Originally Posted by Rocket Roll
Hvala ti što post nisi shvatio svađalački... Vidi, ja ne polažem pravo na "Reč Božju", ali ovako bi nekako glasilo najkraće: Stonsi su bili jako dugo underground, borili su se za priznavanje "tvrdog" rocka i "umetnosti pobune" (socijalna kritika, šamari establišmentu, sloboda govora o šokantnim stvarima iz svakodnevice kao što su zloupotreba droga, slobodan seks, homoseksualnost) u godinama u kojima nije postojao hard rock - pričamo o "pop" dobu Bitlsa i Shadowsa (i ne želim da kažem "pop-bljak!", samo ponavljam Noflerove reči). Onda su, sa vremenom, postavili standarde koje mi danas uzimamo za gotovo, a tada su bili nečuveni: beli momci koji sviraju "tvrđi" crni zvuk (sa seksualnim rečnikom, promovisanjem alkohola i poligamije, ceo taj Howlin' Wolf paket), Britanci koji sviraju američki repertoar (Bitlsi su obrađivali američke hitove, Stonsi su se dublje bavili američkom tradicijom, što je kulminiralo "Beggars' Banquetom"), modernizovanje tradicionalnog zvuka (Bitlsi i Yardbirdsi su koristili mnogo manje distorzije od Stonsa, taj "Satisfaction" fuzz je tada bio prosto skandal, da ne pričamo o pljuvačkim stihovima) i stvaranje rokenrol mita ("živi brzo", a bogami i "umri mlad" - Brajan Džons, jel'te, pa onda skandalozne zabave, demoliranje hotela, prvi privatni avion - hey! - fancy garderoba, besmislene izjave po novinama...).
Tek sa njima je rock dobio mračniju i, ako smem da kažem, pametniju stranu, ili, da to sažmem koliko se može, oni su prvi pokazali NeGaTiVnE strane medija uopšte i medijskog biznisa. Kritikovali su - daleko pre nego se Lenon "klasno osvestio" i počeo da čita Marksa - muzički establišment, mašineriju koja "muze" muzičare i koristi "svetost" muzike (odmor duše, uvod u ozbiljne emocionalne probleme i probleme doba) radi beskrupuloznog zarađivanja novca - njihov prvi "veliki" album se, sa pravom i smišljeno, zove "Exile On Main Street". Kada su oni dozvoljavali da ih snimaju pijane i drogirane dok vezuju za krevet neku devojčicu od 16 godina koja vrišti i otima se (dokumentarac "Cocksucker Blues" iz 1972), to nije bio jeftini "kraulijanizam" i usuđujem se reći da to metalci nikada nisu razumeli kako je trebalo: to je bilo pametno ismevanje statusa zvezda i igra sa medijima. "Vi nas obožavate, a da li ćete nas obožavati i kada vidite kako mučimo maloletnice? Hoćete? Pa ko onda nije normalan, mi koji ih mučimo ili vi koji nas obožavate?" Da ne spominjemo činjenicu da su oni samo radili javno ono što ostale zvezde rade tajno, i da je vremenom to skandalozno ponašanje (nažalost) postalo vrhunski marketing, a suptilna sprdnja sa "demonskim" (Mik Džeger kao đavo, zezancija do besvesti, i "Their Satanic Majesties Request" kao dvosmislena, faustovska slika đavola) prerasla u čiste idiotluke poput Sepulture i inih, u kojima nema ni trunke razuma, a kamoli ironije.
Muzički - Stonsi su opet na drugom planu. Da ne spominjemo to da je vrlo mali broj ljudi uspeo da napiše čak i toliko jednostavne a dobre stihove kao što su "You can't always get what you want", tu je njihov groove i Kitov otvoreni štim. Oni u svakoj pesmi pokazuju kako nije bitno razvijati rokenrol u "što brže, što bučnije" pravcu (hej, svako može da kupi Big Muffa i jednom za svagda okonča loudness wars) nego u pravcu onog teško uhvatljivog "sviramo groove, ne sviramo time". Ko ne veruje da je Charlie Watts brz bubnjar, neka posluša njegove solo džez projekte. Ko misli da je Kit spor gitarista, neka se preštima u njegovo otvoreno G - odmah ću da pojedem pet trzalica ako onda uspe da odsvira nešto pametno. Teško je pričati o muzici, ali ima par izjava koje te stavljaju u "right frame of mind" pre nego uzmeš da slušaš Stonse. Jedna je ona legendarna "Nikad se ne pada tako dobro u nesvest kao kada sviraju Rolling Stones!" Druga je Ronova izjava sa "Four Flicks" dokumentarca: "Kit i ja opisujeo ono što radimo kao 'drevnu veštinu preplitanja', kada nije bitno šta onaj drugi svira nego kako se sve to kotrlja." Treća je Kitova izjava: "Kada svirate dovoljno sporo (sic), u jednom trenutku pogodite onaj tempo kada stvari počnu da lebde oko vas i osećate energiju zvuka." Najkreativniji momenti Stonsa (za mene) su na "Beggars' Banquetu" i mnogo ljudi - noise and speed junkies - zaboravlja da oni ne bi mogli da odsviraju te rifove ni da im život od toga zavisi, jer je to dugačka i neprestana improvizacija u kojoj se strašno lako ispadne iz groovea. Ako ništa, Stonsi su i danas heroji jer u dobu raznih Slipknota i dalje održavaju pravu muzičku kreativnost. Mislim da su Kraftwerk naveli baš Stonse u onoj legendarnoj izjavi koja počinje sa "Sa kompjuterom je došao kraj virtuoznosti - pomoću kompjutera možemo, ako hoćemo, da sviramo brže od Rubinštajna, ali muzika je više od toga, što ćemo i pokazati."
U tom smislu i po tim merilima Scorpions ne mogu da se kotiraju mnogo visoko. Ne zato što su oni po sebi neki loši ljudi, nego zato što nisu uspeli da se kritički postave prema mainstreamu i muzičkoj "hit" industriji. Kraće rečeno, Stonsi ostaju jedan od onih retkih intelektualno bitnih bendova, koji neprestano kritički promišljaju muzičku industriju koju sami grade (Džegerov noviji singl, "Can't Stop", je dobar primer kako se matori još uvek nije umorio od razmišljanja o sebi i svom položaju), dok su Scorpionsi imali samo jedan, da kažem, "real rock momenat" sa pesmom "Wind of Change". Tu su ukapirali da je bitno obratiti se istinom velikom broju ljudi i skrenuti im pažnju na bitnu socijalnu problematiku (a time se, između ostalog, razlikuje "umetnost" od "komercijale"). Zaprepašćujuće je, zaista, koliko se malo ljudi osim Stonsa uznelo na tako visok nivo stvaranja - zato ih ljudi i smatraju velikim, ne zato što su dinosaurusi jednog davnog i nebitnog vremena.
|