PDA

View Full Version : Glazbeni instrumenti


Hush
11-06-2007, 02:16 AM
pozdrav svima,
evo citam jedan topic o instrumentaciji pa bi mozda zgodno bilo da se malo nadovezem i podijelim s vama neke tekstove u kojima se vise opisuju sami instrumenti i neke njihove osnovne znacajke..
naravno instrumenti simfonijskog orkestra..

pa da krenemo..

Hush
11-06-2007, 02:17 AM
ŽIČANI (KORDOFONI) dijele se prema načinu pokretanja žice na treperenje
- GUDAČKI: violina, viola, violoncello, kontrabas
- TRZALAČKI: harfa, gitara, mandolina, tamburica, benjo, balalajka, bandura, čembalo (žice se trzale
percima)
- PERKUTIVNI (cimbal, klavir) (žice se udaraju mekim čekićima ili palicama)


PUHAČKI (AEROFONI) grupiraju se prema materijalu od kojeg su načinjeni ili konstrukciji, izvođačko- tehničkim i tonskim svojstvima
- DRVENI: flauta, mala flauta ili piccolo, oboa, engleski rog, klarinet, bas klarinet, fagot, kontra-fagot,
saksofon
- METALNI: truba+ (čašasti usnik) ili tromba ili trompeta, horna* (ljevkasti usnik) ili (francuski) rog,
trombon+ ili pozauna, tuba*
+ = čašasti usnik; * = ljevkasti usnik


UDARALJKE – postoje dvije podijele; prva podjela ovisi o materijalu od kojeg su građene, a druga o tome da li daju zvuk određene (mogu mijenjati ton) ili neodređene visine (uvijek proizvode isti ton i služe samo za davanje ritma)
I – OD MATERIJALA
a) OPNOZVUČNI (MEMBRANOFONI) – kod kojih treperi razapeta opna (membrana) od kože ili
sličnog materijala:
timpani i sve vrste bubnjeva: veliki i mali bubanj (doboš), tamburin, bongas, kongas, tom-tom
b) METALOZVUČNI (METALOFONI) – kod kojih zvuči raznoliko uobličen metal (cijevi, pločice,
žice):
zvona, zvončići (Glockenspiel), čelesta(celesta), tubofon, vibrafon, gong, cimbal, klavir, činele ili
piatti, trokutić ili triangl, tam-tam, daire ili def
c) DRVOZVUČNI (KSILOFONI) – gdje treperi drvo, također različitog oblika (pločice, školjke,
štapovi):
ksilofon, marimba, kastanjete, drveni doboš, marakas (šuškalica), (claves) klaves ili štapići, guiro

II – OVISNO O TOME DA LI DAJU ZVUK (O) ODREĐENE ILI (N) NEODREĐENE VISINE:
a) ODREĐENE VISINE: timpani, zvona, zvončići (Glockenspiel), čelesta, tubofon, vibrafon, gong,
cimbal, klavir, ksilofon, marimba
b) NEODREĐENE VISINE: sve vrste bubnjeva: veliki i mali bubanj (doboš), tamburin, bongas,
kongas, tom-tom, činele (piatti), triangl (trokutić), tam-tam, daire ili def, kastanjete, drveni doboš,
marakas (šuškalica), klaves (štapići), guiro

Hush
11-06-2007, 02:19 AM
Žičanim je instrumentima zajedničko posjedovanje rezonatora (u obliku kutije ili ploče) i ovisnost visine tona od pojedinih osobina žice. Za tu ovisnost vrijede sljedeća pravila:
- viši zvuk na staje ako je žica: a) kraća, b) tanja, c) lakša, d) zategnutija



GUDAČKI



Gudačka grupa instrumenata je najuniverzalnija u orkestru, stoga i čini njegovu bazu. Odlikuje se izuzetnom homogenošću unutar kompletnog opsega, svira bez zamora i posjeduje sve dinamičke nijanse. Visinu tona određuje tehnika lijeve ruke. Spuštanjem prstiju na žicu dobivamo njeno skraćivanje – dakle viši ton.
Kod svakog instrumenta razlikujemo 3 bitna elementa:
1.ORIGINATOR - gudalo, tj. faktor koji proizvodi ton;
2. VIBRATOR – žica koja skraćivanjem mijenja visinu tona;
3. REZONATOR – tijelo

Gudački prstomet je drugačiji od klavirskog: palac je izvan dodira žica, on stabilizira pokrete ruke i podržava instrument. Kažiprst se smatra prvim prstom, srednji – drugim, prstenjak – trećim i mali prst – četvrtim. (Prstomet se obilježava arapskim brojevima.) Ako prsti ne dodiruju žicu ona zvuči kao prazna, slobodna, što se označava nulom.
Kod tehnike lijeve ruke gudača važnu ulogu igra pojam pozicije (položaja), tj. njenih mogućih položaja u odnosu na žice. (Pozicije se označavaju rimskim brojevima.) Kao prva pozicija smatra se položaj u kojem prvi prst zahvaća stupanj iznad osnovnog tona žice (tj. onog koji zvuči kad je prazna), dok ostali prsti dolaze redom na stupnjeve koji slijede. Tu se podrazumijeva i mogućnost izvođenja kromatskih varijanti stupnjeva na tzv. polupozicijama. Druga pozicija je ona u kojoj je prvi prst leži na drugom stupnju iznad tona prazne žice.
(Primjer za I poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na žici a1 onda ispod ili iznad tona a1 pišemo nulu (0 je oznaka za praznu žicu), ispod tona h1 pišemo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona c2 pišemo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona d2 pišemo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), a ispod tona e2 pišemo ton 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).)
I
a1 h1 c2 d2 e2
0 1 2 3 4
(Primjer za II poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na žici a1 onda ispod tona c2 pišemo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona d2 pišemo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona e2 pišemo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), ispod tona f2 pišemo broj 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).)
II
c2 d2 e2 f2
1 2 3 4
Gudači mogu svirati i višeglasje, uglavnom dvoglasje. Najbolje zvuče sekste i terce.

