[Hush]

Violončelo je oblikom i građom potpuno jednak violini, ali gotovo dvostruko većih dimenzija (du?ina: 121 cm; du?ina samog korpusa: 74 cm; ?irina 43 cm/prema 21 cm kod violine/; visina, po obodu korpusa: čak 11, 5 cm/ prema 3, 8 cm kod violine). Uslijed toga se pri sviranju dr?i među nogama oslonjen posebnom ?iljastom no?icom (du?ine od oko 20 cm) o tlo.
Posjeduje 4 ?ice ?timane u intervalu Č5, a za oktavu ni?e od ?ica viole:
I ? a, II ? d, III ? G, IV ? C.
Gudalo je jednake građe kao za violinu i violu, ali ne?to kraće i masivnije. Ovo je neophodno zbog sna?nijeg pritiska na ?ice, koje su znatno deblje i skoro dvostruko du?e (pa to iziskuju, da bi dale odgovarajuću zvučnost).
Zbog većih dimenzija, maksimalan je raspon prstiju na jednoj ?ici v3. Velika se sekunda ne mo?e zahvatiti susjednim prstima, pa to uvjetuje i drugačiji prstomet u sviranju ljestvičnih nizova: u ovisnosti od polo?aja male sekunde, prsti se postavljaju na ?icu u sljedećim dvjema kombinacijama:
prsti: 1 2 4 ili 1 3 4
stupnjevi (1/2 = m2, a 1 = v2): 1/2 1 1 1/2
Dakle, pri izvođenju intervala v2 (velike sekunde) jedan se prst preskače.

U tehnici violončela se primjenjuje postupak nazvan DEMAR?IRANJE (palčeva pozicija, palčanik) koji se u prstometu označava praznim (bijelim) kru?ićem na ravnoj (okomitoj) crti.
S obzirom da palac lijeve ruke kod violončela ne mora pridr?avati vrat s donje strane, mo?e se popeti nad hvataljku i pritisnuti ?ice, kao i ostali prsti. To omogućava veće intervalske zahvate i oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama ? praktično do kraja hvataljke (ton g3 na a-?ici), čime se posti?e i razmjerno velik tonski opseg instrumenta: u orkestralnom sviranju od C-g2, pribli?no, a u solističkom znatno vi?e. Upotrebom palca za pritisak osnovnog tona izvode se također i umjetni flageoleti. Čistoći i sigurnosti intonacije u visokim pozicijama posebno doprinosi primjena palca kao umjetnog sedla (tzv. policce capo tasto (tal.) = palac na hvataljci). Njime se dvije susjedne ?ica pritisnu na istoj visini ? dakle intervalski u čistoj kvinti, kao ?to le?e i na sedlu hvataljke ? a to za cilj ima da, pribli?avajući ?ice hvataljci, olak?a pritisak ostalim prstima, koji postavlja visinu tona, te ima omogućava veću preciznost u polo?aju. (Palac se u ulozi umjetnog sedla redovito koristi od sedme pozicije navi?e, ali se njegova primjena mo?e pokazati kao neophodna i u ni?im pozicijama, ovisno od intervalskog tijeka dionice i brzine izvođenja.)
S obzirom da se ostalim prstima mo?e zahvatiti najvi?e dvohvat od male septime (m7), palac slu?i za izvođenje dvohvata od velike septime (v7) i čiste oktave (Č8). Tad se on mora popeti na hvataljku.
Ukratko: palac (na hvataljci) se koristi pri 5 situacija:
1) omogućava veće intervalske zahvate; 2) oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama;
3) pritiskom osnovnog tona omogućava izvedbu umjetnih flageoleta;
4) primjenjuje se kao umjetno sedlo ? pribli?ava ?ice hvataljci ?to olak?ava ostalim prstima veću preciznost
polo?aja i či?ću intonaciju;
5) slu?i za izvođenje dvohvata od v7 i Č8

Od dvohvata su najspretniji sekste, kvarte i kvinte, pa se i akordi u trohvatu ili četverohvatu, po mogućnosti s uče?ćem praznih ?ica, najče?će kombiniraju iz takvih intervala.
U ostalom se izvođačka tehnika violončela ne razlikuje od violine. Isto je i s artikulacijom i efektima (sul ponticelllo, sul tasto, con legno, pizzicato, upotreba sordine itd.)
Zahvaljujući du?ini ?ice i velikom rezonatoru na violončelu je izrazito pun i sna?an pizzicato. I ovdje je najbolje ako pri tom zvuči najmanje polovina ?ice, dakle ako se neki ton izvodi do oktave prazne ?ice. Punoća pizzicato zvuka čini posebno efektnim izvođenje akorada, naročito preko sve 4 ?ice (a također pru?aju mogućnost za dobar pizzicato ? glissando*).
(* Pizzicato glissando ? nastaje kad se ?ica prebire desnom rukom dok prst lijeve ruke klizi gore-dolje po ?ici; tada je zvuk violončela isti kao kod gitare.)
Registarski i tonski opseg violončela su takvi da nameću upotrebu 3 razna ključa u notaciji: basovoj (F), tenorskoj (C ? s c1 na 4. crti) i violinskog (G) ključa.
Violončelo podjednako dobro djeluje i kao basov instrument i kao melodijski. Zbog svog toplog i raspjevanog tona, strasnog obilje?ja, kao i zbog vrlo upadljive zvučne prodornosti a-?ica se koristi za kantilene.
D-?ica je najbla?a, a C i G su grublje i masivnije ? pogodne za ulogu orkestralnog basa. Zbog karakteristika a ??ice u orkestru je če?ći solo u violončela nego solo viole.
Najpoznatije su koncerte za čelo skladali: Luigi Boccherini (1734-1805); Antonio Vivaldi, Joseph Haydn, Robert Schumann, Antonin Dvořak, Camille Saint-Sa?ns (1835-1921). Često se izvode i tzv. Roccoco varijacije Petra Iljiča Čajkovskog, 6 suita za čelo solo J. S. Bacha, sonate (s klavirom) L. van Beethovena, Schuberta, F. Chopina, J. Brahmsa, C. Saint-Sa?nsa, E. Griega, C. Debussyja.
Njegovu melodijsku stranu (u orkestralnom partu) u punoj mjeri shvaćaju tek romantičari pa mu i u orkestru povjeravaju i vrlo istaknute dionice. Do 19. stoljeća povezan je s kontrabasima u ulozi basa.