[Hush]

Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki ? b-f1; srednji (pjevni) ? f1-c2; visoki ? c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito sna?an. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki ? postaje pi?tav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno ?tedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija ? oboa nije izrazito virtuozni instrument. Vi?e joj le?i kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato o?tar. Dvostruki se jezik mo?e naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savr?eno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru slu?i za davanje intonacije (obično ? komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog tr?čanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno o?tar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilje?ja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju ?iroko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nje?no-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili če?njivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spu?taju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najče?će bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i o?trine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počev?i od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim ?to treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.