Glazbeni instrumenti

[Hush]

Harfa je ?ičani instrument u obliku trokutastog okvira, visokog oko 180 cm.
Okvir se sastoji iz 5 osnovnih dijelova. Osnovu na kojoj je cijeli instrument počiva čini postolje u čijim su prorezima smje?teni pedali za pre?timavanje ?ica. Na postolju stoji ?upalj stub, kroz čiju unutra?njost prolaze čelične poluge ?to povezuje pedale s gornjim dijelom mehanizma za pre?timavanje Ukoso prema postolju postavljen je drugi krak okvir koji čini rezonantno tijelo. Treću stranu okvira čini drveni vrat, izvijen u obliku polo?enog slova S. Kroz njega su provučeni vijci koji dr?e ?ice. Oni se mogu posebnim ključem zatezati, čime se pode?ava osnovno ?timanje ?ica. Zajednicu s vratom čini most u kojem se nalazi gornji dio mehanizma za pre?timavanje ?ica. On je povezan s pedalima. Oni se mogu postaviti u 3 razna polo?aja.
U gornjem polo?aju, pedal je opu?ten i ?ica zvuči cijelom svojom du?inom. Ako se pedal pritisne i zakači u srednji polo?aj, du?ina ?ice ne skraćuje pa ona daje ton vi?i za 1/2 stupnja. U donjem polo?aju, ?ica se jo? vi?e skrati i povisi ton za jo? 1/2 stupnja.
Dakle, iz svake se ?ice mogu izvući po 3 tona različite visine. Jedan pedal mehanizmom zahvaća istovremeno ?ice istoimenih tonova u svim oktavama i njihove kromatske varijante. Tako imamo 7 pedala ? za lijevu nogu 3 ? D, C i H, a za desnu 4 ? E, F, G i A.
Harfa ima 47 ?ica (46 ili 48 ugođenih na dijatonsku ljestvicu Ces-dura. Tonski je opseg harfe 6 i pol oktava: od Ces1 do fes4 ili as4. Orijentacija svirača među ?icama je olak?ana time ?to su sve C-?ice obojeno crveno, a sve F-?ice plavo. Bas ?ice (njih 11 ? do F) imaju čelično ili svileno jezggro, omotano metalnom niti, a ostale su od crijeva ili od najlona.

TEHNIKA I TON

Harfa se svira s po 4 prsta obje ruke. Mali prst se zbog kratkoće ne upotrebljava. Svirač sjedi iza harfe koja mu je oslonjena na desno koljeno i rame. Desna ruka zbog polo?aja svira vi?e registre, a lijeva je slobodnija i mo?e prema potrebi zahvatiti svaku ?icu.
Zbog tehnike pedala nije izvodljiva kromatika, kao ni istovremeno zvučanje dva kromatski različita vida istog stupnja (npr. c i cis). Kromatika je djelomično moguća jedino enharmonijskom zamjenom tonova. Ona poma?e i pri ponavljanju tonova. Istovremeno se mogu pritisnuti najvi?e 2 pedala. Enharmonija omogućava i pode?avanje ?ica da zajedničkim zvukom daju samo jedan akord. Ova se mogućnost primjenjuje pri izvođenju glissanda ? tipičnog načina sviranja na harfi. Izvodi se prevlačenjem prsta preko niza ?ica i to nani?e, od svirača ? palcem, a navi?e, ka sviraču ? ka?iprstom. Mo?e se izvoditi i s obje ruke istovremeno i to u istom pravcu i u suprotnim pravcima.
(?ice se mogu podesiti i na cijelotonsku i pentatonsku ljestvicu, sve dijatonske ili jedan akord.)
Akordi čine glavno i najkarakterističnije područje ovog instrumenta. Jednom se rukom zahvaća najvi?e 4 tona akorda. Moguće je izvoditi veće intervalske raspone, npr. decima ? stoga su najče?ći mje?ovito postavljeni akordi. Ukoliko su razlo?eni u ?irokom rasponu izvode se s obje ruke naizmjenično.
Svaki se akord na harfi izvodi u arpeggiu ? brzom razlaganju. Ukoliko se to ne ?eli stavlja se oznaka: non arpeggiato ili strappato (tal. otkinuto, i?čupano) ili plaqu? (franc. slijepljeno; čita se: plake) ili grafički: srednjom - uglatom zagradom ([) du? napisanog akorda.
Od posebnih se efekata često koriste flageoleti. Redovito se koristi oktavni. Pri tome ista ruka vr?i i dodir i trzaj ?ice. (Notiraju se za oktavu ni?e od ?eljenog zvuka, a iznad note se stavi kru?ić.) Zbog kolorističkih se efekata često primjenjuju u impresionizmu.
Ukoliko se ?ele izvedsti staccato tonovi treperenje ?ice se nakon trzaja zaustavlja dlanom. (Ovi prigu?eni tonovi označavaju se francuskim izrazom: sons ?touff?s (čita se: sonzetuf?) ili grafičkom oznakom koja izgled kao kri? na nuli).
Trileri su prilično nespretni za izvođenje. Izvodljiva je samo jedna vrsta nazvana bisbigliando (čita se: bisbiljando; tal. ?apčući, ?umoreći). To je tiha repeticija tona koja se ostvaruje naizmjeničnim trzanjem objema rukama.
O?triji se zvuk posti?e sviranjem neposredno uz rezonantni korpus (okvir) (tal. ?alla cassa?, franc. pres de la table (čita se: pre d'la tābl) koji se grafički označava kao valovi. Sličan, o?tri i metalni zvuk mo?e se dobiti i na normalnoj visini sviranja, tj. sviranjem na oko polovine ?ica ali trzanjem s noktima umjesto s jagodicama prstiju. (Označava se horizontalnim polumjesecom ili slovom V.)

