Glazbeni instrumenti

[Hush]

2. Skačućim se potezima praktično najče?će ostvaruju kratki tonovi. Među njima najveću primjernu
imaju: spiccato (čita se: spikato) i staccato.
a) Spiccato (tal. spiccare = otrgnuti, odsjeći) je potez u kojem gudalo lako i po potrebi veoma brzo odskače
na ?ici, obično negdje na sredini struna. Svaka se niza izvodi posebnim potezom, tj svaka se nota
izvodi vučenjem gudala u novom smjeru. Najbolje zvuči pri tihom zvuku. Označava se točkicama iznad
note. (To je oznaka staccata.)
b) Staccato predstavlja izuzetno te?ak potez, jer se u njemu veći niz kratkih tonova izvodi pri
jednosmjernom kretanju gudala; npr. pri potezu gudala u jednom smjeru: od vrha ka ?abici treba odsvirati 8
?esnaestinki. Za izvedbu treba pritisnuti gudalo. Označava se nizom točkica iznad nota koje su pod
zajedničkim lukom.
Postoje 2 vrste staccata:
1. Normalni ili ?leteći? koji je sličan spiccatu samo se izvodi u jednosmjernom kretanju gudala.
2. Serioso ?suhi? - bli?i je le?ećim potezima, kao usitnjeni martelato.

3. Bacani potezi ? kao najvi?e tipičan mo?e se smatrati jet?-ricochet (čita se: ?et? riko??) = bačeno-
odskok. Kod njega se gudalo, bačeno na ?icu, odbija i vraća obično 3-4 puta ostvarujući ?ivahne,
ritmički izrazite grupe tonova. Gudalo se baci iz visine i potom pritisne. Vi?e se tonova izvodi na
isti potez gudala. Jet?-ricochet se obilje?ava točkicama ispod luka.


U praksi rjeđi, ali vrlo svojstven način sviranja naziva se col legno (tal. = drvetom). Obilje?ava ga udaranje po ?ici ?tapom gudala. Zvuk koji nastaje ima vi?e ritmički nego li tonski karakter.
U proizvođenju zvuka gudalo uopće ne mora sudjelovati. Tada se ?ice pokreću (u pravilu) ka?iprstom desne ruke. Ovaj se način sviranja naziva pizzicato (tal. pizicato = trgnuto, ?tipnuto; uobičajena je skraćena oznaka: pizz.) Kod svih gudača zvuči najbolje u 1. pozicijama (do oktave prazne ?ice). ?to je ?ica deblja i dulja bolji će biti pizzicato (sonorniji). Kod pizzicata izvrsno zvuče prazne ?ice.
(Iznimno u proizvodnji pizzicata desnom ruci mo?e pomagati i lijeva, osobito kod trzanja slobodnih, praznih ?ica i pri brzom tempu; tada se iznad tonova namijenjenih lijevoj ruci stavlja kri?ić (+). To je i jedini slučaj u kojem lijeva ruka neposredno sudjeluje u proizvođenju zvuka. Ipak, ovaj postupak, kao element slo?enije izvođačke tehnike nalazi primjenu praktično samo u virtuozno-solističkim kompozicijama.)
(Kada se nakon pizzicata ponovno ?eli svirati gudalom mora se staviti oznaka: col arco ( tal- = gudalom) ili samo arco. Va?nost ostalih zahtjeva za posebnim načinom sviranja (sul ponticello, sul tasto, col legno) ukida se oznakom: in modo ordinario (tal. = na uobičajeni način).


Poseban vid artikulacije predstavlja tremolo ? preciznije tremolo staccato. U njemu se veoma brzim, kratkim potezima gudala naizmjenično u oba pravca, ostvaruje brzo uzastopno ponavljanje jednog tona. Broj ponavljanja mo?e biti određen pa se govori o izbrojanom tremolu ?to je u stvari samo skraćeni način pisanja: npr. četvrtinka prekri?ena ukoso dvjema crticama znači da se ton ponavlja u trima brzim ?esnaestinkama. (Ovim se postupkom osobito u orkestralnom forte sviranju posti?e intenzivnija i dramatski nagla?enija zvučnost.)
Pravi tremolo odlikuje neodređeni broj ponavljanja tona u jedinici vremena. Obilje?ava se trostrukim precrtavanjem vrata note.
Čest je tzv. tremolo legato u kojem se brzo i naizmjenično ponavljaju 2 tona različite visine. Pri tome gudalo ne mijenja pravac već promjenu tona izazivaju prsti lijeve ruke. Takav je tremolo najsličniji trileru. Za razliku od drugih trilera koji uključuju skretanje od sekunde u ovom se - tremolu legatu najče?će javlja interval terce.
Koristi se u tihoj dinamici. Za razliku od tremola staccata koji ima melodijsku primjenu, tremolo legato redovito stvara harmonijsko-kolorističku primjenu.


