Glazbeni instrumenti

[Hush]

pozdrav svima,
evo citam jedan topic o instrumentaciji pa bi mozda zgodno bilo da se malo nadovezem i podijelim s vama neke tekstove u kojima se vise opisuju sami instrumenti i neke njihove osnovne znacajke..
naravno instrumenti simfonijskog orkestra..

pa da krenemo..

[Hush]

?IČANI (KORDOFONI) dijele se prema načinu pokretanja ?ice na treperenje
- GUDAČKI: violina, viola, violoncello, kontrabas
- TRZALAČKI: harfa, gitara, mandolina, tamburica, benjo, balalajka, bandura, čembalo (?ice se trzale
percima)
- PERKUTIVNI (cimbal, klavir) (?ice se udaraju mekim čekićima ili palicama)


PUHAČKI (AEROFONI) grupiraju se prema materijalu od kojeg su načinjeni ili konstrukciji, izvođačko- tehničkim i tonskim svojstvima
- DRVENI: flauta, mala flauta ili piccolo, oboa, engleski rog, klarinet, bas klarinet, fagot, kontra-fagot,
saksofon
- METALNI: truba+ (ča?asti usnik) ili tromba ili trompeta, horna* (ljevkasti usnik) ili (francuski) rog,
trombon+ ili pozauna, tuba*
+ = ča?asti usnik; * = ljevkasti usnik


UDARALJKE ? postoje dvije podijele; prva podjela ovisi o materijalu od kojeg su građene, a druga o tome da li daju zvuk određene (mogu mijenjati ton) ili neodređene visine (uvijek proizvode isti ton i slu?e samo za davanje ritma)
I ? OD MATERIJALA
a) OPNOZVUČNI (MEMBRANOFONI) ? kod kojih treperi razapeta opna (membrana) od ko?e ili
sličnog materijala:
timpani i sve vrste bubnjeva: veliki i mali bubanj (dobo?), tamburin, bongas, kongas, tom-tom
b) METALOZVUČNI (METALOFONI) ? kod kojih zvuči raznoliko uobličen metal (cijevi, pločice,
?ice):
zvona, zvončići (Glockenspiel), čelesta(celesta), tubofon, vibrafon, gong, cimbal, klavir, činele ili
piatti, trokutić ili triangl, tam-tam, daire ili def
c) DRVOZVUČNI (KSILOFONI) ? gdje treperi drvo, također različitog oblika (pločice, ?koljke,
?tapovi):
ksilofon, marimba, kastanjete, drveni dobo?, marakas (?u?kalica), (claves) klaves ili ?tapići, guiro

II ? OVISNO O TOME DA LI DAJU ZVUK (O) ODREĐENE ILI (N) NEODREĐENE VISINE:
a) ODREĐENE VISINE: timpani, zvona, zvončići (Glockenspiel), čelesta, tubofon, vibrafon, gong,
cimbal, klavir, ksilofon, marimba
b) NEODREĐENE VISINE: sve vrste bubnjeva: veliki i mali bubanj (dobo?), tamburin, bongas,
kongas, tom-tom, činele (piatti), triangl (trokutić), tam-tam, daire ili def, kastanjete, drveni dobo?,
marakas (?u?kalica), klaves (?tapići), guiro

[Hush]

?ičanim je instrumentima zajedničko posjedovanje rezonatora (u obliku kutije ili ploče) i ovisnost visine tona od pojedinih osobina ?ice. Za tu ovisnost vrijede sljedeća pravila:
- vi?i zvuk na staje ako je ?ica: a) kraća, b) tanja, c) lak?a, d) zategnutija

GUDAČKI

Gudačka grupa instrumenata je najuniverzalnija u orkestru, stoga i čini njegovu bazu. Odlikuje se izuzetnom homogeno?ću unutar kompletnog opsega, svira bez zamora i posjeduje sve dinamičke nijanse. Visinu tona određuje tehnika lijeve ruke. Spu?tanjem prstiju na ?icu dobivamo njeno skraćivanje ? dakle vi?i ton.
Kod svakog instrumenta razlikujemo 3 bitna elementa:
1.ORIGINATOR - gudalo, tj. faktor koji proizvodi ton;
2. VIBRATOR ? ?ica koja skraćivanjem mijenja visinu tona;
3. REZONATOR ? tijelo

