Glazbeni instrumenti

[Hush]

To je instrument in G, a time pravi transponirajući instrument u u?em smislu. (Transponira onaj tko čita; jer je c ? matični tonalitet; tako se ne mijenja instrument.) Koristi se od impresionista. Ima isti opseg kao C flauta, ali zvuči za Č4 ni?e. (Postoje i alt-flaute in F koje zvuče za Č5 ni?e od zapisa). Najupotrebljivija je u dubokom i pijevnom registru. Zvučnost alt-flaute je vrlo puna, bar?unasto-meka i relativno sna?na čak i u dubokom registru, tako da dragocjeno dopunjava, pa i zamjenjuje duboke tonove obične flaute.


(Svrha pomoćnih instrumenata sastoji se u pro?irenju opsega unutar iste porodice, tj. unutar iste boje.)


Suvremene su se flaute razvile iz barokne traverso flaute. Jo? postoje kljunaste flaute (blok-flaute) koje se sviraju vertikalno (primjenjuju se u ?kolskim i renesansnim sastavima). Kljunaste su flaute u vrijeme baroka bile potpuno ravnopravan instrument, ali od klasike na dalje ne sudjeluju u simfonijskom orkestru zbog slabe nosivosti zvuka u odnosu na postepeno povećavanje broja gudača i razvoja limenih puhača u klasičnom i ranoromantičnom orkestru.
U orkestru normalno postoje dvije flaute, ali počev?i od romantizma i tri, s tim ?to drugi, odnosno treći flautista, prema potrebi svira malu (piccolo) flautu.

[Hush]

Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki ? b-f1; srednji (pjevni) ? f1-c2; visoki ? c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito sna?an. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki ? postaje pi?tav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno ?tedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija ? oboa nije izrazito virtuozni instrument. Vi?e joj le?i kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato o?tar. Dvostruki se jezik mo?e naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savr?eno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru slu?i za davanje intonacije (obično ? komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog tr?čanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno o?tar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilje?ja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju ?iroko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nje?no-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili če?njivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spu?taju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najče?će bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i o?trine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počev?i od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim ?to treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.

[Hush]

ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)

Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 ni?e ? es (e) ? b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton sna?an i pun, a ipak mek i izra?ajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavr?avanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kru?kasto pro?irenje, s ponovnim su?enim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigu?en u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izra?aja dolazi če?njivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tu?na izraza, puna če?nje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).

OBOA D'AMORE

To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu?). Pojavila se 1722. g. i i?čezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najvi?e je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe du?a. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore ? oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog dr?i bli?e uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).

[Hush]

Njegov je originator jednostruki pisak izrađen od trske koji se pričvr?ćuje na usnik od ebonita (ili kakvog drugog materijala npr. kristala, drva, metala). (*Ebonit je umjetna smjesa tvrde gume, olova i sumpora, tj. vulkanit; jedna od prvih umjetnih plastičnih masa. Dobiva se duljim grijanjem (vulkanizacijom) kaučuka s većim količinama sumpora na 140-160 stupnjeva celzijusa. Obično je crn, pri običnoj temperaturi tvrd, razmjerno ?ilav i neelastičan materijal.).
Pisak počiva na donjoj usni dok se gornji zubi postavljaju na usnik. Za razliku od ostalih drvenih puhača klarinet ne prepuhuje u oktavu već u duodecimu ?to rezultira neobično velikim opsegom instrumenta i pojavom tzv. prelaznog registra.
Opseg: e (mali) ?c4
Registri: duboki (?almaj) ? e-e1; prelazni ? f1-b1; srednji ? h1-c3; visoki ? cis3-c4.
Duboki (?almaj) je karakterističan iz razloga ?to klarinet jedini od drvenih puhača ima altovsku lagu. Moguće je provesti dinamiku od p do f (?to nema nijedan od drveni puhač u dubokom registru) pa ga tako Weber koristi za dramatske situacije ili za neke pianissime u ovom registru.
Prelazni registar - dodaju se ekstra klapne; budući da su otvori sasvim na vrhu cijevi tonovi zvuče ?uplje i promuklo (to su tonovi s najkraćim zračnim stubom ? e prepuhuje u h1) ovaj registar slu?i da pove?e prvi prepuhani ton h1.
Srednji ? dobre kvalitete (b ? taman, h ? prvi prepuhani ton svijetlo zvuči).
Visoki ? od f3 na vi?e sve prodornije zvuči.