Posebni zvučni efekti u čijem ostvarenju glavnu ulogu ima lijeva ruka jesu glissanda i flageoleti. Glissando se posti?e klizanjem prsta du? ?ice (koja zvuči pod gudalom) ? znatno če?će i izvođački spretnije, navi?e ? čime dolazi do sasvim postepene promijene tonske visine. Zvučni rezultat ovog postupka mo?e naći isključivo kolorističku primjenu, a u izra?ajnom smislu uglavnom djeluje groteskno ili jezivo i u svakom slučaju dosta neprijatno.
Vrlo brz, jedna primjetan glissando katkad se mora upotrijebiti zbog postizanja legata i veće sigurnosti pri velikim skokovima. Tad djeluje kao portamento kakav se i prilikom pjevanja primjenjuje u sličnim situacijama.
Flageolet (franc. flageolet; čita se: fla?olet) je posebna vrsta zvuka koji po boji podsjeća na zvuk flaute. Naziv dolazi od male uzdu?ne flaute. Flageoleti se izvlače iz sastava alikvotnih tonova na način da se ?ica lako dodirne prstom na određenom mjestu, a istovremeno ? također lak?im pritiskom nego pri normalnom sviranju ? prevuče gudalom. Mjesta na ?ici koja daju flageoletne tonove predstavljaju tzv. čvorove njegova treperenja. Nazivnik razlomka na koji se ?ica dodirom podijeli ? redni je broj alikvotnih tonova, koji se na dodirnom mjestu mo?e dobiti u vidu flageoleta. Npr. ako se ?ica lagano dodirne na polovici dobit će se kao flageolet njen drugi alikvotni ton ? oktava; na trećini (bli?e pu?u) ? treći alikvotni ton ? duodecima.
Titranje ?ica (prazne) predstavlja sumu različitih vibracija koje variraju u omjeru 1:2:3? Od njih, tj. alikvotnih tonova, slo?en je jedan osnovni ton.
Nastanak flageoleta: δ - ton koji bi se dobio čvrstim pritiskom ?ice uz hvataljku;
♪ - flageolet koji se laganim dodirom oslobađa, tj. alikvotni tonovi
a) prazna ?ica ? g
b) 1:2 (polovina) ? δ g1 / ♪ g1
c) 1:3 (trećina) - δ d1 / ♪ d2
d) 1:4 (četvrtina) - δ c1 / ♪ g2
e) 1:5 (petina) - δ h / ♪ h2

Ovako proizvedeni flageoleti, dobiveni na praznoj ?ici nazivaju se prirodni. ?to je ?ica dulja i deblja to je veći broj prisutnih flageoleta. Međutim njihov je broj ograničen alikvotnim nizom.
Da bi se, barem u gornjem registru, svaki ton mogao dobiti kao flageolet, pribjegava se stvaranju tzv. umjetnih flageoleta. Oni nisu sonorni kao prirodni. Uključuju sve kromatske tonove; međutim u najvi?im polo?ajima nisu naročito zvučni zbog kratkoće ?ice. Za njihovo izvođenje koriste se 2 prsta lijeve ruke, od kojih prvi pritisne ?icu čvrsto, stvarajući time umjetno sedlo, dok se s trećim ili četvrtim prstom dodirne ?ica najče?će u udaljenosti od Č4. Zvukovni rezultat tada je dvije oktave vi?i od čvrsto pritisnutog tona.
(Mogu se dodirnuti i drugi intervalski razmaci.)
U novije se vrijeme označava ?eljeni flageolet tako da se iznad note stavi kru?ić.

