[Zlo Prase]

Možda bi se jedno trebala napraviti kategorija "muzičari koje slušaju samo muzičari".

Fenomen koji sam primjetio, ponajprije kod gitarista, većinom opčinjenih solažama i ritmovima, a mnogo manje aranžmanima, koji prije ili kasnije uđu u životnu fazu gdje im glazba nije više izazov (sa repetitorske strane), nađu fascinaciju u ljudima kao što su Vai, Satriani ili Lukhater. Što je s jedne strane potpuno razumljivo, svaka glazba je vrijedna slušanja ako pobuđuje u slušatelju neke emocije ili što već.

Isto kako postoje ljudi koji slušaju solo albume Terry Bozzia, Dave Weckla ili Tony Levina (sve bubnjari, a kako wikipedia kaže Bozzio je svirao na albumu Frank Zappe (jedno sigurno, a za više ne znam)).

Muzika za muzičare.

Matematika - tu glazba polako prestaje, a postoje bitno koliko se tappinga može u minuti, koja je ljestvica, koja je mjera, koliko udaraca bas pedalom ima u sekundi ili koliko triola...