Na svakom dužem tonu upotrebljava se VIBRATO. To je postupak pri kojem se prst giba lijevo i desno na jagodici u pravcu dužine žice. Njime se postiže oživljavanje tona. Njegova brzina varira u skladu sa specifičnim zahtjevima glazbe. Obično se duge note vibriraju duljim vibratom, a kratke kraćim. U klasičnoj se glazbi vibrato ne bilježi. Ukoliko ipak treba bilježiti onda znak za vibrato izgleda poput valova (širih za dugi vibrato, a užih za kraći).

Desna ruka određuje artikulaciju (oblikovanje). Najviše se svira gudalom koje se drži između palca i prstiju desne ruke. Gudalo se uglavnom vuče na 1/2 puta između hvataljke i konjića.
Gornji kraj gudala je uzak i šiljat i naziva se vrh, dok je na donjem, širem kraju smještena pokretljiva žabica. Usporedo sa štapom (od 75 cm) između vrha i žabice razapete su strune načinjene od dlaka iz konjskog repa. Strune se zatežu ručicom (iza žabice, na samo kraju štapa). Strune se premazuju kolofonijem – vrstom ljepljive smole koja poboljšava njihovo prianjanje uz žicu i izazivanje njenog treperenja.
Moguća su 2 osnovna poteza gudalom:
V - od vrha prema žabici – ton je tiši (p)
Π - od žabice prema vrhu – ton je jači i energičniji (jer je pritisak na žicu donjim krajem gudala snažniji od pritiska
vrhom, budući da se ruka nalazi na žabici, pa je tu i prijenos njene energije neposredniji)

Sve note pod lukom izvode se na jedna potez (smjer) gudala. Nježniji se ton dobiva ako se gudalo vuče preko žice iznad hvataljke. Taj se potez gudala naziva SUL TASTO (tasto tal. = hvataljka). Rezak, šuštav ton se dobiva kad se gudalo vuče blizu konjića. Taj se potez naziva SUL PONTICELLO (sul ponticello tal. = na mostiću).

* Dijelovi tijela gudačkog glazbala:
- hvataljka – (crna) daščice od tvrdog, abonosovog drva nalijepljena na vrat;
- vrat (24 cm) – pričvršćen za tijelo na njegovoj gornjoj, užoj strani
- glava – nastavlja se na gornji kraj vrata, malo je povijena unazad
- puž – završetak glave (tj. vrata)
- vijci (čivije) - nalaze se na bokovima glave u rupicama; služe za zatezanje žica
- sedlo – (na vrhu vrata, između hvataljke i glave) prag koji udaljava žice (koje su preko njega zategnute)
od hvataljke
- konjić (mostić) - daščica od javorovine podignuta na sredini tijela; na njemu su usječena 4 proreza
kroz koje se provuku žice; nožice mostića naliježu na glasnjaču (gornji dio tijela) u
prostoru između 2 poreza na njoj koji imaju oblik slova f, a nazivaju se oduške, jer
omogućavaju širenje zvučnih treperenja iz unutrašnjosti tijela
- držač žica (kordar)– obično je abonosa; na gornjem, širem kraju usječena su 4 proreza – oblika najčešće
sličnog izvrnutoj ključanici – kroz koje se žice provuku i zakače svojim donjim
krajem. Taj kraj žica često sadrži posebni mali mehanizam pomoću čijeg se zavrtanja
može ispravljati štimanje žice, pa se i zove fajnštimer (njemački Feinstimmer)
- duša (prema talijanskom anima)– samo kod violine – valjkasti drveni stubić, promjera 6 mm, kojim su
spojeni glasnjača i dno (donja površina) tijela. Njegova je osnovna uloga da treperenje glasnjače
neposrednije prenosi na dno, ali također i da pojačava otpor glasnjače u odnosu na pritisak napetih žica,
kao i pritisak gudala.

Hush
11-06-2007, 02:20 AM
Gudalo osim što proizvodi ton ima i zadatak da ga oblikuje – artikulira. Artikulacija se postiže raznovrsnim pokretima gudala. Najšire gledano potezi gudala mogu se svrstati u 3 grupe: tzv. ležeće, skačuće i bacane.
1. Pri izvođenju ležećih poteza gudalo se ne podiže sa žice.
2. Kod skačućih poteza gudalo više ili manje poskakuje na žici.
3. Kod bacanih se poteza gudalo bačeno na žicu odbija i ponovno vraća, obično više puta uzastopno,
uslijed sudara 2 elastična tijela.