Gudački prstomet je drugačiji od klavirskog: palac je izvan dodira ?ica, on stabilizira pokrete ruke i podr?ava instrument. Ka?iprst se smatra prvim prstom, srednji ? drugim, prstenjak ? trećim i mali prst ? četvrtim. (Prstomet se obilje?ava arapskim brojevima.) Ako prsti ne dodiruju ?icu ona zvuči kao prazna, slobodna, ?to se označava nulom.
Kod tehnike lijeve ruke gudača va?nu ulogu igra pojam pozicije (polo?aja), tj. njenih mogućih polo?aja u odnosu na ?ice. (Pozicije se označavaju rimskim brojevima.) Kao prva pozicija smatra se polo?aj u kojem prvi prst zahvaća stupanj iznad osnovnog tona ?ice (tj. onog koji zvuči kad je prazna), dok ostali prsti dolaze redom na stupnjeve koji slijede. Tu se podrazumijeva i mogućnost izvođenja kromatskih varijanti stupnjeva na tzv. polupozicijama. Druga pozicija je ona u kojoj je prvi prst le?i na drugom stupnju iznad tona prazne ?ice.
(Primjer za I poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na ?ici a1 onda ispod ili iznad tona a1 pi?emo nulu (0 je oznaka za praznu ?icu), ispod tona h1 pi?emo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona c2 pi?emo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona d2 pi?emo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), a ispod tona e2 pi?emo ton 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).)
I
a1 h1 c2 d2 e2
0 1 2 3 4
(Primjer za II poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na ?ici a1 onda ispod tona c2 pi?emo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona d2 pi?emo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona e2 pi?emo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), ispod tona f2 pi?emo broj 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).)
II
c2 d2 e2 f2
1 2 3 4
Gudači mogu svirati i vi?eglasje, uglavnom dvoglasje. Najbolje zvuče sekste i terce.

Na svakom du?em tonu upotrebljava se VIBRATO. To je postupak pri kojem se prst giba lijevo i desno na jagodici u pravcu du?ine ?ice. Njime se posti?e o?ivljavanje tona. Njegova brzina varira u skladu sa specifičnim zahtjevima glazbe. Obično se duge note vibriraju duljim vibratom, a kratke kraćim. U klasičnoj se glazbi vibrato ne bilje?i. Ukoliko ipak treba bilje?iti onda znak za vibrato izgleda poput valova (?irih za dugi vibrato, a u?ih za kraći).

Desna ruka određuje artikulaciju (oblikovanje). Najvi?e se svira gudalom koje se dr?i između palca i prstiju desne ruke. Gudalo se uglavnom vuče na 1/2 puta između hvataljke i konjića.
Gornji kraj gudala je uzak i ?iljat i naziva se vrh, dok je na donjem, ?irem kraju smje?tena pokretljiva ?abica. Usporedo sa ?tapom (od 75 cm) između vrha i ?abice razapete su strune načinjene od dlaka iz konjskog repa. Strune se zate?u ručicom (iza ?abice, na samo kraju ?tapa). Strune se premazuju kolofonijem ? vrstom ljepljive smole koja pobolj?ava njihovo prianjanje uz ?icu i izazivanje njenog treperenja.
Moguća su 2 osnovna poteza gudalom:
V - od vrha prema ?abici ? ton je ti?i (p)
Π - od ?abice prema vrhu ? ton je jači i energičniji (jer je pritisak na ?icu donjim krajem gudala sna?niji od pritiska
vrhom, budući da se ruka nalazi na ?abici, pa je tu i prijenos njene energije neposredniji)

Sve note pod lukom izvode se na jedna potez (smjer) gudala. Nje?niji se ton dobiva ako se gudalo vuče preko ?ice iznad hvataljke. Taj se potez gudala naziva SUL TASTO (tasto tal. = hvataljka). Rezak, ?u?tav ton se dobiva kad se gudalo vuče blizu konjića. Taj se potez naziva SUL PONTICELLO (sul ponticello tal. = na mostiću).