Zrak tro?i otprilike kao ljudski glas (između oboe oboe i flaute). Po pokretljivosti je odmah iza flaute; tehnički je spretan i virtuozan instrument (gotovo bez ograničenja i razmjerno lako izvodi sve vrste ljestvičnih nizova dijatonskih i kromatskih; razlo?ene akorde; razne akorde, krupne skokove, trilere, tremola i druge ukrase) izvedba dvostrukog i trostrukog jezika te?e je izvediva jer jezik zbog piska nije slobodan tj. također je između flaute i oboe.
Artikulacija je također bogata i raznolika; staccato je sporiji nego kod flaute.
Klarineti su pravi transponirajući instrumenti. Izrađuju se u raznim ?timanjima: B, A, C, D, Es. Najče?ća su 2 ?timanja: in B i in A. In B zvuči za v2 ni?e nego se pi?e. In A zvuči m3 ni?e nego se pi?e. (Zvuči E-duru ?klarinet in A svira G-dur) In A se koristi:
1) u tonalitetima s povisilicama. Klarinet in A je u njima daleko spretniji i obratno. 2) Na klarinetu in A postoji cis mali ?to pro?iruje opseg. 3) Klarinet in A je ne?to veći i ima topliju boju.
(Dionicu basetnog roga ? instrumenta između malog i bas klarineta ? u Mozartovu Requiemu svira klarinet in A).

[Hush]

Mali klarinet in Es zvuči za m3 vi?e nego ?to je pisano. Povećava opseg. Zvuk mu je pi?tav i prodoran; ima relativno slab registar.
Bas klarinet ? in B ? zvuči za v9 ni?e nego nego ?to je notiran, ali samo u tzv. francuskoj notaciji (pi?e se u violinskom ključu kao klarinet in B i zato zvuči v9 ni?e). U Njemačkoj se notaciji pi?u za ton vi?e od realnog zvuka (pi?e se u bas ključu i zvuči za v2 ni?e). Njemačka je notacija praktičnija onom tko čita partiture jer je bli?a realnom zvuku, a klarinetistima je lak?a francuska (radi ključa)
Bas klarinet pro?iruje opseg prema dolje, ima jo? tonova (do pisanog malog c koji zvuči kao veliki b).

[Hush]