1. U ležeće poteze spadaju: legato, détaché (čita se: detašé), martelato ili louré (čita se: luré) poznat i pod
imenom portamento.
a) Legato je potez u kojem se neprekidnim kretanjem gudala u jednom smjeru izvodi veći broj
tonova. Označava se lukom iznad tonova.
b) Détaché (franc. = odvojeno) je potez koji podrazumijeva da se svaki ton proizvodi zasebnim
potezom, tako da se i čuju kao odvojeni, ali se između njih zvuk uistinu ne prekida, jer gudalo ne
napušta žicu, niti zastaje na njoj. Za détaché ne postoji nikakva oznaka nad notama; dakle
nedostatak oznake podrazumijeva ovaj potez gudalom.
Ovisno od toga koliki se dio gudala koristi pri ovim potezima razlikuju se:
1) veliki détaché – u širokom potezu, cijelom dužinom gudala, pogodan za duže tonove i snažnu zvučnost;
2) srednji détaché – kod kojeg se u bilo kojem stupnju dinamike i obično pri kraćim tonovima gudalo kreće za
otprilike polovicu svoje dužine
3) mali détaché – u kratkim potezima, gornjom polovicom ili pri samom vrhu gudala, podesan za vrlo brzo
nizanje tonova (najčešće jednakog trajanja); redovito u tihom zvuku

c) Martelato (talijanski martello = čekić) – je potez kojim se dobivaju kratki i odsječno razdvojeni tonovi
u jačoj dinamici. Oznaka za njega je niz uspravnih klinčića (') iznad ili ispod note. Pri njegovu se
izvođenju zvuk prekida jer se gudalo za trenutak zaustavlja između 2 tona ostajući na žici. (Zvuk se
prekida jer zaustavljeno gudalo djeluje kao svojevrstan prigušivač.)
d) Louré (čita se: luré) ili portamento je svojevrsni «otežani legato». Njegova se izražajnost ostvaruje
izvjesnim podvlačenjem svakog pojedinog tona pod zajedničkim lukom. Označava se
kombinacijom točke i crtice iznad nota.

Hush
11-06-2007, 02:21 AM
2. Skačućim se potezima praktično najčešće ostvaruju kratki tonovi. Među njima najveću primjernu
imaju: spiccato (čita se: spikato) i staccato.
a) Spiccato (tal. spiccare = otrgnuti, odsjeći) je potez u kojem gudalo lako i po potrebi veoma brzo odskače
na žici, obično negdje na sredini struna. Svaka se niza izvodi posebnim potezom, tj svaka se nota
izvodi vučenjem gudala u novom smjeru. Najbolje zvuči pri tihom zvuku. Označava se točkicama iznad
note. (To je oznaka staccata.)
b) Staccato predstavlja izuzetno težak potez, jer se u njemu veći niz kratkih tonova izvodi pri
jednosmjernom kretanju gudala; npr. pri potezu gudala u jednom smjeru: od vrha ka žabici treba odsvirati 8
šesnaestinki. Za izvedbu treba pritisnuti gudalo. Označava se nizom točkica iznad nota koje su pod
zajedničkim lukom.
Postoje 2 vrste staccata:
1. Normalni ili «leteći» koji je sličan spiccatu samo se izvodi u jednosmjernom kretanju gudala.
2. Serioso «suhi» - bliži je ležećim potezima, kao usitnjeni martelato.

3. Bacani potezi – kao najviše tipičan može se smatrati jeté-ricochet (čita se: žeté rikošé) = bačeno-
odskok. Kod njega se gudalo, bačeno na žicu, odbija i vraća obično 3-4 puta ostvarujući živahne,
ritmički izrazite grupe tonova. Gudalo se baci iz visine i potom pritisne. Više se tonova izvodi na
isti potez gudala. Jeté-ricochet se obilježava točkicama ispod luka.


U praksi rjeđi, ali vrlo svojstven način sviranja naziva se col legno (tal. = drvetom). Obilježava ga udaranje po žici štapom gudala. Zvuk koji nastaje ima više ritmički nego li tonski karakter.
U proizvođenju zvuka gudalo uopće ne mora sudjelovati. Tada se žice pokreću (u pravilu) kažiprstom desne ruke. Ovaj se način sviranja naziva pizzicato (tal. pizicato = trgnuto, štipnuto; uobičajena je skraćena oznaka: pizz.) Kod svih gudača zvuči najbolje u 1. pozicijama (do oktave prazne žice). Što je žica deblja i dulja bolji će biti pizzicato (sonorniji). Kod pizzicata izvrsno zvuče prazne žice.
(Iznimno u proizvodnji pizzicata desnom ruci može pomagati i lijeva, osobito kod trzanja slobodnih, praznih žica i pri brzom tempu; tada se iznad tonova namijenjenih lijevoj ruci stavlja križić (+). To je i jedini slučaj u kojem lijeva ruka neposredno sudjeluje u proizvođenju zvuka. Ipak, ovaj postupak, kao element složenije izvođačke tehnike nalazi primjenu praktično samo u virtuozno-solističkim kompozicijama.)
(Kada se nakon pizzicata ponovno želi svirati gudalom mora se staviti oznaka: col arco ( tal- = gudalom) ili samo arco. Važnost ostalih zahtjeva za posebnim načinom sviranja (sul ponticello, sul tasto, col legno) ukida se oznakom: in modo ordinario (tal. = na uobičajeni način).