* Dijelovi tijela gudačkog glazbala:
- hvataljka ? (crna) da?čice od tvrdog, abonosovog drva nalijepljena na vrat;
- vrat (24 cm) ? pričvr?ćen za tijelo na njegovoj gornjoj, u?oj strani
- glava ? nastavlja se na gornji kraj vrata, malo je povijena unazad
- pu? ? zavr?etak glave (tj. vrata)
- vijci (čivije) - nalaze se na bokovima glave u rupicama; slu?e za zatezanje ?ica
- sedlo ? (na vrhu vrata, između hvataljke i glave) prag koji udaljava ?ice (koje su preko njega zategnute)
od hvataljke
- konjić (mostić) - da?čica od javorovine podignuta na sredini tijela; na njemu su usječena 4 proreza
kroz koje se provuku ?ice; no?ice mostića nalije?u na glasnjaču (gornji dio tijela) u
prostoru između 2 poreza na njoj koji imaju oblik slova f, a nazivaju se odu?ke, jer
omogućavaju ?irenje zvučnih treperenja iz unutra?njosti tijela
- dr?ač ?ica (kordar)? obično je abonosa; na gornjem, ?irem kraju usječena su 4 proreza ? oblika najče?će
sličnog izvrnutoj ključanici ? kroz koje se ?ice provuku i zakače svojim donjim
krajem. Taj kraj ?ica često sadr?i posebni mali mehanizam pomoću čijeg se zavrtanja
mo?e ispravljati ?timanje ?ice, pa se i zove fajn?timer (njemački Feinstimmer)
- du?a (prema talijanskom anima)? samo kod violine ? valjkasti drveni stubić, promjera 6 mm, kojim su
spojeni glasnjača i dno (donja povr?ina) tijela. Njegova je osnovna uloga da treperenje glasnjače
neposrednije prenosi na dno, ali također i da pojačava otpor glasnjače u odnosu na pritisak napetih ?ica,
kao i pritisak gudala.

[Hush]

Gudalo osim ?to proizvodi ton ima i zadatak da ga oblikuje ? artikulira. Artikulacija se posti?e raznovrsnim pokretima gudala. Naj?ire gledano potezi gudala mogu se svrstati u 3 grupe: tzv. le?eće, skačuće i bacane.
1. Pri izvođenju le?ećih poteza gudalo se ne podi?e sa ?ice.
2. Kod skačućih poteza gudalo vi?e ili manje poskakuje na ?ici.
3. Kod bacanih se poteza gudalo bačeno na ?icu odbija i ponovno vraća, obično vi?e puta uzastopno,
uslijed sudara 2 elastična tijela.

1. U le?eće poteze spadaju: legato, d?tach? (čita se: deta??), martelato ili lour? (čita se: lur?) poznat i pod
imenom portamento.
a) Legato je potez u kojem se neprekidnim kretanjem gudala u jednom smjeru izvodi veći broj
tonova. Označava se lukom iznad tonova.
b) D?tach? (franc. = odvojeno) je potez koji podrazumijeva da se svaki ton proizvodi zasebnim
potezom, tako da se i čuju kao odvojeni, ali se između njih zvuk uistinu ne prekida, jer gudalo ne
napu?ta ?icu, niti zastaje na njoj. Za d?tach? ne postoji nikakva oznaka nad notama; dakle
nedostatak oznake podrazumijeva ovaj potez gudalom.
Ovisno od toga koliki se dio gudala koristi pri ovim potezima razlikuju se:
1) veliki d?tach? ? u ?irokom potezu, cijelom du?inom gudala, pogodan za du?e tonove i sna?nu zvučnost;
2) srednji d?tach? ? kod kojeg se u bilo kojem stupnju dinamike i obično pri kraćim tonovima gudalo kreće za
otprilike polovicu svoje du?ine
3) mali d?tach? ? u kratkim potezima, gornjom polovicom ili pri samom vrhu gudala, podesan za vrlo brzo
nizanje tonova (najče?će jednakog trajanja); redovito u tihom zvuku

c) Martelato (talijanski martello = čekić) ? je potez kojim se dobivaju kratki i odsječno razdvojeni tonovi
u jačoj dinamici. Oznaka za njega je niz uspravnih klinčića (') iznad ili ispod note. Pri njegovu se
izvođenju zvuk prekida jer se gudalo za trenutak zaustavlja između 2 tona ostajući na ?ici. (Zvuk se
prekida jer zaustavljeno gudalo djeluje kao svojevrstan prigu?ivač.)
d) Lour? (čita se: lur?) ili portamento je svojevrsni ?ote?ani legato?. Njegova se izra?ajnost ostvaruje
izvjesnim podvlačenjem svakog pojedinog tona pod zajedničkim lukom. Označava se
kombinacijom točke i crtice iznad nota.

