Quote:
Originally Posted by VukP
Umetnik "provodi toliko vremena" stvarajući svoja dela a producenti, snimatelji i miks in?injeri su tu da prenesu ta dela do slu?aoca na način koji će - prema pretpostavljenoj srednjoj vrednosti performansi komercijalnih zvučnika - biti adekvatan. Mnogo pretpostavki je u igri a i sam zvučni zapis je često kompromis između ideje autora, objektivnosti preno?enja iste na neki medij i načina upotrebe zapisa od strane slu?aoca.
Naravno, kompromis se mnogo lak?e posti?e ako nosilac ideje obavlja ili razume i neku od navedenih tehničko-umetničkih funkcija pa mo?e direktno da koriguje sopstveni proizvod tokom procesa snimanja i pripreme za isto, bez naknadne intervencije od strane nekog autoriteta zadu?enog za to.
A takođe i muzika koja je dizajnirana ekstremnom prefinjeno?ću uglavnom pretpostavlja isto tako prefinjenog i upućenog slu?aoca, koji neće korisiti ultamegabass dugme na svom cd-plejeru u automobilu. Samim tim će i odstupanja u prenosu u odnosu na idealno slu?anje biti manja nego u nekoj manje sretnoj kombinaciji umetnika i publike. A čak i kada je takva muzika u pitanju nekakav kompromis će morati da se dogodi kada dođe do snimanja.
?to znači da, ako izostavimo demagogiju iz pethodne prepiske, nema mnogo ?ta da se priča na tu temu a ?to neko kome je to posao, hobi ili se samo slu?i elementarnom logikom već sam ne zna ili intuitivno ne oseća.
|
ovo mi je trebalo da pročitam.
Znači, ključna reče je (ipak) kompromis.
Kompromis "prema pretpostavljenoj srednjoj vrednosti performansi komercijalnih zvučnika".
Skoro sam pročitao interview gde pokojni Gary Moore ka?e, da je - kao muzičar zadovoljan kao uspe da dobije 75% zami?ljenog zvuka.
Ok, dakle taj kompromis razumem.
Ali kada se već oformi zadovoljavajući zvuk kakvi onda kompromisi nastupaju?
Onda sound engineer dohvati tih 75% i krene da ga kroji prema HiFi zvučnicima?
Tek tu mi je rebus, ovamo monitori kao prenose neiskrivljenu, vernu, maltene identičnu zvučnu sliku, ali se ipak High Fidelity zvučnicima nazivaju oni koji tu istu sliku emituju kao drugačiju i promenjenu
Pretpostavljena srednja vrednost performansi je takođe rebus. ?ta to zapravo znači? Neki bend snimi stvar, preslu?avaju to u studiju i onda neki sound autoritet ka?e "ovde ćemo da dodamo bas..jbg, narod tako voli"?
I sada imaju istu tu stvar sa jo? vi?e basa.
I to puste kroz ravne monitore i kao sve je ok.
A onda neko kupi tu ploču i pusti ga kroz svoj Hi Fi zvučnik, nadajuči se da je pretpostavljena srednja vrednost performansi pogođena, pa ipak ustane..i okrene par dugmadi i tako praktično pljucne po celom poslu koju je sound autoritet obavljao.
Sve ovo podseća na totalno ?lihtanje krajnjim potro?ačima.
Napravi? pizzu, da bude savr?ena, ali neko doda jo? kečapa, soli, bibera - po svom ukusu jer bo?emoj, ukusi su različiti i o njima ne treba raspravljati.
A da kojim slučajem muzika postoji samo kao u?ivo izvođenje, da li bi slu?aoci vi?e pa?nje obraćali na ideju, melodiju, harmoniju - jer ne bi bili u stanju da petljaju oko kvaliteta zvuka?
I da li bi tada njihov ukus oblikovala muzika (ideja), a ne tehnika (klvaitet zvuka)?
Za?to insistiram na ovome? Zato ?to smatram da je autorova ideja moćnija, va?nija od kvaliteta zvuka.
Zvuk je organska stvar.
On podilazi na?im kratkotrajnim zadovoljstvima.
Setite se koliko ste puta neku pesmu zvi?dukali samo zato jer vam se melodija (ideja) dopala. Pri tom vam nije smetao kvalitet zvi?duka, right?
Čak je mozak u stanju da tu istu ideju do?ivi u zami?ljajima, bez da je i čuje.
U sveop?toj histeričnoj potrazi za savr?enim zvukom, do?lo se do zaista opijajućih zvukova. (Muzičari, kreativci, već će naći način da ih iskoriste) ali s druge strane, "organsko zadovoljstvo" kao da se otgrlo od sopstvene svrhe. Zvuk kao da je postao dovoljan sam sebi.
Dolazi li vreme kada Ideja uop?te neće biti potrebna, već samo "good sound" (čitaj ritam i bas).
Ovo mi je palo na pamet prvi put pre nekoliko godina, kada sam video na nekom koncertu klince kako cimaju glavama samo na zvuk bubnja, ne znajući da je neki tehničar iza?ao na binu da ih na?timuje i spremi za svirku.
ritam koji je osnova svega a onda i zvuk bilo čega ?to ide uz njega. Po ličnom ukusu. Kao pizza.