Poseban vid artikulacije predstavlja tremolo – preciznije tremolo staccato. U njemu se veoma brzim, kratkim potezima gudala naizmjenično u oba pravca, ostvaruje brzo uzastopno ponavljanje jednog tona. Broj ponavljanja može biti određen pa se govori o izbrojanom tremolu što je u stvari samo skraćeni način pisanja: npr. četvrtinka prekrižena ukoso dvjema crticama znači da se ton ponavlja u trima brzim šesnaestinkama. (Ovim se postupkom osobito u orkestralnom forte sviranju postiže intenzivnija i dramatski naglašenija zvučnost.)
Pravi tremolo odlikuje neodređeni broj ponavljanja tona u jedinici vremena. Obilježava se trostrukim precrtavanjem vrata note.
Čest je tzv. tremolo legato u kojem se brzo i naizmjenično ponavljaju 2 tona različite visine. Pri tome gudalo ne mijenja pravac već promjenu tona izazivaju prsti lijeve ruke. Takav je tremolo najsličniji trileru. Za razliku od drugih trilera koji uključuju skretanje od sekunde u ovom se - tremolu legatu najčešće javlja interval terce.
Koristi se u tihoj dinamici. Za razliku od tremola staccata koji ima melodijsku primjenu, tremolo legato redovito stvara harmonijsko-kolorističku primjenu.


Posebni zvučni efekti u čijem ostvarenju glavnu ulogu ima lijeva ruka jesu glissanda i flageoleti. Glissando se postiže klizanjem prsta duž žice (koja zvuči pod gudalom) – znatno češće i izvođački spretnije, naviše – čime dolazi do sasvim postepene promijene tonske visine. Zvučni rezultat ovog postupka može naći isključivo kolorističku primjenu, a u izražajnom smislu uglavnom djeluje groteskno ili jezivo i u svakom slučaju dosta neprijatno.
Vrlo brz, jedna primjetan glissando katkad se mora upotrijebiti zbog postizanja legata i veće sigurnosti pri velikim skokovima. Tad djeluje kao portamento kakav se i prilikom pjevanja primjenjuje u sličnim situacijama.
Flageolet (franc. flageolet; čita se: flažolet) je posebna vrsta zvuka koji po boji podsjeća na zvuk flaute. Naziv dolazi od male uzdužne flaute. Flageoleti se izvlače iz sastava alikvotnih tonova na način da se žica lako dodirne prstom na određenom mjestu, a istovremeno – također lakšim pritiskom nego pri normalnom sviranju – prevuče gudalom. Mjesta na žici koja daju flageoletne tonove predstavljaju tzv. čvorove njegova treperenja. Nazivnik razlomka na koji se žica dodirom podijeli – redni je broj alikvotnih tonova, koji se na dodirnom mjestu može dobiti u vidu flageoleta. Npr. ako se žica lagano dodirne na polovici dobit će se kao flageolet njen drugi alikvotni ton – oktava; na trećini (bliže pužu) – treći alikvotni ton – duodecima.
Titranje žica (prazne) predstavlja sumu različitih vibracija koje variraju u omjeru 1:2:3… Od njih, tj. alikvotnih tonova, složen je jedan osnovni ton.
Nastanak flageoleta: δ - ton koji bi se dobio čvrstim pritiskom žice uz hvataljku;
♪ - flageolet koji se laganim dodirom oslobađa, tj. alikvotni tonovi
a) prazna žica – g
b) 1:2 (polovina) – δ g1 / ♪ g1
c) 1:3 (trećina) - δ d1 / ♪ d2
d) 1:4 (četvrtina) - δ c1 / ♪ g2
e) 1:5 (petina) - δ h / ♪ h2

Ovako proizvedeni flageoleti, dobiveni na praznoj žici nazivaju se prirodni. Što je žica dulja i deblja to je veći broj prisutnih flageoleta. Međutim njihov je broj ograničen alikvotnim nizom.
Da bi se, barem u gornjem registru, svaki ton mogao dobiti kao flageolet, pribjegava se stvaranju tzv. umjetnih flageoleta. Oni nisu sonorni kao prirodni. Uključuju sve kromatske tonove; međutim u najvišim položajima nisu naročito zvučni zbog kratkoće žice. Za njihovo izvođenje koriste se 2 prsta lijeve ruke, od kojih prvi pritisne žicu čvrsto, stvarajući time umjetno sedlo, dok se s trećim ili četvrtim prstom dodirne žica najčešće u udaljenosti od Č4. Zvukovni rezultat tada je dvije oktave viši od čvrsto pritisnutog tona.
(Mogu se dodirnuti i drugi intervalski razmaci.)
U novije se vrijeme označava željeni flageolet tako da se iznad note stavi kružić.