[Hush]

a) Gudalo se obično vuče po sredini između konjića i hvataljke. Ukoliko se gudalo vuče bli?e konjiću
(?SUL PONTICELLO?) boja tona postaje o?trija, kristalnija, a ako se vuče bli?e hvataljci (?SUL
TASTO?) boja je mek?a, prigu?ena.
b) SORDINA (PRIGU?IVAČ) ? u obliku trozubog če?ljića koji se stavlja na konjić. Osim reduciranja
dinamičke snage sordina utječe i na promjenu boje u zamagljeno-srebrnastu, bez sjaja i topline.
c) SCORDATURA - promjena ugađanja jedne ili vi?e ?ica. Ne bi trebalo ?ice labaviti vi?e od sekunde
jer ?ice tad ne zvuče dobro. Time se:
a) povećava opseg instrumenta;
b) neki tonaliteti zvuče sonornije i briljantnije kad su prazne ?ice npr. As-dur;
c) time se posti?e svjetlija boja (Mahler).

[Hush]

Osnovni dio violine čini njeno tijelo (korpus; du?ine 36 cm), kojem pripada uloga rezonatora. Njegovu gornju povr?inu predstavlja glasnjača, načinjena od smrekovine, ispupčena nagore, a donju povr?inu ? dno od javorovine, ispupčeno nadolje. Vrat je du?ine 24 cm.
Violina ima 4 ?ice čije je osnovno ?timanje u razmacima Č5 i to: I ? e2, II ? a1, III ? d1, IV ? g.
Građene su od čelika s tima da su II i III ?ica obavijene jo? i tankom niti od aluminija, a IV od srebra ili bakra.
Uzlazne se note dobivaju spu?tanjem prsta lijeve ruke na ?icu, a silazne podizanjem prsta.
Postoji izrazita raznolik u sonornosti između praznih ?ica i hvatanog tona. Prazna je ?ica bogatija alikvotima pa je zato jača. Na njoj je nemoguć vibrato.
Istoimeni (kromatski) ton se izvodi istim prstom (u funkcionalnoj harmoniji). Npr.
a) ton h ? 1. prstom, tonovi c i cis - 2. prstom, ton d ? 3. prstom
b) ton h ? 1. prstom, ton c ? 2. prstom, tonovi des i d ? 3. prstom

Violina je netemperirani instrument pa cis i des nisu na istom mjestu. Cis je na violini vi?i nego des.
Violina se do 7. pozicije svira na svim ?icama. Najvi?i ton je d4 (c4 se ne uzima jer violina nije C instrument.)
U orkestralnom se sviranju rijetko koriste pozicije dalje od pete, a među njima najče?će neparne (I, III, V). Idući navi?e, pozicije su izvođački sve te?e, jer se ruka mora istezati, a i razmaci između tonova na ?ici sve su zbijeniji. Stoga se obično prelazi na susjednu ?icu, gdje se isti tonovi mogu dobiti u ni?oj poziciji. No kod solističkih dionica moguće je proizvesti i h4. To je posljednji ton e-?ice nad hvataljkom (zahvaća se u XV poziciji).
Česte i nagle promjene pozicija čine gudačku dionicu nespretnom, gotovo neizvodljivom. Ipak, u nekim su slučajevima izvodljivi i pojedini, izuzetno veliki skokovi ukoliko se iz bilo koje visoke pozicije dionica spu?ta na ton prazne ?ice (ili na neki ton iz 1. pozicije). U ostalim se slučajevima veliki skokovi izbjegavaju. Tako se intervalski razmaci violinske melodije kreću prete?no u okvirima koje postavlja normalni raspon prstiju ? a on između 1. i 4. prsta na istoj ?ici najvi?e zahvaća P4, a na susjednim ?icama m9.

KARAKTERISTIKE ?ICA I REGISTRI

E ? ?ica je sna?na, svijetle boje. Obično se naziva ?la chantarelle? (čita se: ?antarel) ? ona na kojoj se
pjeva.
A ? ?ica j sna?na u 1. poziciji, a u ostalima gubi na nosivosti.
D - ?ica je najslabija, odgovaraju joj meki, piano zvuci.
G ? ?ica je po snazi jednaka 1. ?ici. Upadljivo je tamne boje.
1. i 4. ?ica su najnosivije i to stoga ?to su krajnje i mogu slobodno vibrirati.

DVOHVATI

Gudalom se mo?e istodobno vući po dvjema ?icama. To je najlak?e ako su obje slobodne. Od treće su ?ice izvedivi svi dvohvati u sekundama, tercama, kvartama, kvintama, sekstama, septimama i oktavama, a moguća je i podvostručena prima, osobito ako je jedna ?ica prazna. Kod ostalih unisona, zbog pomanjkanja slobodne ?ice, nije garantirana čistoća zvuka, pa ih treba izbjegavati.
Uz to moguće je izvesti i trohvate i četverohvate.
Akordi najbolje zvuče i obično se postavljaju u ?irokom rasponu. Violina mo?e 1. prstom lijeve ruke pritisnuti 2 susjedne ?ice, pa je otuda uvijek moguć interval Č5, a ostala dispozicija slijedi načelo: prst s vi?im rednim brojem dolazi na vi?u ?icu.
Vrlo brze figuracije najlak?e su ako slijede dispoziciju akorda; npr. a ? e1 ? cis2 ? a2 / a2 ? cis2 - e1 ? a.

