Originally Posted by Igor
A dokle to ide, ili, odakle (ti) kreće...
Imali mi u više navrata još na početku prethodne dekade niz nekakvih seminara, znate ono, obuka gde dođu BBC-jevi "misionari" da novinarsku, tada još mladež, podučavaju strogim pravilima posla.
I, premda je tu zaista bilo štočega korisnog i iskoristljivog, meni je uvek nešto, ipak, smetalo, nešto se nije uklapalo u mozaik logike i posledično u meni izazivalo konstantnu mučninu.
Šta me je kočilo?
Pogađate, jezik!
Naime, Englezi su nam govorili o elementima dobre reportaže, zaista su se trudili i uspevali da nam predoče kako te elemente razigravati, kako ih sklapati u celinu. Međutim, u trenutku kada je trebalo analizirati ponuđene primere (na engleskom), taj način interpretacije, posmatran iz rakursa ovdašnje opšte uzev kulture, totalno je mašio poentu, bivao na momente smešan, pa čas uštogljen, jednostavno neprilagođen onome što instruktori nikako nisu mogli da osete (jer to ni nemaju u sebi).
Dugo sam pokušavao da im objasnim kako narativni ritam i stil izražavanja emocija, koje su i ovde i tamo ključ gledanosti, imaju svoja pravila na lokalnom, a kamoli na širem nivou. Ne...
Oni su sve vajno razumeli i učtivo klimali glavom, ali su i dalje istu gurali kroza zid, pokušavajući da od nas naprave BBC-jeve robote, valjda, šta ti ja znam.
Tada sam i shvatio koliku moć ima jezik, te uklavirio kako funkcioniše globalističko "pokrštavanje", mimo ratova i katakombi. Potrebno je da način izražavanja poprimi notu manirizma, koje opet nesvesno a svakodnevno odašilju glasnici masa, sve pod parolom "tako to rade oni čija je tradicija u poslu duža".
Teška bezmozgarija.
|