Odzvuk ?ica kod harfe, koji se ne mo?e uvijek i stalno prigu?ivati, čini smetnju razgovijetnom izlaganju melodije na harfi. Ona je tipičan akordski instrument. Upotrebljava se najvi?e u sklopu pratnje ili kao izvor kolorističkih efekata. U orkestru se najče?će susreće u tihim i po fakturi prozračnim dijelovima skladbe. Ona nije prodoran instrument. Njen je zvuk poetičan i srebrnast; njena je priroda lirska. Jedino kad se ona mo?e probiti kroz veću zvučnu masu drugih instrumenata jeste kad svira glissando.. Njen zvuk je lijep, no lako zamori slu?atelj; postaje nametljiv, pa se stoga rijetko koristi solistički.

[Hush]

Ovisno o originatoru, tj. faktoru koji proizvodi ton dijele se u sljedeće porodice:
a) flaute ? originator je labial (usnik);
b) jednostruki jezičci (piskovi od trske): klarineti i saksofoni;
c) dvostruki jezičci: oboe i fagoti.
Kod puhača je vibrator stupanj zraka, a rezonator korpus.
Kod drvenih puhača visina tona ovisi o du?ini zračnog stuba, jer ona utječe na broj i učestalost longitudinalnih valova (tj. zgu?njavanje i razrjeđivanje valova) u jedinici vremena.
Na cijevima se nalaze otvori čijim se zatvaranjem i otvaranjem stvaraju različite du?ine cijevi, odnosno zračnog stuba, ?to utječe na visinu tona koji je dublji kad je zračni stub du?i. Vi?i se otvori zatvaraju jagodicama.
Za dobivanje tona va?no je PREPUHAVANJE. To je način puhanja koji uključuje jače upuhavanje mlaza zraka u ataki, te tada na isti prstomet dobivamo ton za oktavu vi?i (samo kod klarineta, zbog građe cijevi dobivamo ton duodecimu vi?i). Ono se mo?e postići i pomoću OKTAVKLAPNE koja je namijenjena za palac lijeve ruke. Koristi se za piano tonove jer ulaz zraka ne mora biti jak, a oktaviraju klapne.
POKLOPAC (KLAPNA) ima jo? dvije funkcije:
1. da na prikladniji način stvori kromatske polutonove;
2. da pro?ire opseg, uglavnom prema dolje jer prsti ne bi mogli zatvoriti dotičnu rupu (izvan doma?aja im je).
Negativna je strana klapni ?to smanjuju rezonanciju. Ton je plemenitiji ?to imamo manje aparature.

