[Hush]

2. Skačućim se potezima praktično najče?će ostvaruju kratki tonovi. Među njima najveću primjernu
imaju: spiccato (čita se: spikato) i staccato.
a) Spiccato (tal. spiccare = otrgnuti, odsjeći) je potez u kojem gudalo lako i po potrebi veoma brzo odskače
na ?ici, obično negdje na sredini struna. Svaka se niza izvodi posebnim potezom, tj svaka se nota
izvodi vučenjem gudala u novom smjeru. Najbolje zvuči pri tihom zvuku. Označava se točkicama iznad
note. (To je oznaka staccata.)
b) Staccato predstavlja izuzetno te?ak potez, jer se u njemu veći niz kratkih tonova izvodi pri
jednosmjernom kretanju gudala; npr. pri potezu gudala u jednom smjeru: od vrha ka ?abici treba odsvirati 8
?esnaestinki. Za izvedbu treba pritisnuti gudalo. Označava se nizom točkica iznad nota koje su pod
zajedničkim lukom.
Postoje 2 vrste staccata:
1. Normalni ili ?leteći? koji je sličan spiccatu samo se izvodi u jednosmjernom kretanju gudala.
2. Serioso ?suhi? - bli?i je le?ećim potezima, kao usitnjeni martelato.

3. Bacani potezi ? kao najvi?e tipičan mo?e se smatrati jet?-ricochet (čita se: ?et? riko??) = bačeno-
odskok. Kod njega se gudalo, bačeno na ?icu, odbija i vraća obično 3-4 puta ostvarujući ?ivahne,
ritmički izrazite grupe tonova. Gudalo se baci iz visine i potom pritisne. Vi?e se tonova izvodi na
isti potez gudala. Jet?-ricochet se obilje?ava točkicama ispod luka.


U praksi rjeđi, ali vrlo svojstven način sviranja naziva se col legno (tal. = drvetom). Obilje?ava ga udaranje po ?ici ?tapom gudala. Zvuk koji nastaje ima vi?e ritmički nego li tonski karakter.
U proizvođenju zvuka gudalo uopće ne mora sudjelovati. Tada se ?ice pokreću (u pravilu) ka?iprstom desne ruke. Ovaj se način sviranja naziva pizzicato (tal. pizicato = trgnuto, ?tipnuto; uobičajena je skraćena oznaka: pizz.) Kod svih gudača zvuči najbolje u 1. pozicijama (do oktave prazne ?ice). ?to je ?ica deblja i dulja bolji će biti pizzicato (sonorniji). Kod pizzicata izvrsno zvuče prazne ?ice.
(Iznimno u proizvodnji pizzicata desnom ruci mo?e pomagati i lijeva, osobito kod trzanja slobodnih, praznih ?ica i pri brzom tempu; tada se iznad tonova namijenjenih lijevoj ruci stavlja kri?ić (+). To je i jedini slučaj u kojem lijeva ruka neposredno sudjeluje u proizvođenju zvuka. Ipak, ovaj postupak, kao element slo?enije izvođačke tehnike nalazi primjenu praktično samo u virtuozno-solističkim kompozicijama.)
(Kada se nakon pizzicata ponovno ?eli svirati gudalom mora se staviti oznaka: col arco ( tal- = gudalom) ili samo arco. Va?nost ostalih zahtjeva za posebnim načinom sviranja (sul ponticello, sul tasto, col legno) ukida se oznakom: in modo ordinario (tal. = na uobičajeni način).


Poseban vid artikulacije predstavlja tremolo ? preciznije tremolo staccato. U njemu se veoma brzim, kratkim potezima gudala naizmjenično u oba pravca, ostvaruje brzo uzastopno ponavljanje jednog tona. Broj ponavljanja mo?e biti određen pa se govori o izbrojanom tremolu ?to je u stvari samo skraćeni način pisanja: npr. četvrtinka prekri?ena ukoso dvjema crticama znači da se ton ponavlja u trima brzim ?esnaestinkama. (Ovim se postupkom osobito u orkestralnom forte sviranju posti?e intenzivnija i dramatski nagla?enija zvučnost.)
Pravi tremolo odlikuje neodređeni broj ponavljanja tona u jedinici vremena. Obilje?ava se trostrukim precrtavanjem vrata note.
Čest je tzv. tremolo legato u kojem se brzo i naizmjenično ponavljaju 2 tona različite visine. Pri tome gudalo ne mijenja pravac već promjenu tona izazivaju prsti lijeve ruke. Takav je tremolo najsličniji trileru. Za razliku od drugih trilera koji uključuju skretanje od sekunde u ovom se - tremolu legatu najče?će javlja interval terce.
Koristi se u tihoj dinamici. Za razliku od tremola staccata koji ima melodijsku primjenu, tremolo legato redovito stvara harmonijsko-kolorističku primjenu.


