[SHIVA]

Confusing ambition with arrogance: Any creative artist must have a certain amount of confidence in his own work just to be able to produce it. (This kind of honest ambition to make something beautiful and significant has nothing to do with ego driven plans to conquer the artistic world: The two may co-exist but are not the same.)

Imati samopouzdanja je u redu, no do kraja rechenice samopouzdanje postaje "iskrena ambicija" koja navodno ne proizlazi iz ega. Naravno ovo je potpuno pogreshno. Svaka ambicija dolazi iz ega i ambicija ne mozhe biti niti iskrena ili lazhna. Ljudi mogu biti iskreni glede svojih ambicija ili lagati o tome kakve su njihove ambicije.

Ambicija je neshto shto zhelimo za sebe. Na to imamo pravo ali osobne ambicije nisu od koristi ni populaciji ni umjetnosti kao takvoj. Ochekivanje da okolina potiche i podrzhava tudje osobne ambicije je spektakularno nerazumno, neutemeljeno i teshko vjerojatno. Tvoja ambicija - tvoj problem. Drushtvo nema ni etichkog ni interesnog temelja za individualne osobne ambicije.

Composition is first a matter of craftsmanship - refined use of the materials - and only subsequently enters the domain of art: Judging artistic worth in the absence of craft is simply too unreliable.

To shto je netko 3 godine tuckao kamen da bi napravio skulpturu apsolutno ne utjeche na umjetnichku vrijednost skulpture. Trud treba uvijek cijeniti neovisno o rezultatu. Dobra volja, rad i predanost su vrijednosti same za sebe.

When craft is not respected, art becomes whatever the critic arbitrarily defines it to be.

Umjetnst je upravo ono shto osoba osjeti u kontaktu sa umjetninom. Dozhivljaj umjetnichkog djela jest esencija umjetnosti. Umjetnici ne stvaraju umjetnost - intenzivan dozhivljaj i emocija koja se pobudi u "posmatrachu" ostavlja umjetnichki dojam na te osobe shto definira autora umjetnikom. Ta ista osoba nije zauvijek priznati umjetnik... umjetnici smo samo onda kad nash rad netko dozhivi kao umjetnost. Smatrati sebe umjetnikom je apsolutno produkt egocentrichne perspektive i ambicije ega.

Over-intellectualizing: Creative processes involve the whole person, not just, or even primarily, the intellect.

Tochno, ali u nastavku...

"Before that which we do not understand, it is best to remain silent".

Ispravna opservacije nakon koje slijedi podvala teze i potpuno krivi zakljuchak. Shutechi o stvarima koje ne razumijemo anuliramo moguchnost da to ikada razumijemo. Opet... ako osoba ne dozhivljava umjetninu ne znachi da to ne smije rechi i eventualno zatrazhiti interpretaciju drugih osoba. Ukoliko postoi zhelja za shvachanjem i ukoliko doista postoi umjetnichki potencijal u djelu komparacija mishljenja che chesto imati efekt spoznaje kod osoba otvorenog uma, zheljnih shvachanja umjetnosti. Dakle ne spominjati ono shto ne razumijesh - to je siguran put u josh dublje nerazumijevanje. Osim ochitog idiotizma dobija se dojam da samonazvani umjetnici imaju "pravo" diskriminirati "kritiku" pod isprikom navodnog nerazumijevanja onoga tko posmatra djelo. Ovo se naravno direktno kosi s prvom rechenicom gdje umjetnost nije podlozhna iskljuchivo (ukoliko i uopche) intelektu. U istom pasusu treba prvo razumijeti da bi se imalo pravo na kritiku, ali kritika se nesmije temeljiti na intelektualnoj interpretaciji. Pomalo sumljam da je itko u stanju imati ovako apsurdna i kontradiktorna mishljenja bez da je svjestan ispraznosti vlastitih rijechi. Ne uvidjanje nesuvislosti i nedosljednosti kod chitatelja mozhe biti i posljedica povrshnog ili nekritichnog chitanja (poput chitanja beletristike).

U kompletu sa generalnom porukom koja potiche jachanje ega i osobnih ambicija, te sugerira da je okolina duzhna iste poticati i cijeniti neovisno o osobnom dojmu produkta "umjetnika" ovaj elaborat postaje vrlo podmukao "savjet" svakoj osobi koja previdi ochite paradokse i neutemeljenost zakljuchaka.