Hush
11-06-2007, 02:22 AM
a) Gudalo se obično vuče po sredini između konjića i hvataljke. Ukoliko se gudalo vuče bliže konjiću
(«SUL PONTICELLO») boja tona postaje oštrija, kristalnija, a ako se vuče bliže hvataljci («SUL
TASTO») boja je mekša, prigušena.
b) SORDINA (PRIGUŠIVAČ) – u obliku trozubog češljića koji se stavlja na konjić. Osim reduciranja
dinamičke snage sordina utječe i na promjenu boje u zamagljeno-srebrnastu, bez sjaja i topline.
c) SCORDATURA - promjena ugađanja jedne ili više žica. Ne bi trebalo žice labaviti više od sekunde
jer žice tad ne zvuče dobro. Time se:
a) povećava opseg instrumenta;
b) neki tonaliteti zvuče sonornije i briljantnije kad su prazne žice npr. As-dur;
c) time se postiže svjetlija boja (Mahler).

Hush
11-06-2007, 02:23 AM
Osnovni dio violine čini njeno tijelo (korpus; dužine 36 cm), kojem pripada uloga rezonatora. Njegovu gornju površinu predstavlja glasnjača, načinjena od smrekovine, ispupčena nagore, a donju površinu – dno od javorovine, ispupčeno nadolje. Vrat je dužine 24 cm.
Violina ima 4 žice čije je osnovno štimanje u razmacima Č5 i to: I – e2, II – a1, III – d1, IV – g.
Građene su od čelika s tima da su II i III žica obavijene još i tankom niti od aluminija, a IV od srebra ili bakra.
Uzlazne se note dobivaju spuštanjem prsta lijeve ruke na žicu, a silazne podizanjem prsta.
Postoji izrazita raznolik u sonornosti između praznih žica i hvatanog tona. Prazna je žica bogatija alikvotima pa je zato jača. Na njoj je nemoguć vibrato.
Istoimeni (kromatski) ton se izvodi istim prstom (u funkcionalnoj harmoniji). Npr.
a) ton h – 1. prstom, tonovi c i cis - 2. prstom, ton d – 3. prstom
b) ton h – 1. prstom, ton c – 2. prstom, tonovi des i d – 3. prstom

Violina je netemperirani instrument pa cis i des nisu na istom mjestu. Cis je na violini viši nego des.
Violina se do 7. pozicije svira na svim žicama. Najviši ton je d4 (c4 se ne uzima jer violina nije C instrument.)
U orkestralnom se sviranju rijetko koriste pozicije dalje od pete, a među njima najčešće neparne (I, III, V). Idući naviše, pozicije su izvođački sve teže, jer se ruka mora istezati, a i razmaci između tonova na žici sve su zbijeniji. Stoga se obično prelazi na susjednu žicu, gdje se isti tonovi mogu dobiti u nižoj poziciji. No kod solističkih dionica moguće je proizvesti i h4. To je posljednji ton e-žice nad hvataljkom (zahvaća se u XV poziciji).
Česte i nagle promjene pozicija čine gudačku dionicu nespretnom, gotovo neizvodljivom. Ipak, u nekim su slučajevima izvodljivi i pojedini, izuzetno veliki skokovi ukoliko se iz bilo koje visoke pozicije dionica spušta na ton prazne žice (ili na neki ton iz 1. pozicije). U ostalim se slučajevima veliki skokovi izbjegavaju. Tako se intervalski razmaci violinske melodije kreću pretežno u okvirima koje postavlja normalni raspon prstiju – a on između 1. i 4. prsta na istoj žici najviše zahvaća P4, a na susjednim žicama m9.


KARAKTERISTIKE ŽICA I REGISTRI


E – žica je snažna, svijetle boje. Obično se naziva «la chantarelle» (čita se: šantarel) – ona na kojoj se
pjeva.
A – žica j snažna u 1. poziciji, a u ostalima gubi na nosivosti.
D - žica je najslabija, odgovaraju joj meki, piano zvuci.
G – žica je po snazi jednaka 1. žici. Upadljivo je tamne boje.
1. i 4. žica su najnosivije i to stoga što su krajnje i mogu slobodno vibrirati.

DVOHVATI


Gudalom se može istodobno vući po dvjema žicama. To je najlakše ako su obje slobodne. Od treće su žice izvedivi svi dvohvati u sekundama, tercama, kvartama, kvintama, sekstama, septimama i oktavama, a moguća je i podvostručena prima, osobito ako je jedna žica prazna. Kod ostalih unisona, zbog pomanjkanja slobodne žice, nije garantirana čistoća zvuka, pa ih treba izbjegavati.
Uz to moguće je izvesti i trohvate i četverohvate.
Akordi najbolje zvuče i obično se postavljaju u širokom rasponu. Violina može 1. prstom lijeve ruke pritisnuti 2 susjedne žice, pa je otuda uvijek moguć interval Č5, a ostala dispozicija slijedi načelo: prst s višim rednim brojem dolazi na višu žicu.
Vrlo brze figuracije najlakše su ako slijede dispoziciju akorda; npr. a – e1 – cis2 – a2 / a2 – cis2 - e1 – a.

FLAGEOLETI

Prirodni dobro izlaze do 5. parcijala (alikvotnog tona).
Umjetni – ne idu preko 5. – 6. pozicije.

