Glazbeni instrumenti

[Hush]

Pripada porodici rogova. Ima koničnu cijev. Postoje tube različitih veličina i ?timunga. Najče?ća je bas-tuba in F s opsegom od (C1) F1-g1 (a1). (pedalni tonovi od D1-F1)
Tuba ima obično 4 ventila: I ? 1; II ? ?; III ? 1 ?; IV ? 2 ?.
Četvrti ventil sni?ava cijeli alikvotni niz tonova za Č4; a kombinirana upotreba svih ventila postupno sni?ava cijeli alikvotni niz do v7.
Registri: duboki: F1-c ? pp; srednji: c-c1 ? p-f; visoki: c1-g1 ? fff.
U dubokom i srednjem registru usnice su uglavnom opu?tene, dok se u srednjem počinju zatezati. Zvuk tube od Ges do f, pa čak i do f1 po punoći je i zaobljenosti najsrodniji horni, samo je za ti?i. U f i ff dinamici postaje tvrd i tup.
Tuba zahtijeva jako puno zraka pa stoga nije prirodno da se pi?e dugački legato. Nekad se i na duljim notnim vrijednostima di?e na svakoj dobi.
Ipak, tuba nije tako nespretan instrument kao ?to bi se moglo pretpostaviti. Ona mo?e izvoditi i ?esnaestinske figuracije, a iznenađujuće su dobri skokovi do oktave i trileri. Za nju su vrlo tipični non-legato i tenuto.
Često se koristi i visoka tuba (B1-b1). Visoka tuba (tenor-tuba) obično je ugođena in B s pedalnim (osnovnim) tonom B1.
Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner-tube koje čine prirodni prijelaz (unutar porodice) između bas-tube in F i rogova in F.
I tuba mo?e svirati sa sordinom.

[Hush]

TIMPANI

Timpani su membranofoni tip udaraljki kod kojih zvuk nastaje titranjem opne ili membrane. Spadaju u udaraljke određene visine tona koja ovisi o veličini kotla i napetosti membrane. Membrana se izrađuje od ko?e ili plastike i napinje vijcima, a tonovi se ugađaju zakretanjem kotla ili pedalnim mehanizmom. Udaraju se palicama, a katkada i rukama. Mjestom i načinom udara mo?e se utjecati na kvalitetu i duljinu trajanja te boju zvuka.
Osnovni sastojci timpana su kotao ? u ulozi rezonatora i opna (membrana) ? kao izvor zvuka; postolje na kojem počiva kotao, obruč na kojem je razapeta opna i mehanizam kojim se mijenja napetost opne, kako bi ona davala tonove određene i različite visine. Zvuk se proizvodi udarom o opni ? palicama.
S obzirom na vrstu mehanizma kojim se opna raste?e (tj. ugađa navi?e) ili otpu?ta (ugađa nani?e) razlikujemo pojedine konstrukcije timpana.
1. Najstariji je tip manualni timpan ili timpan s vijcima kojima se ugađa visina tona. Vijci su postavljeni svuda unaokolo kotla du? obruča. (Pobolj?ana varijanta ovog tipa umjesto vijaka ima jednu ručku pomoću koje se zate?e opna.)
2. Drugi je tip rotarni timpan. Kod njega se ugađanje obavlja vrtnjom cijelog kotla na jednoj osovini postolja.
3. Treći, najsuvremeniji tip je tzv. pedalni timpan. Kod njega se ugađanje obavlja pritiskom noge na jedan pedal.

(S obzirom da su suvremeni timpani prejaki pri izvođenju skladbi za manji orkestralni sastav, npr. Haydna, Mozarta, Bacha koriste se stariji tipovi timpana.)
U klasici se koristi 1 par timpana uglavnom na?timan u odnosu T (tonika) ? D (dominanta); a od kasnog romantizma 4 timpana, bilo kako na?timana.
O rastezljivosti zvučnog dijela opne ovisi i tonski opseg timpana. Opna ima gornju granicu rastezljivosti nakon čega puca. Zbog toga je maksimalan tonski opseg timpana jedna oktava; a realan seksta ili čak samo kvinta.
Dvije osnovne veličine predstavljaju tzv. veliki i mali koncertni timpan sa sljedećim dimenzijama i tonskim opsegom:
- veliki ? presjek opne: 71, 5 cm (76,5 cm); opseg: F ? d (Es ? es)
- mali ? presjek opne: 64, 5 cm (69 cm); opseg: A ? fis (a)