[Hush]

2. Skačućim se potezima praktično najče?će ostvaruju kratki tonovi. Među njima najveću primjernu
imaju: spiccato (čita se: spikato) i staccato.
a) Spiccato (tal. spiccare = otrgnuti, odsjeći) je potez u kojem gudalo lako i po potrebi veoma brzo odskače
na ?ici, obično negdje na sredini struna. Svaka se niza izvodi posebnim potezom, tj svaka se nota
izvodi vučenjem gudala u novom smjeru. Najbolje zvuči pri tihom zvuku. Označava se točkicama iznad
note. (To je oznaka staccata.)
b) Staccato predstavlja izuzetno te?ak potez, jer se u njemu veći niz kratkih tonova izvodi pri
jednosmjernom kretanju gudala; npr. pri potezu gudala u jednom smjeru: od vrha ka ?abici treba odsvirati 8
?esnaestinki. Za izvedbu treba pritisnuti gudalo. Označava se nizom točkica iznad nota koje su pod
zajedničkim lukom.
Postoje 2 vrste staccata:
1. Normalni ili ?leteći? koji je sličan spiccatu samo se izvodi u jednosmjernom kretanju gudala.
2. Serioso ?suhi? - bli?i je le?ećim potezima, kao usitnjeni martelato.

3. Bacani potezi ? kao najvi?e tipičan mo?e se smatrati jet?-ricochet (čita se: ?et? riko??) = bačeno-
odskok. Kod njega se gudalo, bačeno na ?icu, odbija i vraća obično 3-4 puta ostvarujući ?ivahne,
ritmički izrazite grupe tonova. Gudalo se baci iz visine i potom pritisne. Vi?e se tonova izvodi na
isti potez gudala. Jet?-ricochet se obilje?ava točkicama ispod luka.


U praksi rjeđi, ali vrlo svojstven način sviranja naziva se col legno (tal. = drvetom). Obilje?ava ga udaranje po ?ici ?tapom gudala. Zvuk koji nastaje ima vi?e ritmički nego li tonski karakter.
U proizvođenju zvuka gudalo uopće ne mora sudjelovati. Tada se ?ice pokreću (u pravilu) ka?iprstom desne ruke. Ovaj se način sviranja naziva pizzicato (tal. pizicato = trgnuto, ?tipnuto; uobičajena je skraćena oznaka: pizz.) Kod svih gudača zvuči najbolje u 1. pozicijama (do oktave prazne ?ice). ?to je ?ica deblja i dulja bolji će biti pizzicato (sonorniji). Kod pizzicata izvrsno zvuče prazne ?ice.
(Iznimno u proizvodnji pizzicata desnom ruci mo?e pomagati i lijeva, osobito kod trzanja slobodnih, praznih ?ica i pri brzom tempu; tada se iznad tonova namijenjenih lijevoj ruci stavlja kri?ić (+). To je i jedini slučaj u kojem lijeva ruka neposredno sudjeluje u proizvođenju zvuka. Ipak, ovaj postupak, kao element slo?enije izvođačke tehnike nalazi primjenu praktično samo u virtuozno-solističkim kompozicijama.)
(Kada se nakon pizzicata ponovno ?eli svirati gudalom mora se staviti oznaka: col arco ( tal- = gudalom) ili samo arco. Va?nost ostalih zahtjeva za posebnim načinom sviranja (sul ponticello, sul tasto, col legno) ukida se oznakom: in modo ordinario (tal. = na uobičajeni način).


Poseban vid artikulacije predstavlja tremolo ? preciznije tremolo staccato. U njemu se veoma brzim, kratkim potezima gudala naizmjenično u oba pravca, ostvaruje brzo uzastopno ponavljanje jednog tona. Broj ponavljanja mo?e biti određen pa se govori o izbrojanom tremolu ?to je u stvari samo skraćeni način pisanja: npr. četvrtinka prekri?ena ukoso dvjema crticama znači da se ton ponavlja u trima brzim ?esnaestinkama. (Ovim se postupkom osobito u orkestralnom forte sviranju posti?e intenzivnija i dramatski nagla?enija zvučnost.)
Pravi tremolo odlikuje neodređeni broj ponavljanja tona u jedinici vremena. Obilje?ava se trostrukim precrtavanjem vrata note.
Čest je tzv. tremolo legato u kojem se brzo i naizmjenično ponavljaju 2 tona različite visine. Pri tome gudalo ne mijenja pravac već promjenu tona izazivaju prsti lijeve ruke. Takav je tremolo najsličniji trileru. Za razliku od drugih trilera koji uključuju skretanje od sekunde u ovom se - tremolu legatu najče?će javlja interval terce.
Koristi se u tihoj dinamici. Za razliku od tremola staccata koji ima melodijsku primjenu, tremolo legato redovito stvara harmonijsko-kolorističku primjenu.


