zagradom ([) du? napisanog akorda.
Od posebnih se efekata često koriste flageoleti. Redovito se koristi oktavni. Pri tome ista ruka vr?i i dodir i trzaj ?ice. (Notiraju se za oktavu ni?e od ?eljenog zvuka, a iznad note se stavi kru?ić.) Zbog kolorističkih se efekata često primjenjuju u impresionizmu.
Ukoliko se ?ele izvedsti staccato tonovi treperenje ?ice se nakon trzaja zaustavlja dlanom. (Ovi prigu?eni tonovi označavaju se francuskim izrazom: sons ?touff?s (čita se: sonzetuf?) ili grafičkom oznakom koja izgled kao kri? na nuli).
Trileri su prilično nespretni za izvođenje. Izvodljiva je samo jedna vrsta nazvana bisbigliando (čita se: bisbiljando; tal. ?apčući, ?umoreći). To je tiha repeticija tona koja se ostvaruje naizmjeničnim trzanjem objema rukama.
O?triji se zvuk posti?e sviranjem neposredno uz rezonantni korpus (okvir) (tal. ?alla cassa?, franc. pres de la table (čita se: pre d'la tābl) koji se grafički označava kao valovi. Sličan, o?tri i metalni zvuk mo?e se dobiti i na normalnoj visini sviranja, tj. sviranjem na oko polovine ?ica ali trzanjem s noktima umjesto s jagodicama prstiju. (Označava se horizontalnim polumjesecom ili slovom V.)

Odzvuk ?ica kod harfe, koji se ne mo?e uvijek i stalno prigu?ivati, čini smetnju razgovijetnom izlaganju melodije na harfi. Ona je tipičan akordski instrument. Upotrebljava se najvi?e u sklopu pratnje ili kao izvor kolorističkih efekata. U orkestru se najče?će susreće u tihim i po fakturi prozračnim dijelovima skladbe. Ona nije prodoran instrument. Njen je zvuk poetičan i srebrnast; njena je priroda lirska. Jedino kad se ona mo?e probiti kroz veću zvučnu masu drugih instrumenata jeste kad svira glissando.. Njen zvuk je lijep, no lako zamori slu?atelj; postaje nametljiv, pa se stoga rijetko koristi solistički.

[Hush]

Ovisno o originatoru, tj. faktoru koji proizvodi ton dijele se u sljedeće porodice:
a) flaute ? originator je labial (usnik);
b) jednostruki jezičci (piskovi od trske): klarineti i saksofoni;
c) dvostruki jezičci: oboe i fagoti.
Kod puhača je vibrator stupanj zraka, a rezonator korpus.
Kod drvenih puhača visina tona ovisi o du?ini zračnog stuba, jer ona utječe na broj i učestalost longitudinalnih valova (tj. zgu?njavanje i razrjeđivanje valova) u jedinici vremena.
Na cijevima se nalaze otvori čijim se zatvaranjem i otvaranjem stvaraju različite du?ine cijevi, odnosno zračnog stuba, ?to utječe na visinu tona koji je dublji kad je zračni stub du?i. Vi?i se otvori zatvaraju jagodicama.
Za dobivanje tona va?no je PREPUHAVANJE. To je način puhanja koji uključuje jače upuhavanje mlaza zraka u ataki, te tada na isti prstomet dobivamo ton za oktavu vi?i (samo kod klarineta, zbog građe cijevi dobivamo ton duodecimu vi?i). Ono se mo?e postići i pomoću OKTAVKLAPNE koja je namijenjena za palac lijeve ruke. Koristi se za piano tonove jer ulaz zraka ne mora biti jak, a oktaviraju klapne.
POKLOPAC (KLAPNA) ima jo? dvije funkcije:
1. da na prikladniji način stvori kromatske polutonove;
2. da pro?ire opseg, uglavnom prema dolje jer prsti ne bi mogli zatvoriti dotičnu rupu (izvan doma?aja im je).
Negativna je strana klapni ?to smanjuju rezonanciju. Ton je plemenitiji ?to imamo manje aparature.

FUNKCIJA ORIGINATORA

Strogo uzev?i drveni puhači nisu temperirani instrumenti. Visinu je moguće modificirati na 2 osnovna načina:
1. u totalu (sve tonove isto); to se posti?e produ?avanjem instrumenata ? oboa produ?i pisak, a klarinet izvuče dio ispod usnika;
2. za pojedine tonove; to se posti?e ustima (opu?tanje usana ? ton ni?i, zatezanje usana ? ton vi?i).

[Hush]

Za postizanje ispravne artikulacije najva?niji su elementi udar jezikom (ataka) i reguliranje daha. Ataka se vr?i izgovaranjem sloga TU (za o?tri ton) ili DU (za bla?i ton). Sve note pod legato lukom izvode se na istu ataku (jedan dah).
Osobiti je efekt DVOJNI JEZIK (DOPPELZUNGE). Moguć je na flauti. To je ponavljanje tonova iste visine u staccatu i brzom tempu (izgovara se tu ? ku ? tu ? ku). Posti?e se brzim prekidima impulsa zraka prilikom puhanja ? naizmjeničnim izgovaranjem konsonanta T (vrh se jezika podigne do nepca i prekine zračnu struju) i K (jezik se opusti i omogući da zrak ide u cijev).
Ako je mjera trodobna ili treba odsvirati skupinu brzih triola ide trostruki jezik: TU ? KU ? TU, TU ? KU ? TU. (Najlak?e ga je dobito na flauti, te?e na jednostrukim, a najte?e na dvostrukim jezičcima.
Staccato se izvodi kratkim impulsima zraka.
Sch?nberg je uveo oblik tremola nazvan FLATTERZUNGE (leteći jezik). Njime je moguće brzo repetiranje ili nizanje kratkih tonova. To je osobito, poput treperenja brzo udaranje jezikom: prrr? ili trrr (prodorni tremolo). Dobiva se kod flaute i drugih drvenih puhača, te kod trublje i trombona.
Legato su skokovi lak?i prema gore nego prema dolje jer je to prirodno. Ako se izvode prema dolje onda gornji ton ostane kre?tati.

[Hush]

Kod drvenih puhača dolazi do izra?aja individualnost pojedinih registara u pogledu boja tona, nosivosti, ovisno o tomu koji se dio instrumenta koristi. Nosivost označava da u istom registru isti ton ima drugu dinamiku ovisno o registru. Npr. kod flaute je prirodna dinamika za ton d1 piano, a ako se svira jače onda će se prepuhati; kod oboe se d1 dobiva u forte dinamici, ako se svira ti?e postoji opasnost da se neće čuti.
Isto tako NIJE ISTI TON ISTE VISINE NA SVIM INSTRUMENTIMA: c1 na oboi je nizak, a na fagotu visok.
(Oboa inače ima najči?ći ton od svih intrumenata u simfonijskom orkestru, stoga prije početka sviranja orkestra intonaciju daje prvi oboist; riječ je o tonu a1 koji ima frekvenciju 440 Hz (herca))