Instrument iz porodice dvostrukih jezičaca. Opseg mu je od B1- e2 (f2). Bilje?i se u bas, tenor C-ključu i violinskom ključu.
Registri: duboki (forte, puni, masivni tonovi) ? B1 ? Fis; bariton (dosta jak) ? G- f; srednji (neobično blag ? koristi se za solo dionice) ? fis ? d1; visoki ? dis1 ? g1; ekstremno visoki (prodoran) gis1-e2.
Najbolji registar, u kojem je fagot osobito podesan za raspjevani melodijski izraz (tzv. saksofonski registar ? zbog najveće sličnosti sa zvukom saksofona), otprilike se poklapa s područjem A-?ice na violončelu, koja ima slične odlike. To su granice tenorskog registra. To je u romantizmu negdje od d - g1, a u novije vrijeme od E ?b1.
Prepuhuje u oktavu. (Moguća su i prepuhavanja u duodecimu i superoktavu ?to omogućuje različite ?grifove?, tj. prstomete za isti ton, a praktično čini fagot podesnim za brze i krupne skokove.) Vrlo je izra?ena razlika između ekstremno visokih i dubokih registara. Zbog veličine je najkompliciraniji za izradu. Fagot je osamstopni instrument. (Cijev izgrađena najče?će od javorova drveta duga je oko 2, 45 m, a ukupno s metalnom cijevi i jezičkom, du?ina instrumenta dosti?e 2, 60 m.) Posjeduje mnogo klapni koje se pokreću palcima obje ruke. Zbog kori?tenja svih 10 prstiju pri svirci, a i zbog te?ine, svirač dr?i fagot pred sobom okačen uzicom oko vrata. Pri svirci su najzaposleniji palci. U nekim slučajevima svira polustupnjeve na polurupama (vi?e klapni ? manje vibrira drvo).
Prirodno nije virtuozni instrument, ali se mo?e i tako koristiti.
Staccato mu je suh i o?tar ? jo? jače nego kod oboe. U staccatu se najče?će primjenjuju krupniji skokovi čak do dvije oktave. Koristi se za ironične situacije, za komične i groteskne efekte. Uspje?nost u izvedbi ovakvih karaktera proizlazi iz proturječne kombinacije grubih i ?te?kih? tonova dubokog registra s o?tro ritmiziranim i artikuliranim pokretom. (S. Prokofjev: Peća i vuk (tema Djede ? gunđala) Osobito je podesan za izra?avanje glazbenog humora (B. Bartok: Koncert za orkestar, 2. stavak (Igra parova)) i za duhovito tonsko slikanje (P. Dukas: Čarobnjakov učenik (tema začarane metle).
Podjednako dobro, premda rjeđe, mo?e interpretirati i mirne melodije, plemenitog, lirskog izraza ? osobito u vi?em registru. (P. I. Čajkovski: V simfonija u e-molu, op. 64, 2. stavak) Tonovi dubokog registra, u odgovarajućoj tematici, mogu dobiti čak i mračno-tragičan prizvuk. (P. I. Čajkovski: VI simfonija u h-molu, op. 74, 1. stavak).
Osim ?to se prirodno koristi kao bas instrument u sastavu drvenih puhača, njegova se uloga sastoji i u dupliranju violončela i kontrabasa u gudačkom slogu.

[Hush]

KONTRAFAGOT

To je transponirajući instrument u ?irem smislu (zvuči Č8 ni?e nego ?to je notiran).To znači da mu je opseg za oktavu ni?i od fagotskog.(Razlog je dvostruko veća du?ina zračne cijevi.)Opseg mu je od B2 (subkontra) ? g ili a.(B2 je ton koji čini donju granicu općeg orkestarskog opsega. Od ostalih instrumenata samo glasovir i orgulje zalaze do jo? dubljih tonova.) On je isključivo orkestarski instrument. To je 16-stopni instrument (oko 4, 90 m).Zbog toga se cijev najče?će presavija četiri puta, a izlazni je otvor okrenut nani?e ? ljevkastog je oblika i cijeli je zavr?ni dio metalan. Veća mu je i debljina cijevi. Njegovoj je te?ini nu?an oslonac, a tome slu?i no?ica na donjem kraju.Unatoč veličini nije toliko nespretan. Dosta je jaka zvuka i mo?e biti bas instrument i za 3 trombona.(Do otprilike tona E kontrafagot zvuči puno, bogato i po potrebi sna?no.)Ipak, u velikoj se većini on udru?uje s drugim instrumentima ? bilo unisono(obično s kontrabasima)ili u oktavnom udvajanju(najče?će s fagotima) ? te, u stvari, prvenstveno slu?i tome da pojača liniju basa ili da joj doda prizvuk orguljske masivnosti.
Samostalni su istupi rijetki, premda je efektan u grotesknom ili humorističnom izrazu.(P. Dukas: simfonijska pjesma Čarobnjakov učenik (o?ivljavanje prepolovljene metle)) Počev?i od Richarda Straussa če?će ima solo istupe, ali i tada za nekakvuslikovitu karakterizaciju zbivanja ili ličnosti.