FLAGEOLETI

Prirodni dobro izlaze do 5. parcijala (alikvotnog tona).
Umjetni ? ne idu preko 5. ? 6. pozicije.

[Hush]

Po obliku i građi viola je potpuno jednaka violini. Razlika postoji jedino u dimenzijama: po du?ini, viola je obično veća za 6-11 cm. Bitnija je razlika u ?timanju ?ica, dakle i tonskom opsegu instrumenta.
Četiri ?ice viole također su ?timane u intervalima Č5, ali za Č5 ni?e od ?ica violine, tj.
I ? a1, II ? d1, III ? g, IV ? c.

TEHNIKA I TON

U pogledu izvođačke tehnike viola se bitno ne razlikuje od violine. Jedino je, zbog većih dimenzija i najveći raspon prstiju na jednoj ?ici Č4,a na dvjema susjednim Č8, ?to nema utjecaja ni na prstomet, niti na sistem pozicija. Ipak, zbog većih tonskih razmaka na hvataljci, ote?ano je zala?enje u visoke pozicije. Tako je i gornja granica tonskog opsega ni?a nego ?to bi u odnosu na violinu trebalo biti. U orkestralnom sviranju dionica viole ide uglavnom do c3. (Od c ?c3)
Ton viole je ne?to tamnije boje, a odlikuje ga većim dijelom i onaj unutarnji napon, koji je kod violine karakterističan za g-?icu. Taj napon je posljedica ?tijesnog rezonatora?. Da bi rezonator odgovarao zvučnim treperenjima g ?ice, a pogotovo c ?ice trebao bi biti dug oko 54 cm, a ne sada?njih 41-43 cm. Zbog toga njen zvuk djeluje pomalo stije?njeno i prigu?eno, naročito u dubokom registru, gdje ima i izra?eniji o?trinu (koja slijedi iz jačeg uče?ća alikvotnih tonova). U vi?i pozicijama zvuk dobiva strasno-melankoličan izraz.
Na violi su također mogući dvohvati, trohvati i četverohvati. Od dvohvata izvođački najbolje ?le?e? sekste i septime, ne?to manje terce i kvarte. Odlično zvuče akordi s jednom i dvije prazne ?ice.
Glazba za violu pi?e se u altovskom C-ključu (c1 je na 3. ?ici). U vi?im se pozicijama pi?e u violinskom ključu.
Pizzicati su sonorni na svim ?icama, ali oni na C-?ici zvuče donekle prazno i zaostaju u sjaju i jakosti za pizzicatima na violončelu u istoj visini. Razlog je volumen instrumenta i duljina ?ica. Pravilo je da su piizzicati sonorni na svakoj ?ici do njene oktave.
Ako viole moraju proslijediti svoju dionicu gudalom, to se označava s con arco. Viole se mogu dijeliti na 2 i vi?e skupina ?to se označava s div. (divisione). Oznaka za ponovno ujedinjenje je unite.
Na violi su izvedivi svi prirodni i umjetni flageoleti do 9. pozicije, zbog veće duljine ?ice.
Često se ujedinjuju s violinama I. i II., ili izvode istu melodiju s violončelima, čime dobivamo pun, otmjen i plemenit zvuk. Ponekad podvostručavaju basovu dionicu u gornjoj oktavi.
Zvuk viole je nazalan i melankoličan, ali i prodoran.
Od 19. stoljeća viola dobiva veću ulogu. Ne tretira se vi?e samo kao pratnja ili za popunjavanje harmonije. Npr. Johannes Brahms u 1. dijelu Njemačkog requiema koristi samo viole, bez violine. Od solističkih skladbi ističu se Harold u Italiji Hectora Berlioza i sonate Paula Hindemitha, koncerti B?le Bart?ka i Paula Hindemitha, ali i Georga Friedricha H?ndela.