FUNKCIJA ORIGINATORA

Strogo uzev?i drveni puhači nisu temperirani instrumenti. Visinu je moguće modificirati na 2 osnovna načina:
1. u totalu (sve tonove isto); to se posti?e produ?avanjem instrumenata ? oboa produ?i pisak, a klarinet izvuče dio ispod usnika;
2. za pojedine tonove; to se posti?e ustima (opu?tanje usana ? ton ni?i, zatezanje usana ? ton vi?i).

[Hush]

Za postizanje ispravne artikulacije najva?niji su elementi udar jezikom (ataka) i reguliranje daha. Ataka se vr?i izgovaranjem sloga TU (za o?tri ton) ili DU (za bla?i ton). Sve note pod legato lukom izvode se na istu ataku (jedan dah).
Osobiti je efekt DVOJNI JEZIK (DOPPELZUNGE). Moguć je na flauti. To je ponavljanje tonova iste visine u staccatu i brzom tempu (izgovara se tu ? ku ? tu ? ku). Posti?e se brzim prekidima impulsa zraka prilikom puhanja ? naizmjeničnim izgovaranjem konsonanta T (vrh se jezika podigne do nepca i prekine zračnu struju) i K (jezik se opusti i omogući da zrak ide u cijev).
Ako je mjera trodobna ili treba odsvirati skupinu brzih triola ide trostruki jezik: TU ? KU ? TU, TU ? KU ? TU. (Najlak?e ga je dobito na flauti, te?e na jednostrukim, a najte?e na dvostrukim jezičcima.
Staccato se izvodi kratkim impulsima zraka.
Sch?nberg je uveo oblik tremola nazvan FLATTERZUNGE (leteći jezik). Njime je moguće brzo repetiranje ili nizanje kratkih tonova. To je osobito, poput treperenja brzo udaranje jezikom: prrr? ili trrr (prodorni tremolo). Dobiva se kod flaute i drugih drvenih puhača, te kod trublje i trombona.
Legato su skokovi lak?i prema gore nego prema dolje jer je to prirodno. Ako se izvode prema dolje onda gornji ton ostane kre?tati.

[Hush]

Kod drvenih puhača dolazi do izra?aja individualnost pojedinih registara u pogledu boja tona, nosivosti, ovisno o tomu koji se dio instrumenta koristi. Nosivost označava da u istom registru isti ton ima drugu dinamiku ovisno o registru. Npr. kod flaute je prirodna dinamika za ton d1 piano, a ako se svira jače onda će se prepuhati; kod oboe se d1 dobiva u forte dinamici, ako se svira ti?e postoji opasnost da se neće čuti.
Isto tako NIJE ISTI TON ISTE VISINE NA SVIM INSTRUMENTIMA: c1 na oboi je nizak, a na fagotu visok.
(Oboa inače ima najči?ći ton od svih intrumenata u simfonijskom orkestru, stoga prije početka sviranja orkestra intonaciju daje prvi oboist; riječ je o tonu a1 koji ima frekvenciju 440 Hz (herca))

[Hush]

OBUJAM ZVUČNOSTI

Drveni puhački instrumenti pokrivaju zvučni prostor od 7 oktava:
KONTRAFAGOT = B subkontra ? e2; FAGOT=H kontra ? d2;
KLARINET = e ? a3 (pisano); BAS ? KLARINET = (pribli?no pisani opseg klarineta, a zvuči za v9
ni?e);
OBOA = h (b) ? g3; ENGLESKI ROG = (pribli?no pisani opseg oboe, a zvuči Č5 ni?e);
FLAUTA =h (c1) ? c4; PICCOLO= d2 ? c5.

POMOĆNI INSTRUMENTI

Svrha im je da pro?iruju opseg unutar iste porodice (iste boje) i ljep?e zvuče u nekom opsegu od ostalih instrumenata iz te porodice jer određene tonove sviraju u pijevnijem registru; obično je to srednji registar (sredina opsega). To su alt flauta, engleski rog, oboa d? amore, kontrafagot, mali klarinet in Es, bas ? klarinet.

