[Hush]

KONTRAFAGOT

To je transponirajući instrument u ?irem smislu (zvuči Č8 ni?e nego ?to je notiran).To znači da mu je opseg za oktavu ni?i od fagotskog.(Razlog je dvostruko veća du?ina zračne cijevi.)Opseg mu je od B2 (subkontra) ? g ili a.(B2 je ton koji čini donju granicu općeg orkestarskog opsega. Od ostalih instrumenata samo glasovir i orgulje zalaze do jo? dubljih tonova.) On je isključivo orkestarski instrument. To je 16-stopni instrument (oko 4, 90 m).Zbog toga se cijev najče?će presavija četiri puta, a izlazni je otvor okrenut nani?e ? ljevkastog je oblika i cijeli je zavr?ni dio metalan. Veća mu je i debljina cijevi. Njegovoj je te?ini nu?an oslonac, a tome slu?i no?ica na donjem kraju.Unatoč veličini nije toliko nespretan. Dosta je jaka zvuka i mo?e biti bas instrument i za 3 trombona.(Do otprilike tona E kontrafagot zvuči puno, bogato i po potrebi sna?no.)Ipak, u velikoj se većini on udru?uje s drugim instrumentima ? bilo unisono(obično s kontrabasima)ili u oktavnom udvajanju(najče?će s fagotima) ? te, u stvari, prvenstveno slu?i tome da pojača liniju basa ili da joj doda prizvuk orguljske masivnosti.
Samostalni su istupi rijetki, premda je efektan u grotesknom ili humorističnom izrazu.(P. Dukas: simfonijska pjesma Čarobnjakov učenik (o?ivljavanje prepolovljene metle)) Počev?i od Richarda Straussa če?će ima solo istupe, ali i tada za nekakvuslikovitu karakterizaciju zbivanja ili ličnosti.


SAKSOFON

Konstruirao ga je 1841. g. belgijski graditelj instrumenata Antoine Joseph Sax.
Zbog originatora (jednostrukog jezičca) pripada porodici klarineta. Izrađen je metala. Ima isti opseg i prstomet kao oboa,(a i ?upljina cijevi je konična kao kod oboe). Prepuhuje u oktavu. Opći vanjski izgled je, najsličniji basklarinetu ? barem kod altovske i dubljih registarskih varijanti saksofona. Sopranska varijanta i jo? manji sopranino-saksofon imaju, međutim, ispravljenu cijev, pa su na prvi pogled (zanemarujući konično ?irenje cijevi) najsličniji metalnom klarinetu.Zvuk saksofona je najsrodniji fagotu u njegovom visokom registru(koji se, stoga, katkad naziva: saksofonski!)Čitava porodica obuhvaća 7 instrumenata.
Pisani tonski opseg saksofona, svih varijanti, podudara se s opsegom oboe: b-f3. U stvarnom se zvuku on jako razlikuje, jer se saksofon gradi u 7-8 (katkad i do 12) registarskih i transpozicijskih varijanti. Osnovne su registarske varijante: sopranino, sopran, alt, tenor, bariton, bas i kontrabas, a naizmjenično transponiraju u Es (ili F) i B (ili C, tj. bez transpozicije), pomičući se jo? ? ovisno od registara ? za jednu, dvije ili tri oktave nani?e (npr. stvarni opseg sopranina počinje od des1, alta od des, baritona od Des, kontrabasa od Des1 i sl.)
Četiri su glavne ?time: sopran in B (zvuči za v2 ni?e), alt in Es (zvuči za v6 ni?e), tenor in B (zvuči za v9 ni?e) i bariton in Es (za veliku tercdecimu ni?e). (Budući da je sopran dosta piskavog tona, radije se zamjenjuje klarinetom).
U vojnoj glazbi primjenu nalaze i ostale registarske varijante, koje, iznimno, idu čak do subkontrabasa. Svojim zvukom, koji je na sredini između drvenih i metalnih puhačkih instrumenata, saksofoni u takvim ansamblima čine dragocjenu vezu između ova dva osnovna roda, pa su sve vi?e rasprostranjeni ? dok su u početku nalazili primjenu samo u nekim zemljama (Francuska, Belgija, pa čak i kod Nijemaca i Rusa). Kad je oko 1920. g. prodro u sastav jazza, počinju ga koristiti i skladatelji koji u jazzu nalaze inspiraciju (Stravinski, Honegger, Ravel, Milhaud?) U međuvremenu se ukorijenio u zabavnim orkestrima raznih vrsta i sastava.
U pogledu pokretljivosti i bogatstva artikulacije saksofon je ravan klarinetu, čak ga u nečemu i pretječe.Dakle, spada u potencijalno virtuozne instrumente, a istovremeno je i vrlo izra?ajan nositelj plemenito raspjevanih melodija: (G. Bizet: predigra suiti Arle?anka). U ovoj se drugoj ulozi osobito ističe alt-saksofon, koji je primijenjen i ovdje i u većini drugih sličnih prilika, npr. u Ravelovoj orkestraciji stavka Stari zamak iz romantične suite Slike s izlo?be M. P. Musorgskog.
Saksofon se odlikuje i nekim sasvim posebnim mogućnostima ? za zvučnu karikaturu i grotesku (podra?avanje smijeha, urlanja, mijaukanja i slično), za osobite artikulacijske efekte (npr. tzv. sleptang (engleski slaptongue = svojevrsni, o?tri staccato, koji se ostvaruje specifičnim djelovanjem jezika), za glissanda raznih vrsta, za izvođenje netemperiranih tonova itd.