[Hush]

Violončelo je oblikom i građom potpuno jednak violini, ali gotovo dvostruko većih dimenzija (du?ina: 121 cm; du?ina samog korpusa: 74 cm; ?irina 43 cm/prema 21 cm kod violine/; visina, po obodu korpusa: čak 11, 5 cm/ prema 3, 8 cm kod violine). Uslijed toga se pri sviranju dr?i među nogama oslonjen posebnom ?iljastom no?icom (du?ine od oko 20 cm) o tlo.
Posjeduje 4 ?ice ?timane u intervalu Č5, a za oktavu ni?e od ?ica viole:
I ? a, II ? d, III ? G, IV ? C.
Gudalo je jednake građe kao za violinu i violu, ali ne?to kraće i masivnije. Ovo je neophodno zbog sna?nijeg pritiska na ?ice, koje su znatno deblje i skoro dvostruko du?e (pa to iziskuju, da bi dale odgovarajuću zvučnost).
Zbog većih dimenzija, maksimalan je raspon prstiju na jednoj ?ici v3. Velika se sekunda ne mo?e zahvatiti susjednim prstima, pa to uvjetuje i drugačiji prstomet u sviranju ljestvičnih nizova: u ovisnosti od polo?aja male sekunde, prsti se postavljaju na ?icu u sljedećim dvjema kombinacijama:
prsti: 1 2 4 ili 1 3 4
stupnjevi (1/2 = m2, a 1 = v2): 1/2 1 1 1/2
Dakle, pri izvođenju intervala v2 (velike sekunde) jedan se prst preskače.

U tehnici violončela se primjenjuje postupak nazvan DEMAR?IRANJE (palčeva pozicija, palčanik) koji se u prstometu označava praznim (bijelim) kru?ićem na ravnoj (okomitoj) crti.
S obzirom da palac lijeve ruke kod violončela ne mora pridr?avati vrat s donje strane, mo?e se popeti nad hvataljku i pritisnuti ?ice, kao i ostali prsti. To omogućava veće intervalske zahvate i oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama ? praktično do kraja hvataljke (ton g3 na a-?ici), čime se posti?e i razmjerno velik tonski opseg instrumenta: u orkestralnom sviranju od C-g2, pribli?no, a u solističkom znatno vi?e. Upotrebom palca za pritisak osnovnog tona izvode se također i umjetni flageoleti. Čistoći i sigurnosti intonacije u visokim pozicijama posebno doprinosi primjena palca kao umjetnog sedla (tzv. policce capo tasto (tal.) = palac na hvataljci). Njime se dvije susjedne ?ica pritisnu na istoj visini ? dakle intervalski u čistoj kvinti, kao ?to le?e i na sedlu hvataljke ? a to za cilj ima da, pribli?avajući ?ice hvataljci, olak?a pritisak ostalim prstima, koji postavlja visinu tona, te ima omogućava veću preciznost u polo?aju. (Palac se u ulozi umjetnog sedla redovito koristi od sedme pozicije navi?e, ali se njegova primjena mo?e pokazati kao neophodna i u ni?im pozicijama, ovisno od intervalskog tijeka dionice i brzine izvođenja.)
S obzirom da se ostalim prstima mo?e zahvatiti najvi?e dvohvat od male septime (m7), palac slu?i za izvođenje dvohvata od velike septime (v7) i čiste oktave (Č8). Tad se on mora popeti na hvataljku.
Ukratko: palac (na hvataljci) se koristi pri 5 situacija:
1) omogućava veće intervalske zahvate; 2) oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama;
3) pritiskom osnovnog tona omogućava izvedbu umjetnih flageoleta;
4) primjenjuje se kao umjetno sedlo ? pribli?ava ?ice hvataljci ?to olak?ava ostalim prstima veću preciznost
polo?aja i či?ću intonaciju;
5) slu?i za izvođenje dvohvata od v7 i Č8

