Quote:
Originally Posted by oliver10
Bavim se muzikom skoro 15 godina(komponovanjem,pisanjem tekstova,izdavanjem albuma)ali tek od prosle godine sam se zainteresovao za rad na aranzmanima i produkciji pesama.Citao sam dosta i trudio se da sto bolje izucim nacin mixanja(dosta stvari sam naucio na Rumskom)ali jos uvek me intrigira kako to da je bas izrazena jedna razlika izmedju domacih mixeva(mislim na ceo prostor stare jugoslavije)i inostranih mixeva u recimo 90 % slucajeva.
Urade nasi i paning i odlicno oboje i komprimuju instrumente ali kad slusas recimo snimak nekog stranog izvodjaca i uporedis sa nasim dobijes utisak da sekvencer(na primer)daleko u daljini,stringsi nekeko opet malo blize ali ne "udaraju u glavu"i tako dalje.
U razlicitim tutorijalima to se naziva dubina snimka i dobija se (tako barem kazu) reverbima i dilejevima.
To je stvar koja mi uvek prva zapadne za oko kad upredjujem neki snimak sa svojim ili nekim dobrim snimkom domaceg izvodjaca sa nekim snimkom iz recimo Engleske ili USA.
Mozda cu ispasti neozbiljan posto postavljam ovo pitanje ali u cemu je problem?
Razlika u hardveru(kolko para toliko muzike)ili u muzickim inzinjerima?
Da li neko moze da mi pomogne da dobijem vise DUBINE u svom mixu?
Unapred sam zahvalan!!!
|
Dobivanje treće dimenzije - dubine sa tehničke je strane zapravo prilično jednostavna tehnika. Doziranje i ostalo ovisi o ukusu i afinitetu miks inženjera/producenta. Ovo naravno nisam otkrio sam, već sam naučio od nekih znalaca voljnih da podijele.
Subjektivni psihoakustički dojam uha je slijedeći: kada je uključen loudness (pojačane bas i visoke frekvencije) zvuk djeluje bliže. Suprotno tome, kada zvuk nema dubokih i visokih frekvencija djeluje udaljenije.
To je osnovna tehnika postavljanja dubine zvuka u miksu. Ako zvuk u miksu želimo bliže dodavat ćemo duboke i visoke frekvencije. Ako želimo dalje oduzimat ćemo duboke i visoke. Duboki i visoki ne moraju biti dodavani/oduzimani u istom iznosu, moguće je eksperimentirati, ali to je uglavnom pravilo.
------------
Još jedan 'trik' za dobar miks (izvinite na izrazu, ali riječ trik zvuči dobro). Čim više kanala treba snimati mono. Čak i sint kanale, jer outboard procesori uvijek imaju bolji stereo od ugrađenog procesora u sintu. Također snimanjem mono zvuka izbjegava se fazni pomak. Na kraju u miksu treba ostaviti većinu kanala mono - koristiti samo pan - (što većina 'majstora' i radi) da bi samo neki (npr prateći vokali ili pad/strings/podloga) kojima je dodan stereo djelovali kontrastnije tj bolje a miks raskošnije. Ako je sve stereo nema kontrasta, nema ni 'atraktivnosti'. Kod dodavanja sterea jekom dužina jeke/rooma uglavnom ne prelazi 1 sec. Kod doziranja manje je bolje i ne sluša se rezultat dodavanja na pojedinom kanalu već u miksu. Svrha nije da se doda jeka već da se doda 'dojam' - zato je 'manje' bolje nego 'više'.
Općenito ako nešto ne štima u miksu bolje je oduzimati a ne dodavati. Oduzimanje frekvencije na kanalu, količine jeke, dileja itd. Slavni producentsko autorski trio Stock Aitken Waterman rekli su da je napraviti aranžman i produkciju lako. Teži dio posla slijedi na kraju kada započinje oduzimanje - ukidanje suvišnih kanala, fekvencija, efekata itd.
------------
treći miks 'trik' (hehe dobar izraz) - miksanje ekvilajzerom. Miksanje ekvilajzerom smatra se višom fazom umijeća miksanja, bolje je od pomicanja fadera jer je ujednačenije, miks je prirodniji tj bliži zvuku u realnom životu, nema puno rada fadera i nema peakova. Prvo je potrebno sa Q faktorom pronaći karakterističnu frekvenciju pojedinog instrumenta (malo suziti Q, pojačati gain do kraja i vrtiti potenciometar za frekvenciju dok se ne nađe kerakteristična frekvencija tog instrumenta tj 'tijelo' zvuka. Kada to imamo vratimo 'gain' frekvencije kako je bio prije traženja, a potenciometar sa pronađenom frekvencijom 'tijela' zvuka ostavimo. Na miksu tada sa gainom dodajemo ili oduzimamo tu karakterističnu frekvenciju (tijelo) i tako subjektivno pojačamo ili stišamo taj kanal, bez potrebe da 'vozimo' fader. Miks je ujednačeniji i profesionalniji
sretno