TRANSPONIRAJUĆI INSTRUMENTI

To su oni instrumenti koji se pi?u drugačije nego zvuče. Razlikujemo transponirajuće instrumente u ?irem i u u?em smislu. U ?irem su smislu oni instrumenti koji zvuče za Č8 vi?e ili ni?e nego se pi?u (notiraju). To su piccolo flauta (zvuči vi?e); kontrafagot (zvuči ni?e). U u?em su smislu oni kod kojih transponira onaj koji čita zapis, jer je matični tonalitet svih drvenjaka C. Npr. alt flauta je in G ? pi?e se kao flauta, a zvuči Č4 ni?e; engleski rog in F ? zvuči oktavu dublje od zapisa; oboa d? amore in A ? zvuči m3 ni?e od zapisa; klarineti: in B - zvuči v2 ni?e, in A ? zvuči m3 ni?e, mali in Es ? zvuči za m3 vi?e od zapisa, bas ? klarinet in B ? zvuči za v9 ni?e od zapisa ako se pi?e u violinskom ključu, a u bas ključu v2 ni?e.

[Hush]

Danas se izrađuju od metala (najče?će od legure bakra, nikla i cinka nazvane ?novo srebro?) zbog nosivosti zvuka,ali je time izgubila na mekoći i zaobljenosti, kakvu iziskuje barokna glazba.Originator je labial (tzv. usna); usnice ?alju mlaz zraka pod o?trim kutom u instrument. Mlaz zraka se lomi na labialu, jedan dio ulazi u instrument, a drugi se gubi pa jeflauta instrument koji kod drvenih puhača tro?i najvi?e zraka.Posljedica toga je ta da su mu kraće legato fraze.
Du?ina cijevi iznosi oko 67 cm. Cijev se rasklapa u 3 dijela (rjeđe 4), koji se spojevima uvlače jedna u drugi, pa se na tim mjestima, minimalnim izdu?enjem, mo?e korigirati ?timanje. Početni se dio cijevi naziva glava i njegov je kraj zatvoren, a ulazni je otvor za zrak postavljen bočno i okru?en pljosnatim obodom ? tzv. usnom, čiji je oblik pode?en tako da na njega nalije?e donja usna svirača. Srednji je dio cijevi najdu?i i u tehničkom smislu najva?niji, jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, koje skraćuju du?inu zračnog stuba u cijevi i tako daju tonove različite visine, a također i glavnina mehanizma za otvaranje i zatvaranje tih rupica. Taj se mehanizam sastoji iz 16-18 poklopaca i velikog broja poluga kojima se one pokreću. Samo dvije ili tri rupice nalaze se na zavr?nom dijelu cijevi koji je na kraju otvoren.
Pri sviranju svirač dr?i instrument nadesno od sebe, u poprečnom, vodoravnom polo?aju. Desnom rukom manipulira donjim dijelom mehanizma, a lijeva gornjim. Pri tome upotrebljavaju devet prstiju - sve osim desnog palca, koji slu?i samo oslonac instrumenta.
Opseg:c1-d4 (Kod nekih je instrumenta najdublji ton h (mali h).
Registri: duboki - c1-c2; srednji - c2-c3 (u novijoj se izvođačkoj praksi uzima ?ire : od g1-c3); visoki - c3-d4.
Duboki registar, a naročito donja kvarta, slabe je nosivosti, prirodna mu je piano dinamika. (Od romantizma (a osobito u impresionizmu) taj se registar sve vi?e koristi zbog izra?ajnih i kolorističkih odlika: pun je, taman i pomalo ?u?tav u boji, blag i poetičan u izrazu, katkad zloslutan ili pun i?čekivanja).U srednjem registru dolazi do postupnog pojačavanja (mogući su svi dinamički stupnjevi i nijanse, ali jo? ograničene zvučne prodornosti); a u visokom, pogotovo iznad a3, tona postaje prodoran, pi?tav; nemoguće je izvoditi piano dinamiku jer je prirodna dinamika tog registra ff(tonovi se dobivaju dvostrukim prepuhavanjem). Do romantizma se, donekle i zbog tehničke nesavr?enosti, prvenstveno kretala u svom srednjem registru i donjem dijelu visokog ? gdje je njen zvuk svijetao, a karakter nje?no-idiličan. Čak i Nikolaj Rimski ?Korakov kao ?oblast izra?ajnog sviranja? flaute navodi raspon između d2 i g3, premda je danas ovaj opseg pro?iren.Karakteru flaute i njenim izvođačkim svojstvima odgovaraju vedra, lepr?ava glazba lirsko skercoznog obilje?ja kao npr. u ulomku Ples flauta iz baleta ?čelkunčik Petra Iljiča Čajkovskog. Ipak, u duhu ovog instrumenta ponajvi?e je jednostavno i slobodno raspjevan melodijski tijek, u prvom redu idilično-pastoralnog izrazapoput njena sola u predigri 3. činu operi Carmen Georgesa Bizeta.(?Fla?oletni tonovi? su zamagljene kvalitete i u pianissimo dinamici. Prvi se put koriste kod impresionista. Bilje?e se isto kao kod gudača, tj. iznad tona se pi?e kru?ić.)
Kao većina drvenih puhača flauta prepuhuje u oktavu.
Flauta je najpokretniji instrument među drvenim puhačima. Izvodljive su sve vrste ljestvica, arpeggia i brzih skokova u staccatu. I u pogledu artikulacije, zahvaljujući slobodnim ustima, flauta posti?e najbr?i staccato uspotrebom dvostrukog i trostrukog jezika i flatterzungea.