Od dvohvata su najspretniji sekste, kvarte i kvinte, pa se i akordi u trohvatu ili četverohvatu, po mogućnosti s uče?ćem praznih ?ica, najče?će kombiniraju iz takvih intervala.
U ostalom se izvođačka tehnika violončela ne razlikuje od violine. Isto je i s artikulacijom i efektima (sul ponticelllo, sul tasto, con legno, pizzicato, upotreba sordine itd.)
Zahvaljujući du?ini ?ice i velikom rezonatoru na violončelu je izrazito pun i sna?an pizzicato. I ovdje je najbolje ako pri tom zvuči najmanje polovina ?ice, dakle ako se neki ton izvodi do oktave prazne ?ice. Punoća pizzicato zvuka čini posebno efektnim izvođenje akorada, naročito preko sve 4 ?ice (a također pru?aju mogućnost za dobar pizzicato ? glissando*).
(* Pizzicato glissando ? nastaje kad se ?ica prebire desnom rukom dok prst lijeve ruke klizi gore-dolje po ?ici; tada je zvuk violončela isti kao kod gitare.)
Registarski i tonski opseg violončela su takvi da nameću upotrebu 3 razna ključa u notaciji: basovoj (F), tenorskoj (C ? s c1 na 4. crti) i violinskog (G) ključa.
Violončelo podjednako dobro djeluje i kao basov instrument i kao melodijski. Zbog svog toplog i raspjevanog tona, strasnog obilje?ja, kao i zbog vrlo upadljive zvučne prodornosti a-?ica se koristi za kantilene.
D-?ica je najbla?a, a C i G su grublje i masivnije ? pogodne za ulogu orkestralnog basa. Zbog karakteristika a ??ice u orkestru je če?ći solo u violončela nego solo viole.
Najpoznatije su koncerte za čelo skladali: Luigi Boccherini (1734-1805); Antonio Vivaldi, Joseph Haydn, Robert Schumann, Antonin Dvořak, Camille Saint-Sa?ns (1835-1921). Često se izvode i tzv. Roccoco varijacije Petra Iljiča Čajkovskog, 6 suita za čelo solo J. S. Bacha, sonate (s klavirom) L. van Beethovena, Schuberta, F. Chopina, J. Brahmsa, C. Saint-Sa?nsa, E. Griega, C. Debussyja.
Njegovu melodijsku stranu (u orkestralnom partu) u punoj mjeri shvaćaju tek romantičari pa mu i u orkestru povjeravaju i vrlo istaknute dionice. Do 19. stoljeća povezan je s kontrabasima u ulozi basa.

[Hush]

Zbog veličine kontrabasa (175 cm) svirač pored njega stoji i podr?ava ga lijevom rukom i ramenom. Kao i violončelo oslanja se na pod pomoću no?ice. Ima 4 ?ice ?timane u razmacima Č4:
I ? G, II ? D, III ? A1, IV ? E1.
S obzirom da je jedno vrijeme bio ?timan u kvintama (A, D, G1, C1) za izvođenje skladbi iz tog vremena grade se kontrabasi s 5 ?ica, od kojih je peta, najdublje ?timana ? C1 (eventualno H2). No postoje i kontrabasi s posebnim mehanizmom tzv. ekstenzija (produ?etka) kojim se ?ica, prema potrebi, mo?e produ?iti (prema polustupnjevima) sve do C1 ili se pak najni?a ?ica pre?timava za tercu ni?e.
(Zbog debljine i du?ine ?ice kontrabasi su opremljeni metalnim mehanizmom, sa zupčanikom za zatezanje ?ica, sličnim kao kod gitare.)
Gudalo mu je iste duljine kao kod čela (znači kraće nego kod violine), ali su kraće strune i te?ina skoro dvostruko veća.
Postoje dva načina dr?anja gudala: njemački ? sa strane, neposredno za ?abicu, koja je ?ira nego obično i talijanski (ili francuski), moderniji i pogodniji za solističko sviranje. Kod njega se gudalo dr?i odozgo, kao i kod violončela.

