[Hush]

ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)

Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 ni?e ? es (e) ? b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton sna?an i pun, a ipak mek i izra?ajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavr?avanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kru?kasto pro?irenje, s ponovnim su?enim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigu?en u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izra?aja dolazi če?njivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tu?na izraza, puna če?nje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).

OBOA D'AMORE

To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu?). Pojavila se 1722. g. i i?čezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najvi?e je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe du?a. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore ? oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog dr?i bli?e uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).