Hush
11-06-2007, 02:23 AM
Po obliku i građi viola je potpuno jednaka violini. Razlika postoji jedino u dimenzijama: po dužini, viola je obično veća za 6-11 cm. Bitnija je razlika u štimanju žica, dakle i tonskom opsegu instrumenta.
Četiri žice viole također su štimane u intervalima Č5, ali za Č5 niže od žica violine, tj.
I – a1, II – d1, III – g, IV – c.


TEHNIKA I TON


U pogledu izvođačke tehnike viola se bitno ne razlikuje od violine. Jedino je, zbog većih dimenzija i najveći raspon prstiju na jednoj žici Č4,a na dvjema susjednim Č8, što nema utjecaja ni na prstomet, niti na sistem pozicija. Ipak, zbog većih tonskih razmaka na hvataljci, otežano je zalaženje u visoke pozicije. Tako je i gornja granica tonskog opsega niža nego što bi u odnosu na violinu trebalo biti. U orkestralnom sviranju dionica viole ide uglavnom do c3. (Od c –c3)
Ton viole je nešto tamnije boje, a odlikuje ga većim dijelom i onaj unutarnji napon, koji je kod violine karakterističan za g-žicu. Taj napon je posljedica «tijesnog rezonatora». Da bi rezonator odgovarao zvučnim treperenjima g žice, a pogotovo c žice trebao bi biti dug oko 54 cm, a ne sadašnjih 41-43 cm. Zbog toga njen zvuk djeluje pomalo stiješnjeno i prigušeno, naročito u dubokom registru, gdje ima i izraženiji oštrinu (koja slijedi iz jačeg učešća alikvotnih tonova). U viši pozicijama zvuk dobiva strasno-melankoličan izraz.
Na violi su također mogući dvohvati, trohvati i četverohvati. Od dvohvata izvođački najbolje «leže» sekste i septime, nešto manje terce i kvarte. Odlično zvuče akordi s jednom i dvije prazne žice.
Glazba za violu piše se u altovskom C-ključu (c1 je na 3. žici). U višim se pozicijama piše u violinskom ključu.
Pizzicati su sonorni na svim žicama, ali oni na C-žici zvuče donekle prazno i zaostaju u sjaju i jakosti za pizzicatima na violončelu u istoj visini. Razlog je volumen instrumenta i duljina žica. Pravilo je da su piizzicati sonorni na svakoj žici do njene oktave.
Ako viole moraju proslijediti svoju dionicu gudalom, to se označava s con arco. Viole se mogu dijeliti na 2 i više skupina što se označava s div. (divisione). Oznaka za ponovno ujedinjenje je unite.
Na violi su izvedivi svi prirodni i umjetni flageoleti do 9. pozicije, zbog veće duljine žice.
Često se ujedinjuju s violinama I. i II., ili izvode istu melodiju s violončelima, čime dobivamo pun, otmjen i plemenit zvuk. Ponekad podvostručavaju basovu dionicu u gornjoj oktavi.
Zvuk viole je nazalan i melankoličan, ali i prodoran.
Od 19. stoljeća viola dobiva veću ulogu. Ne tretira se više samo kao pratnja ili za popunjavanje harmonije. Npr. Johannes Brahms u 1. dijelu Njemačkog requiema koristi samo viole, bez violine. Od solističkih skladbi ističu se Harold u Italiji Hectora Berlioza i sonate Paula Hindemitha, koncerti Béle Bartóka i Paula Hindemitha, ali i Georga Friedricha Händela.

Hush
11-06-2007, 02:24 AM
Violončelo je oblikom i građom potpuno jednak violini, ali gotovo dvostruko većih dimenzija (dužina: 121 cm; dužina samog korpusa: 74 cm; širina 43 cm/prema 21 cm kod violine/; visina, po obodu korpusa: čak 11, 5 cm/ prema 3, 8 cm kod violine). Uslijed toga se pri sviranju drži među nogama oslonjen posebnom šiljastom nožicom (dužine od oko 20 cm) o tlo.
Posjeduje 4 žice štimane u intervalu Č5, a za oktavu niže od žica viole:
I – a, II – d, III – G, IV – C.
Gudalo je jednake građe kao za violinu i violu, ali nešto kraće i masivnije. Ovo je neophodno zbog snažnijeg pritiska na žice, koje su znatno deblje i skoro dvostruko duže (pa to iziskuju, da bi dale odgovarajuću zvučnost).
Zbog većih dimenzija, maksimalan je raspon prstiju na jednoj žici v3. Velika se sekunda ne može zahvatiti susjednim prstima, pa to uvjetuje i drugačiji prstomet u sviranju ljestvičnih nizova: u ovisnosti od položaja male sekunde, prsti se postavljaju na žicu u sljedećim dvjema kombinacijama:
prsti: 1 2 4 ili 1 3 4
stupnjevi (1/2 = m2, a 1 = v2): 1/2 1 1 1/2
Dakle, pri izvođenju intervala v2 (velike sekunde) jedan se prst preskače.