TEHNIKA I TON

Otpor ?ica zahtjeva sna?an pritisak prstiju, a zbog veličine moguć je maksimalni raspon prstiju na jednoj ?ici u intervalu v2. Ona se zahvaća 1. i 4. prstom, a m2 ? 1. i 2. ili 2. i 4. prstom. Treći se prst rijetko koristi.
Koristi se 12 pozicija, tako da je najvi?i opseg instrumenta g1, a najvi?e izvodljivi flageolet g3.
Pokretljivost prstiju nije velika. Stoga ga klasičari redovito koriste udvojenog s violinama u paralelnim oktavama.
Pizzicato je čest i najefektniji način sviranja. Zahvaljujući du?ini ?ica i veličini rezonatora izuzetno je bogata zvučnost. (Slabije zvuči iznad tona d, a zbog slabog zvuka rijetko se koristi od tona a i iznad njega.)
Rijetki su dvohvati. Izvode se samo ako jedan od tonova daje prazna ?ica (inače se svira ?divizi?). Zbog potrebitog raspona prstiju koji je nemoguće doseći, gotovo se i ne koriste umjetni, već samo prirodni flageoleti.
Od 7. se pozicije koristi palac na hvataljci pa se tek tako mo?e izvoditi i kvartni umjetni flageolet.
(Nije uobičajena primjena sordine jer boja i inače nije sjajna, a ppp mo?e i bez nje postići.)
Masivno i kratko gudalo onemogućava izra?ajniju artikulaciju, čak se veći broj tonova u legatu te?e izvodi.
Notira se u bas-ključu, ali za Č8 vi?e od ?eljenog zvuka. Stoga ka?emo da je on transponirajući instrument u ?irem smislu. Takva notacija olak?ava i pisanje i čitanje notnog teksta jer se izbjegava zapisivanje suvi?nih pomoćnih crta.
Instrumenti koji daju neku drugu visinu su transponirajući u u?em smislu.
Za najvi?i se registar mo?e primijeniti i tenorski C-ključ, a za notaciju flageoleta, ako se upisuje njihova zvučna visina ? violinski. Tada ona zvuči kako je i zapisana.
Kontrabas potječe od starog violona (ili contrabasso di viola). U baroku imaju ulogu bassa continua udvojenu s violončelom. Na isti način se koriste u klasici, osim u polifonim stavcima. U 19. stoljeću se odvaja od dionice violončela, ali zbog ?elje da se violončelo osamostali. U to vrijem djeluje i veliki virtuoz na kontrabasu Giovanni Bottesini (1821-1889) nazvan ?Paganini kontrabasa?. Za veliku solističku ulogu kontrabas i danas objektivno ima ograničene uvjete: njegov je ton ? izuzimajući masivnost i dubinu ? po kvaliteti daleko ispod tona ostalih gudačkih instrumenata. On nema te zaobljenosti i plemenite raspjevanosti; izvođačka je tehnika također skučena raznim nepogodnostima. Djela solističke i koncertantne literature uglavnom skladaju samo kontrabasisti - virtuozi. Često se izvode transkripcije djela originalno namijenjenih violini ili violončelu. Malo je zastupljen i u komornoj glazbi, a tad uglavnom u većim ansamblima u kojima prvenstveno ima ulogu basovskog instrumenta kakvu najče?će ima i u orkestru.
Talijanski naziv contrabasso potječe od registarskog obilje?ja instrumenta. Preuzeli su ga i Nijemci i Francuzi. Iznimka je engleski termin: double-bass, ali mu je smisao isti.

[Hush]

Harfa je ?ičani instrument u obliku trokutastog okvira, visokog oko 180 cm.
Okvir se sastoji iz 5 osnovnih dijelova. Osnovu na kojoj je cijeli instrument počiva čini postolje u čijim su prorezima smje?teni pedali za pre?timavanje ?ica. Na postolju stoji ?upalj stub, kroz čiju unutra?njost prolaze čelične poluge ?to povezuje pedale s gornjim dijelom mehanizma za pre?timavanje Ukoso prema postolju postavljen je drugi krak okvir koji čini rezonantno tijelo. Treću stranu okvira čini drveni vrat, izvijen u obliku polo?enog slova S. Kroz njega su provučeni vijci koji dr?e ?ice. Oni se mogu posebnim ključem zatezati, čime se pode?ava osnovno ?timanje ?ica. Zajednicu s vratom čini most u kojem se nalazi gornji dio mehanizma za pre?timavanje ?ica. On je povezan s pedalima. Oni se mogu postaviti u 3 razna polo?aja.
U gornjem polo?aju, pedal je opu?ten i ?ica zvuči cijelom svojom du?inom. Ako se pedal pritisne i zakači u srednji polo?aj, du?ina ?ice ne skraćuje pa ona daje ton vi?i za 1/2 stupnja. U donjem polo?aju, ?ica se jo? vi?e skrati i povisi ton za jo? 1/2 stupnja.
Dakle, iz svake se ?ice mogu izvući po 3 tona različite visine. Jedan pedal mehanizmom zahvaća istovremeno ?ice istoimenih tonova u svim oktavama i njihove kromatske varijante. Tako imamo 7 pedala ? za lijevu nogu 3 ? D, C i H, a za desnu 4 ? E, F, G i A.
Harfa ima 47 ?ica (46 ili 48 ugođenih na dijatonsku ljestvicu Ces-dura. Tonski je opseg harfe 6 i pol oktava: od Ces1 do fes4 ili as4. Orijentacija svirača među ?icama je olak?ana time ?to su sve C-?ice obojeno crveno, a sve F-?ice plavo. Bas ?ice (njih 11 ? do F) imaju čelično ili svileno jezggro, omotano metalnom niti, a ostale su od crijeva ili od najlona.