Uz ove dvije veličine, koje su redovito zastupljene u orkestru često se jo? koriste: duboki D timpan (bas ? timpan) i visoki A timpan.
Duboki D ? presjek opne: 81, 5 cm; opseg: D ? B (d)
Visoki A ? presjek opne: 56 cm; opseg (A) c ? c1

Za neke posebne efekte ponekad je u upotrebi i tzv. oktav-timpan. Presjek opne mu je ili 40 cm s opsegom f ? f1 ili 36 cm s opsegom a-a1.
Timpane najbolje zvuče u mf dinamici i u srednjem registru. Svira se palicama od filca (flanela). Za mek?i ton se koristi glavica od spu?ve, a za ff glavica od pluta ili čak drveta.
Normalno mjesto za udar palicom je na ? puta između ruba i centra. Obično se svira tako da se 2 ruke izmjenjuju. Da bi se ton skratio stavi se ruka na opnu čime se zaustavlja njeno treperenje. To se označava staccatom ili natpisom secco ( tal. = suh).
Ton udaren u forteu odzvanja od 3 ? 5 sekundi, ovisno o veličini timpana. Du?i se tonovi izvode tremolom, tj. naizmjeničnim dvjema palicama. To se naziva i virbl (njem. Wirbel = dobovanje).
Tremolo se označava:
a) oznakom za triler (tr)
b) istom oznakom uz dodatak vijugave linije
c) vi?estrukim precrtavanjem vratova kao kod gudačkog tremola.

Tremolo se izvodi na istom tonu ali je tijekom izvođenja moguće postupno mijenjati visinu tona u vidu glissanda i to isključivo pomoću pedala. Glissando se mo?e izvesti i na odzvuku pojedinog udarca. Tad je bolji uzlazni glissando koji se posti?e zatezanjem opne neposredno nakon udara. (Tada jedna ruka vrti kotao.) Ovaj se glissando mo?e izvesti i na rotarnom, obrtnom timpanu.
Ton se mo?e prigu?iti stavljanjem komada tkanine na opnu, ton je tamniji i tup. (Oznaka za ovaj postupak je coperti (tal. = pokriveni) ili sordi (tal. = gluhi, prigu?eni). Skidanje tkanine označava se aperti (tal. = otvoreni, otkriveni).
Za postizanje maksimalne snage, mo?e se propisati udvojeni udar sviranjem odjednom, s obje palice na istom timpanu.
Timpani se notiraju u bas ? ključu.

[Hush]

Ima izgled valjka. Omotač je najče?će od drveta. Oba su otvora pokrivena zategnutom telećom ko?om ili plastikom. Opne se zate?u preko obruča pomoću zateznog prstena s vijcima. Time se mijenja i boja zvuka. (Napetija ko?a da je prodorniji zvuk i bratno.) Veliki bubanj nema zvuk određene visine. Palica za veliki bubanj ima loptastu glavu od filca. Veća je i te?a od one za timpane. Za tremolo se koristi i palica s dvije glave (s loptastom glavom na oba kraja).
Pri sviranju se veliki bubanj postavlja u uspravan polo?aj oslonjen na kratke no?ice ili posebne noge. (U simfonijskom orkestru veliki bubanj stoji na posebnom stalku. U rock ili jazz sastavima te zabavnim orkestrima, veliki bubanj stoji na podu i dara se nogom, posredstvom pedale.) Udar se vr?i bočno i to samo po desnoj opni. Zvuk mu je izuzetno sna?an. ?eli li se zvuk skratiti potrebno je zaustaviti treperenjem obiju opni.
Notira se na jednoj crti, samo ritmički. U Europu je do?ao s Istoka, preko turske vojne glazbe.
U drugoj se polovici 18. stoljeća koristi u djelima s istočnjačkom tematikom. Redovan je instrument u velikom romantičarskom orkestru a također ga redovno nalazimo u vojnoj glazbi. U dana?njim zabavno ? glazbenim sastavima izvođač za udara u veliki bubanj koristi mehaniziran, pedalnu palicu. Pritiskom noge na pedal, palica se pokreće kao poluga s oprugom i udara.