U tehnici violončela se primjenjuje postupak nazvan DEMARŠIRANJE (palčeva pozicija, palčanik) koji se u prstometu označava praznim (bijelim) kružićem na ravnoj (okomitoj) crti.
S obzirom da palac lijeve ruke kod violončela ne mora pridržavati vrat s donje strane, može se popeti nad hvataljku i pritisnuti žice, kao i ostali prsti. To omogućava veće intervalske zahvate i oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama – praktično do kraja hvataljke (ton g3 na a-žici), čime se postiže i razmjerno velik tonski opseg instrumenta: u orkestralnom sviranju od C-g2, približno, a u solističkom znatno više. Upotrebom palca za pritisak osnovnog tona izvode se također i umjetni flageoleti. Čistoći i sigurnosti intonacije u visokim pozicijama posebno doprinosi primjena palca kao umjetnog sedla (tzv. policce capo tasto (tal.) = palac na hvataljci). Njime se dvije susjedne žica pritisnu na istoj visini – dakle intervalski u čistoj kvinti, kao što leže i na sedlu hvataljke – a to za cilj ima da, približavajući žice hvataljci, olakša pritisak ostalim prstima, koji postavlja visinu tona, te ima omogućava veću preciznost u položaju. (Palac se u ulozi umjetnog sedla redovito koristi od sedme pozicije naviše, ali se njegova primjena može pokazati kao neophodna i u nižim pozicijama, ovisno od intervalskog tijeka dionice i brzine izvođenja.)
S obzirom da se ostalim prstima može zahvatiti najviše dvohvat od male septime (m7), palac služi za izvođenje dvohvata od velike septime (v7) i čiste oktave (Č8). Tad se on mora popeti na hvataljku.
Ukratko: palac (na hvataljci) se koristi pri 5 situacija:
1) omogućava veće intervalske zahvate; 2) oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama;
3) pritiskom osnovnog tona omogućava izvedbu umjetnih flageoleta;
4) primjenjuje se kao umjetno sedlo – približava žice hvataljci što olakšava ostalim prstima veću preciznost
položaja i čišću intonaciju;
5) služi za izvođenje dvohvata od v7 i Č8

Od dvohvata su najspretniji sekste, kvarte i kvinte, pa se i akordi u trohvatu ili četverohvatu, po mogućnosti s učešćem praznih žica, najčešće kombiniraju iz takvih intervala.
U ostalom se izvođačka tehnika violončela ne razlikuje od violine. Isto je i s artikulacijom i efektima (sul ponticelllo, sul tasto, con legno, pizzicato, upotreba sordine itd.)
Zahvaljujući dužini žice i velikom rezonatoru na violončelu je izrazito pun i snažan pizzicato. I ovdje je najbolje ako pri tom zvuči najmanje polovina žice, dakle ako se neki ton izvodi do oktave prazne žice. Punoća pizzicato zvuka čini posebno efektnim izvođenje akorada, naročito preko sve 4 žice (a također pružaju mogućnost za dobar pizzicato – glissando*).
(* Pizzicato glissando – nastaje kad se žica prebire desnom rukom dok prst lijeve ruke klizi gore-dolje po žici; tada je zvuk violončela isti kao kod gitare.)
Registarski i tonski opseg violončela su takvi da nameću upotrebu 3 razna ključa u notaciji: basovoj (F), tenorskoj (C – s c1 na 4. crti) i violinskog (G) ključa.
Violončelo podjednako dobro djeluje i kao basov instrument i kao melodijski. Zbog svog toplog i raspjevanog tona, strasnog obilježja, kao i zbog vrlo upadljive zvučne prodornosti a-žica se koristi za kantilene.
D-žica je najblaža, a C i G su grublje i masivnije – pogodne za ulogu orkestralnog basa. Zbog karakteristika a –žice u orkestru je češći solo u violončela nego solo viole.
Najpoznatije su koncerte za čelo skladali: Luigi Boccherini (1734-1805); Antonio Vivaldi, Joseph Haydn, Robert Schumann, Antonin Dvořak, Camille Saint-Saëns (1835-1921). Često se izvode i tzv. Roccoco varijacije Petra Iljiča Čajkovskog, 6 suita za čelo solo J. S. Bacha, sonate (s klavirom) L. van Beethovena, Schuberta, F. Chopina, J. Brahmsa, C. Saint-Saënsa, E. Griega, C. Debussyja.
Njegovu melodijsku stranu (u orkestralnom partu) u punoj mjeri shvaćaju tek romantičari pa mu i u orkestru povjeravaju i vrlo istaknute dionice. Do 19. stoljeća povezan je s kontrabasima u ulozi basa.

Hush
11-06-2007, 02:24 AM
Zbog veličine kontrabasa (175 cm) svirač pored njega stoji i podržava ga lijevom rukom i ramenom. Kao i violončelo oslanja se na pod pomoću nožice. Ima 4 žice štimane u razmacima Č4:
I – G, II – D, III – A1, IV – E1.
S obzirom da je jedno vrijeme bio štiman u kvintama (A, D, G1, C1) za izvođenje skladbi iz tog vremena grade se kontrabasi s 5 žica, od kojih je peta, najdublje štimana – C1 (eventualno H2). No postoje i kontrabasi s posebnim mehanizmom tzv. ekstenzija (produžetka) kojim se žica, prema potrebi, može produžiti (prema polustupnjevima) sve do C1 ili se pak najniža žica preštimava za tercu niže.
(Zbog debljine i dužine žice kontrabasi su opremljeni metalnim mehanizmom, sa zupčanikom za zatezanje žica, sličnim kao kod gitare.)
Gudalo mu je iste duljine kao kod čela (znači kraće nego kod violine), ali su kraće strune i težina skoro dvostruko veća.
Postoje dva načina držanja gudala: njemački – sa strane, neposredno za žabicu, koja je šira nego obično i talijanski (ili francuski), moderniji i pogodniji za solističko sviranje. Kod njega se gudalo drži odozgo, kao i kod violončela.