[Hush]

Kod nje u dinamičkom pogledu vrijedi sve ?to je rečeno i za flautu, ali jo? izra?enije (npr. dinamski je raspon od ppp ? fff).Te?e je prepuhati manji instrument.
Opseg joj je od d2 ?c5 (d5). Transponirajući je instrument u ?irem smislu jer zvuči za č8 vi?e od notacije (notira se od d1-c4).Najljep?i registar piccola je srednji. Najbolje joj odgovara vedra, ?ivahna glazba.

[Hush]

To je instrument in G, a time pravi transponirajući instrument u u?em smislu. (Transponira onaj tko čita; jer je c ? matični tonalitet; tako se ne mijenja instrument.) Koristi se od impresionista. Ima isti opseg kao C flauta, ali zvuči za Č4 ni?e. (Postoje i alt-flaute in F koje zvuče za Č5 ni?e od zapisa). Najupotrebljivija je u dubokom i pijevnom registru. Zvučnost alt-flaute je vrlo puna, bar?unasto-meka i relativno sna?na čak i u dubokom registru, tako da dragocjeno dopunjava, pa i zamjenjuje duboke tonove obične flaute.


(Svrha pomoćnih instrumenata sastoji se u pro?irenju opsega unutar iste porodice, tj. unutar iste boje.)


Suvremene su se flaute razvile iz barokne traverso flaute. Jo? postoje kljunaste flaute (blok-flaute) koje se sviraju vertikalno (primjenjuju se u ?kolskim i renesansnim sastavima). Kljunaste su flaute u vrijeme baroka bile potpuno ravnopravan instrument, ali od klasike na dalje ne sudjeluju u simfonijskom orkestru zbog slabe nosivosti zvuka u odnosu na postepeno povećavanje broja gudača i razvoja limenih puhača u klasičnom i ranoromantičnom orkestru.
U orkestru normalno postoje dvije flaute, ali počev?i od romantizma i tri, s tim ?to drugi, odnosno treći flautista, prema potrebi svira malu (piccolo) flautu.

[Hush]

Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki ? b-f1; srednji (pjevni) ? f1-c2; visoki ? c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito sna?an. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki ? postaje pi?tav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno ?tedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija ? oboa nije izrazito virtuozni instrument. Vi?e joj le?i kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato o?tar. Dvostruki se jezik mo?e naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savr?eno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru slu?i za davanje intonacije (obično ? komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog tr?čanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno o?tar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilje?ja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju ?iroko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nje?no-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili če?njivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spu?taju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najče?će bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i o?trine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počev?i od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim ?to treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.

[Hush]

ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)

Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 ni?e ? es (e) ? b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton sna?an i pun, a ipak mek i izra?ajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavr?avanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kru?kasto pro?irenje, s ponovnim su?enim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigu?en u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izra?aja dolazi če?njivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tu?na izraza, puna če?nje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).

OBOA D'AMORE

To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu?). Pojavila se 1722. g. i i?čezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najvi?e je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe du?a. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore ? oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog dr?i bli?e uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).