The teacher

Da ne kvotam... nitko na svijetu nije duzhan nikome prenjeti nikakvo znanje. Znanje se ne mozhe platiti. Plachamo ljude da nam prenesu znanje koje mi smatramo da oni imaju. Oni koji ga doista imaju chesto ga i prenose, no oni su ti koi biraju kome che ga prenjeti. Ako netko podjeli s nama znanje mi mozhemo biti zahvalni. Imati ochekivanja i norme za idealnog uchitelja je (ponovo) egocentrichna perspektiva. Ne postoje uchitelji zbog kreativaca i njihovog razvoja. Uchitelji postoje radi plemenite geste prenoshenja znanja na pojedince koji su ga vrijedni. Kod formalnog obrazovanja postoje "potroshachka prava" uchenika i chinjenica da nasha procjena njegove kompetencije mozhe biti pogreshna. Takvo obrazovanje je na vlastiti rizik, uchitelj samo udovoljava potrezhnju iz primarno financijskog interesa.

Takodjer dotichni vjeruje da umjetnici ne podlijezhu kategorijama i da svjesno ne biraju stil vech se to definira s vremenom. Za doista kreativne osobe to je donekle i tochno... kreativni razvoj je nepredvidljivog smjera, ali daleko od toga da nije pod utjecajem stilova i kategorija. Stilovi ne nastaju u marketinshkim uredima... oni su refleksija stereotipa populacije. Vishe osoba sklonih istim stvarima postaje stil. Nedostatak kreativnosti uvijek rezultira prihvachanjem postojechih stilova iz okoline. Postojanje stilova utjeche ne samo na rad vech i na razmishljanje umjetnika. To donekle stvara granicu izmedju upadanja u stereotip i smislenog izlaska iz postojechih stereotipa. Donekle jer to je tek preduvjet da netko nash rad dozhivi umjetnichkim. Dok rad podlijezhe stereotipima i nije pretjerano kreativan, ili je kreativan ali pod utjecajem stilova. Tek napushtanjem tih okvira ulazimo u domenu umjetnosti koju drugi mogu i ne moraju kao takvu dozhivjeti.

"Beauty is in the eye of the beholder"

Imitate others, but in a distorted way. Sufficiently distorted, useful ideas may result.

Dakle treba poticati "kreativne ljude" koji kreativnost postizhu kopiranjem stereotipa i krivljenjem postojechih koncepata u nadi da che igrom sluchaja tako nastati neshto od esencijalne vazhnosti za planetarni umjetnichki image. E pa demoliranjem postojechih formi zapravo kreativni aspekt prepushtamo sluchaju pri chemu je uloga autora jednaka ulozi vjetra koji u pustinji stvori prekrasne pjeshchane dine. Dapache, priroda je u toj disciplini vrlo uspjeshna i takva forma kreativnosti zbilja nikome nie potrebna osim osobi koja zheli biti priznata kao umjetnik a sama nema kreativnih ideja.

O onoj "bozhanskoj" inspiraciji kazhe...

Unfortunately this happy state of mind does not always present itself easily on demand; it cannot be consciously commanded.

Ovo je izjava koja je trebala naglasiti da se radi o uvjerenju pisca za koje ne postoji niti jedna indicija. To shto autor teksta to ne mozhe ne znachi da nitko drugi to ne mozhe. Pravdajuchi osobne ambicije vishim ciljevima chovijek limitira svoja razmishljanja u predjelu percipiranja i analize. Bez ispravne percepcije i kritichnog razmishljanja ne samo da nema kreativnosti... nema apsolutno nikakvog smisla.

As long as the composer manages to keep up some sort of musical routine, whether it be the orchestration of already written music, or even, as Brahms is reputed to have done, doing counterpoint exercises, usually the mind eventually returns to the appropriate state for more stimulating work.

Rutina i ponavljanje postojecheg repertoara vode jedino u refleksnu i podsvjesnu rutinu i ponavljanje postojechih formi. Ochekivati nalet inspiracije od rutinskog i shabloniziranog rada je kao da chekate izlazak sunca dok sjedite u pechini koja gleda na sjever.

Iskreno... znam da su shanse da netko ovo uopche prochita s interesom i razumijevanjem zapravo minimalne. Ali ne komentirati ove ochite podvale i krive sugestije je isto shto i podrzhati ih. Smatram ovakve tekstove vrlo podmuklim formama manipulacije i kontrole uma. Shteta shto upravo oni koi ne vjeruju u takve stvari postaju prve zhrtve manipulacije. Mind control uglavnom nije sofisticirana tehnologija i neprimjetni signali. To je posljedica nekritichkog razmishljanja pojedinca. Sredstvo masovne manipulacije je u pravilu sasvim bezazlena stvar... bash poput ovog chlanka!