Posebni zvučni efekti u čijem ostvarenju glavnu ulogu ima lijeva ruka jesu glissanda i flageoleti. Glissando se posti?e klizanjem prsta du? ?ice (koja zvuči pod gudalom) ? znatno če?će i izvođački spretnije, navi?e ? čime dolazi do sasvim postepene promijene tonske visine. Zvučni rezultat ovog postupka mo?e naći isključivo kolorističku primjenu, a u izra?ajnom smislu uglavnom djeluje groteskno ili jezivo i u svakom slučaju dosta neprijatno.
Vrlo brz, jedna primjetan glissando katkad se mora upotrijebiti zbog postizanja legata i veće sigurnosti pri velikim skokovima. Tad djeluje kao portamento kakav se i prilikom pjevanja primjenjuje u sličnim situacijama.
Flageolet (franc. flageolet; čita se: fla?olet) je posebna vrsta zvuka koji po boji podsjeća na zvuk flaute. Naziv dolazi od male uzdu?ne flaute. Flageoleti se izvlače iz sastava alikvotnih tonova na način da se ?ica lako dodirne prstom na određenom mjestu, a istovremeno ? također lak?im pritiskom nego pri normalnom sviranju ? prevuče gudalom. Mjesta na ?ici koja daju flageoletne tonove predstavljaju tzv. čvorove njegova treperenja. Nazivnik razlomka na koji se ?ica dodirom podijeli ? redni je broj alikvotnih tonova, koji se na dodirnom mjestu mo?e dobiti u vidu flageoleta. Npr. ako se ?ica lagano dodirne na polovici dobit će se kao flageolet njen drugi alikvotni ton ? oktava; na trećini (bli?e pu?u) ? treći alikvotni ton ? duodecima.
Titranje ?ica (prazne) predstavlja sumu različitih vibracija koje variraju u omjeru 1:2:3? Od njih, tj. alikvotnih tonova, slo?en je jedan osnovni ton.
Nastanak flageoleta: δ - ton koji bi se dobio čvrstim pritiskom ?ice uz hvataljku;
♪ - flageolet koji se laganim dodirom oslobađa, tj. alikvotni tonovi
a) prazna ?ica ? g
b) 1:2 (polovina) ? δ g1 / ♪ g1
c) 1:3 (trećina) - δ d1 / ♪ d2
d) 1:4 (četvrtina) - δ c1 / ♪ g2
e) 1:5 (petina) - δ h / ♪ h2

Ovako proizvedeni flageoleti, dobiveni na praznoj ?ici nazivaju se prirodni. ?to je ?ica dulja i deblja to je veći broj prisutnih flageoleta. Međutim njihov je broj ograničen alikvotnim nizom.
Da bi se, barem u gornjem registru, svaki ton mogao dobiti kao flageolet, pribjegava se stvaranju tzv. umjetnih flageoleta. Oni nisu sonorni kao prirodni. Uključuju sve kromatske tonove; međutim u najvi?im polo?ajima nisu naročito zvučni zbog kratkoće ?ice. Za njihovo izvođenje koriste se 2 prsta lijeve ruke, od kojih prvi pritisne ?icu čvrsto, stvarajući time umjetno sedlo, dok se s trećim ili četvrtim prstom dodirne ?ica najče?će u udaljenosti od Č4. Zvukovni rezultat tada je dvije oktave vi?i od čvrsto pritisnutog tona.
(Mogu se dodirnuti i drugi intervalski razmaci.)
U novije se vrijeme označava ?eljeni flageolet tako da se iznad note stavi kru?ić.