Posebni zvučni efekti u čijem ostvarenju glavnu ulogu ima lijeva ruka jesu glissanda i flageoleti. Glissando se posti?e klizanjem prsta du? ?ice (koja zvuči pod gudalom) ? znatno če?će i izvođački spretnije, navi?e ? čime dolazi do sasvim postepene promijene tonske visine. Zvučni rezultat ovog postupka mo?e naći isključivo kolorističku primjenu, a u izra?ajnom smislu uglavnom djeluje groteskno ili jezivo i u svakom slučaju dosta neprijatno.
Vrlo brz, jedna primjetan glissando katkad se mora upotrijebiti zbog postizanja legata i veće sigurnosti pri velikim skokovima. Tad djeluje kao portamento kakav se i prilikom pjevanja primjenjuje u sličnim situacijama.
Flageolet (franc. flageolet; čita se: fla?olet) je posebna vrsta zvuka koji po boji podsjeća na zvuk flaute. Naziv dolazi od male uzdu?ne flaute. Flageoleti se izvlače iz sastava alikvotnih tonova na način da se ?ica lako dodirne prstom na određenom mjestu, a istovremeno ? također lak?im pritiskom nego pri normalnom sviranju ? prevuče gudalom. Mjesta na ?ici koja daju flageoletne tonove predstavljaju tzv. čvorove njegova treperenja. Nazivnik razlomka na koji se ?ica dodirom podijeli ? redni je broj alikvotnih tonova, koji se na dodirnom mjestu mo?e dobiti u vidu flageoleta. Npr. ako se ?ica lagano dodirne na polovici dobit će se kao flageolet njen drugi alikvotni ton ? oktava; na trećini (bli?e pu?u) ? treći alikvotni ton ? duodecima.
Titranje ?ica (prazne) predstavlja sumu različitih vibracija koje variraju u omjeru 1:2:3? Od njih, tj. alikvotnih tonova, slo?en je jedan osnovni ton.
Nastanak flageoleta: δ - ton koji bi se dobio čvrstim pritiskom ?ice uz hvataljku;
♪ - flageolet koji se laganim dodirom oslobađa, tj. alikvotni tonovi
a) prazna ?ica ? g
b) 1:2 (polovina) ? δ g1 / ♪ g1
c) 1:3 (trećina) - δ d1 / ♪ d2
d) 1:4 (četvrtina) - δ c1 / ♪ g2
e) 1:5 (petina) - δ h / ♪ h2

Ovako proizvedeni flageoleti, dobiveni na praznoj ?ici nazivaju se prirodni. ?to je ?ica dulja i deblja to je veći broj prisutnih flageoleta. Međutim njihov je broj ograničen alikvotnim nizom.
Da bi se, barem u gornjem registru, svaki ton mogao dobiti kao flageolet, pribjegava se stvaranju tzv. umjetnih flageoleta. Oni nisu sonorni kao prirodni. Uključuju sve kromatske tonove; međutim u najvi?im polo?ajima nisu naročito zvučni zbog kratkoće ?ice. Za njihovo izvođenje koriste se 2 prsta lijeve ruke, od kojih prvi pritisne ?icu čvrsto, stvarajući time umjetno sedlo, dok se s trećim ili četvrtim prstom dodirne ?ica najče?će u udaljenosti od Č4. Zvukovni rezultat tada je dvije oktave vi?i od čvrsto pritisnutog tona.
(Mogu se dodirnuti i drugi intervalski razmaci.)
U novije se vrijeme označava ?eljeni flageolet tako da se iznad note stavi kru?ić.

[Hush]

a) Gudalo se obično vuče po sredini između konjića i hvataljke. Ukoliko se gudalo vuče bli?e konjiću
(?SUL PONTICELLO?) boja tona postaje o?trija, kristalnija, a ako se vuče bli?e hvataljci (?SUL
TASTO?) boja je mek?a, prigu?ena.
b) SORDINA (PRIGU?IVAČ) ? u obliku trozubog če?ljića koji se stavlja na konjić. Osim reduciranja
dinamičke snage sordina utječe i na promjenu boje u zamagljeno-srebrnastu, bez sjaja i topline.
c) SCORDATURA - promjena ugađanja jedne ili vi?e ?ica. Ne bi trebalo ?ice labaviti vi?e od sekunde
jer ?ice tad ne zvuče dobro. Time se:
a) povećava opseg instrumenta;
b) neki tonaliteti zvuče sonornije i briljantnije kad su prazne ?ice npr. As-dur;
c) time se posti?e svjetlija boja (Mahler).