[Hush]

Oblik mu je jednak obliku velikog bubnja. Valjak je razmjerno plitak; omotač mu je najče?će od metala, a na njegovim otvorenim stranama razapete su dvije opne od ko?e, pomoću obruča s vijcima.
Mali bubanj le?i na postolju vodoravno, pa se po njemu odozgo udara. Ima vi?i zvuk od velikog bubnja.
Palice su mu izrađene od drveta, sa sitnom glavicom; udarac njima daje o?triji zvuk. Preko donje opne razapeto je nekoliko srebrnih ili bakrenih ?ica. Treperenje opne prenosi se i na njih ?to doprinosi ?umnom i svijetlom zvuku. Njihovim se otklanjanjem posti?e tamniji i tuplji zvuk. U sviranju se najče?će koriste obje palice (drvenog vrha), ali i metlice, koje povlačenjem po ko?i daju karakterističan ?um. Tipični za ovaj instrument jesu nagla?eni udari palicama s dvo-, tro-, ili četverostrukim predudarom. Ako se ravnomjerno ponavlja ističu mar?evsko obilje?je glazbe. Stoga se i koristi u vojnoj glazbi.
Zahvaljujući o?trom i preciznom zvučanju slu?i i za izlaganje slo?enijih ritmičkih motiva i pratećih obrazaca. I tad se koristi za ritam mar?a, ali i za ritam nekog plesa npr. u baletu Bolero Maurice Ravela.
Koristi se i za tremolo (virbl). Tada svaka palica udara opnu barem po 2 puta prije nego je druga smijeni. Drugi udar proističe iz elastičnog odskoka palice nakon prvog udara.
Notira se ritmički na jednoj crti.

[Hush]

Oblikom je sličan malom bunju. Tijelo mu je dulje od njegova i nema napetih ?ica uz donju membranu. Izrađuje se u nekoliko veličina, kojima se pribli?no mo?e odrediti visina zvuka. Tom-tomovi se rabe u skupinama, obično po dva, različitih promjera. Ostavljaju se na stalak, koji, kada je riječ o manjim sastavima, stoji na velikom bubnju.

[Hush]

Tamburin se od ostalih bubnjeva razlikuje po mnogim obilje?jima. Ima izuzetno uzak obruč (oko 5-6 cm) tj okvir od drveta ili metala. Ima samo jednu opnu, dok je s druge strane obruč otvoren. U uskim prorezima du? drvenog okvira smje?teni su po parovima metalni tanjurići. S obzirom da oni prilikom udara o opnu zveckaju metalnim zvukom, tamburin predstavljaju kombinaciju opnozvučne i metalozvučne udaraljke.
Instrument se dru?i u lijevoj ruci za drveni obruč a svira na vi?e načina:
a) najče?će pojedinačnim udarima ? skupljenim prstima, donjim dijelom dlana, ručnim zglobom, laktom, koljenom;
b) ritmiziranom kombinacijom udara ? samo po ko?i; samo po okviru ili naizmjenično (po ko?i dlanom, a po okviru
prstima);
c) tre?enjem instrumenata ? čime se tanjurići proizvode tremolo;
d) trljanjem ko?e palcem ? čime se ostvaruje ?um nalik na tremolo;
e) udarom po ko?i palicama ? tada se dr?i na nekoj podlozi ili koljenima.

Zvuk tamburina je svijetao i vedar pa je čest u plesnoj glazbi, ali i opernoj i baletnoj.
Tamburin potječe s Bliskog i Srednjeg Istoka. Nalazimo ga kod mediteranskih naroda. Kod nas ga nazivaju i daire ili def.

[Hush]

Ovo su bubnjevi afričkog podrijetla ali odomaćeni u latinoameričkom folkloru. Javljaju se u paru, s izvjesnom razlikom u veličini, a time i zvučnosti. Opna pokriva samo gornji otvor valjkastog tijela, dok je donji kraj otvoren.
Razlikuju se u du?ini rezonatora i oblika. Kod bongosa rezonator je pravilan valjak, a visina nevelika: oko 25-30 cm; kod kongasa je visina znatno veća: oko 70-80 cm; a promjer rezonatora se su?ava prema donjem kraju. Stoga je i zvuk bongosa svjetliji i vi?i, a kod kongosa dublji i zatvoreniji. Nijanse zvučnosti variraju i od načina udara. (Bli?e centru je dublji i mukliji zvuk.) U folkloru se po opnama udara prstima. Moguće je i udar palicama pa je bongos čest u sastavu ?baterije?. Bongo (bubnjić kubanskog podrijetla), pridr?ava se laktom; dok se konga stavlja na postolje.
Njihove se dionice najče?će improviziraju. Ako to nije slučaj notacija se pi?e na jednoj crti i to za mali bubanj iznad, a za veći ispod nje.