SAKSOFON

Konstruirao ga je 1841. g. belgijski graditelj instrumenata Antoine Joseph Sax.
Zbog originatora (jednostrukog jezičca) pripada porodici klarineta. Izrađen je metala. Ima isti opseg i prstomet kao oboa,(a i ?upljina cijevi je konična kao kod oboe). Prepuhuje u oktavu. Opći vanjski izgled je, najsličniji basklarinetu ? barem kod altovske i dubljih registarskih varijanti saksofona. Sopranska varijanta i jo? manji sopranino-saksofon imaju, međutim, ispravljenu cijev, pa su na prvi pogled (zanemarujući konično ?irenje cijevi) najsličniji metalnom klarinetu.Zvuk saksofona je najsrodniji fagotu u njegovom visokom registru(koji se, stoga, katkad naziva: saksofonski!)Čitava porodica obuhvaća 7 instrumenata.
Pisani tonski opseg saksofona, svih varijanti, podudara se s opsegom oboe: b-f3. U stvarnom se zvuku on jako razlikuje, jer se saksofon gradi u 7-8 (katkad i do 12) registarskih i transpozicijskih varijanti. Osnovne su registarske varijante: sopranino, sopran, alt, tenor, bariton, bas i kontrabas, a naizmjenično transponiraju u Es (ili F) i B (ili C, tj. bez transpozicije), pomičući se jo? ? ovisno od registara ? za jednu, dvije ili tri oktave nani?e (npr. stvarni opseg sopranina počinje od des1, alta od des, baritona od Des, kontrabasa od Des1 i sl.)
Četiri su glavne ?time: sopran in B (zvuči za v2 ni?e), alt in Es (zvuči za v6 ni?e), tenor in B (zvuči za v9 ni?e) i bariton in Es (za veliku tercdecimu ni?e). (Budući da je sopran dosta piskavog tona, radije se zamjenjuje klarinetom).
U vojnoj glazbi primjenu nalaze i ostale registarske varijante, koje, iznimno, idu čak do subkontrabasa. Svojim zvukom, koji je na sredini između drvenih i metalnih puhačkih instrumenata, saksofoni u takvim ansamblima čine dragocjenu vezu između ova dva osnovna roda, pa su sve vi?e rasprostranjeni ? dok su u početku nalazili primjenu samo u nekim zemljama (Francuska, Belgija, pa čak i kod Nijemaca i Rusa). Kad je oko 1920. g. prodro u sastav jazza, počinju ga koristiti i skladatelji koji u jazzu nalaze inspiraciju (Stravinski, Honegger, Ravel, Milhaud?) U međuvremenu se ukorijenio u zabavnim orkestrima raznih vrsta i sastava.
U pogledu pokretljivosti i bogatstva artikulacije saksofon je ravan klarinetu, čak ga u nečemu i pretječe.Dakle, spada u potencijalno virtuozne instrumente, a istovremeno je i vrlo izra?ajan nositelj plemenito raspjevanih melodija: (G. Bizet: predigra suiti Arle?anka). U ovoj se drugoj ulozi osobito ističe alt-saksofon, koji je primijenjen i ovdje i u većini drugih sličnih prilika, npr. u Ravelovoj orkestraciji stavka Stari zamak iz romantične suite Slike s izlo?be M. P. Musorgskog.
Saksofon se odlikuje i nekim sasvim posebnim mogućnostima ? za zvučnu karikaturu i grotesku (podra?avanje smijeha, urlanja, mijaukanja i slično), za osobite artikulacijske efekte (npr. tzv. sleptang (engleski slaptongue = svojevrsni, o?tri staccato, koji se ostvaruje specifičnim djelovanjem jezika), za glissanda raznih vrsta, za izvođenje netemperiranih tonova itd.