Quote:
Originally Posted by awacs
Pa vi ste generacija koju je sjebalo to što se jedno malo tržište raspalo na nekoliko mikrotržišta. A ni situacija u muzici u celom svetu nije onako opuštena kao nekada. Nijedan autor više ne može da računa na to da će mu neko ko ima kintu ukazati poverenje i gurati ga. Sve moraš sam, a to traži da imaš dvostruki talenat i dvostruku energiju. Jebiga, tako je kako je.
Pozdrav,
Vasa
|
Pitanje je šta se hoće od muzike danas.
I pitanje je šta se hoće od Sebe u muzici.
Pitanje je naravno, od kada su novac i muzika postali zajednička tema.
Možda od momenta kada su siroti dečki uz Tv videli uspon istih takvih dečaka do neslućenih visina. Lennon koji je video Elvisa pa pomislio „hm, that’s a god job to do..“, pa onda neki dečko iz Srbije (Rusije, italije, Nemačke..).
Mnogi od njih su imali muzičkog talenta. Mnogi nisu (što nije npr smetalo Đorđu Marjanoviću da obori pola SSSR-a s nogu )
Mnogima je bila dovoljna gitara da naprave svevremenske pesme. Danas mnogima nije dovoljan ni „bundle“ od 5000 vst –jeva sa svim mogućim i nemogućim instrumentima, zvukovima..da uopšte iko ikad čuje za njih i njihove muzičke ideje.
Kupuju se miksete u vrednosti grasonjere, koje imaju više kanala i dugmića nego pilotska kabina, a George Martin se smeška i kaže „ Hey, look what I did whit only 4..“
Moguće je da svi ima veze sa ekonomskom krizom, depresijom s jedne i uverenjem da život brzo porlazi s druge strane. A opet, nešto ne znam da li je ikada postojalo vreme kada nije bilo ekonomske krize, pa to nije sprečavalo neke talente da izađu sa napred pomenutim svrevremenskim idejama.
Da li nam je ponestalo zvukova? Ili njihovih kombinacija? Da li su svetski trubaduri poput Dilana, Donovana, Lenona, Cohena, J.J.Cale i sličnih – već sve rekli? Da li kod nas vreme stalo posle Dedića, Jusića, Balaševića i sličnih?
Ili jednostavno više nikoga nije briga ni za reči ni za muziku, a ni za talenat. Već samo za pare, za keš, za uplate/ispalte na račun, ugovore i dilove.
Možda je i previše muzike.
Mp3 format se pojavio kao Robin Hud i svim sirotim dečkima omogućio da za nekoliko minuta oforme muzičke kolekcije koje bi, da se Robin Hud nije pojavio, i dalje mukotrpnu skupljali i slagali po policama, odvajajući silne novce za taj hobi.
Ali je Mp3 doneo i inflaciju muzike. A svaka inflacija donosi i gubitak vrednosti robe, u ovom slučaju muičkih ostvarenja.
A svaki gubitak vrednosti dovodi do stvaranja velikih deponija otpada, po kojima će ostati da čeprkaju siromasi ili entuzijasti, zaluženici u ponalaženju bisera u blatu.
Vidim na youtubu mnogo talentovanih likova koji bi, da su neka druga , bolja (i sporija) vremena, verovatno postali novi Elvisi, Lenoni..li nažalost, niko ih neće primetiti.
Vidim s druge strane more klinaca, tehnofila i gear-frickova koji mogu sa par minuta, i sa par dugmića da „smisle neki gruv“ za potrebe žurke, proslave, nekog krejzinesa i kojima će za to leći keš na račun.
Sve u svemu..izgleda da je druga moda došla.
Muzički talenat se više toliko ne nosi, koliko se nose talenat za brzo sticanje keša za pravljenje još brže „muzike“.