TEHNIKA I TON

Harfa se svira s po 4 prsta obje ruke. Mali prst se zbog kratkoće ne upotrebljava. Svirač sjedi iza harfe koja mu je oslonjena na desno koljeno i rame. Desna ruka zbog polo?aja svira vi?e registre, a lijeva je slobodnija i mo?e prema potrebi zahvatiti svaku ?icu.
Zbog tehnike pedala nije izvodljiva kromatika, kao ni istovremeno zvučanje dva kromatski različita vida istog stupnja (npr. c i cis). Kromatika je djelomično moguća jedino enharmonijskom zamjenom tonova. Ona poma?e i pri ponavljanju tonova. Istovremeno se mogu pritisnuti najvi?e 2 pedala. Enharmonija omogućava i pode?avanje ?ica da zajedničkim zvukom daju samo jedan akord. Ova se mogućnost primjenjuje pri izvođenju glissanda ? tipičnog načina sviranja na harfi. Izvodi se prevlačenjem prsta preko niza ?ica i to nani?e, od svirača ? palcem, a navi?e, ka sviraču ? ka?iprstom. Mo?e se izvoditi i s obje ruke istovremeno i to u istom pravcu i u suprotnim pravcima.
(?ice se mogu podesiti i na cijelotonsku i pentatonsku ljestvicu, sve dijatonske ili jedan akord.)
Akordi čine glavno i najkarakterističnije područje ovog instrumenta. Jednom se rukom zahvaća najvi?e 4 tona akorda. Moguće je izvoditi veće intervalske raspone, npr. decima ? stoga su najče?ći mje?ovito postavljeni akordi. Ukoliko su razlo?eni u ?irokom rasponu izvode se s obje ruke naizmjenično.
Svaki se akord na harfi izvodi u arpeggiu ? brzom razlaganju. Ukoliko se to ne ?eli stavlja se oznaka: non arpeggiato ili strappato (tal. otkinuto, i?čupano) ili plaqu? (franc. slijepljeno; čita se: plake) ili grafički: srednjom - uglatom zagradom ([) du? napisanog akorda.
Od posebnih se efekata često koriste flageoleti. Redovito se koristi oktavni. Pri tome ista ruka vr?i i dodir i trzaj ?ice. (Notiraju se za oktavu ni?e od ?eljenog zvuka, a iznad note se stavi kru?ić.) Zbog kolorističkih se efekata često primjenjuju u impresionizmu.
Ukoliko se ?ele izvedsti staccato tonovi treperenje ?ice se nakon trzaja zaustavlja dlanom. (Ovi prigu?eni tonovi označavaju se francuskim izrazom: sons ?touff?s (čita se: sonzetuf?) ili grafičkom oznakom koja izgled kao kri? na nuli).
Trileri su prilično nespretni za izvođenje. Izvodljiva je samo jedna vrsta nazvana bisbigliando (čita se: bisbiljando; tal. ?apčući, ?umoreći). To je tiha repeticija tona koja se ostvaruje naizmjeničnim trzanjem objema rukama.
O?triji se zvuk posti?e sviranjem neposredno uz rezonantni korpus (okvir) (tal. ?alla cassa?, franc. pres de la table (čita se: pre d'la tābl) koji se grafički označava kao valovi. Sličan, o?tri i metalni zvuk mo?e se dobiti i na normalnoj visini sviranja, tj. sviranjem na oko polovine ?ica ali trzanjem s noktima umjesto s jagodicama prstiju. (Označava se horizontalnim polumjesecom ili slovom V.)

Odzvuk ?ica kod harfe, koji se ne mo?e uvijek i stalno prigu?ivati, čini smetnju razgovijetnom izlaganju melodije na harfi. Ona je tipičan akordski instrument. Upotrebljava se najvi?e u sklopu pratnje ili kao izvor kolorističkih efekata. U orkestru se najče?će susreće u tihim i po fakturi prozračnim dijelovima skladbe. Ona nije prodoran instrument. Njen je zvuk poetičan i srebrnast; njena je priroda lirska. Jedino kad se ona mo?e probiti kroz veću zvučnu masu drugih instrumenata jeste kad svira glissando.. Njen zvuk je lijep, no lako zamori slu?atelj; postaje nametljiv, pa se stoga rijetko koristi solistički.