TEHNIKA I TON


Otpor žica zahtjeva snažan pritisak prstiju, a zbog veličine moguć je maksimalni raspon prstiju na jednoj žici u intervalu v2. Ona se zahvaća 1. i 4. prstom, a m2 – 1. i 2. ili 2. i 4. prstom. Treći se prst rijetko koristi.
Koristi se 12 pozicija, tako da je najviši opseg instrumenta g1, a najviše izvodljivi flageolet g3.
Pokretljivost prstiju nije velika. Stoga ga klasičari redovito koriste udvojenog s violinama u paralelnim oktavama.
Pizzicato je čest i najefektniji način sviranja. Zahvaljujući dužini žica i veličini rezonatora izuzetno je bogata zvučnost. (Slabije zvuči iznad tona d, a zbog slabog zvuka rijetko se koristi od tona a i iznad njega.)
Rijetki su dvohvati. Izvode se samo ako jedan od tonova daje prazna žica (inače se svira «divizi»). Zbog potrebitog raspona prstiju koji je nemoguće doseći, gotovo se i ne koriste umjetni, već samo prirodni flageoleti.
Od 7. se pozicije koristi palac na hvataljci pa se tek tako može izvoditi i kvartni umjetni flageolet.
(Nije uobičajena primjena sordine jer boja i inače nije sjajna, a ppp može i bez nje postići.)
Masivno i kratko gudalo onemogućava izražajniju artikulaciju, čak se veći broj tonova u legatu teže izvodi.
Notira se u bas-ključu, ali za Č8 više od željenog zvuka. Stoga kažemo da je on transponirajući instrument u širem smislu. Takva notacija olakšava i pisanje i čitanje notnog teksta jer se izbjegava zapisivanje suvišnih pomoćnih crta.
Instrumenti koji daju neku drugu visinu su transponirajući u užem smislu.
Za najviši se registar može primijeniti i tenorski C-ključ, a za notaciju flageoleta, ako se upisuje njihova zvučna visina – violinski. Tada ona zvuči kako je i zapisana.
Kontrabas potječe od starog violona (ili contrabasso di viola). U baroku imaju ulogu bassa continua udvojenu s violončelom. Na isti način se koriste u klasici, osim u polifonim stavcima. U 19. stoljeću se odvaja od dionice violončela, ali zbog želje da se violončelo osamostali. U to vrijem djeluje i veliki virtuoz na kontrabasu Giovanni Bottesini (1821-1889) nazvan «Paganini kontrabasa». Za veliku solističku ulogu kontrabas i danas objektivno ima ograničene uvjete: njegov je ton – izuzimajući masivnost i dubinu – po kvaliteti daleko ispod tona ostalih gudačkih instrumenata. On nema te zaobljenosti i plemenite raspjevanosti; izvođačka je tehnika također skučena raznim nepogodnostima. Djela solističke i koncertantne literature uglavnom skladaju samo kontrabasisti - virtuozi. Često se izvode transkripcije djela originalno namijenjenih violini ili violončelu. Malo je zastupljen i u komornoj glazbi, a tad uglavnom u većim ansamblima u kojima prvenstveno ima ulogu basovskog instrumenta kakvu najčešće ima i u orkestru.
Talijanski naziv contrabasso potječe od registarskog obilježja instrumenta. Preuzeli su ga i Nijemci i Francuzi. Iznimka je engleski termin: double-bass, ali mu je smisao isti.

Hush
11-06-2007, 02:25 AM
Harfa je žičani instrument u obliku trokutastog okvira, visokog oko 180 cm.
Okvir se sastoji iz 5 osnovnih dijelova. Osnovu na kojoj je cijeli instrument počiva čini postolje u čijim su prorezima smješteni pedali za preštimavanje žica. Na postolju stoji šupalj stub, kroz čiju unutrašnjost prolaze čelične poluge što povezuje pedale s gornjim dijelom mehanizma za preštimavanje Ukoso prema postolju postavljen je drugi krak okvir koji čini rezonantno tijelo. Treću stranu okvira čini drveni vrat, izvijen u obliku položenog slova S. Kroz njega su provučeni vijci koji drže žice. Oni se mogu posebnim ključem zatezati, čime se podešava osnovno štimanje žica. Zajednicu s vratom čini most u kojem se nalazi gornji dio mehanizma za preštimavanje žica. On je povezan s pedalima. Oni se mogu postaviti u 3 razna položaja.
U gornjem položaju, pedal je opušten i žica zvuči cijelom svojom dužinom. Ako se pedal pritisne i zakači u srednji položaj, dužina žice ne skraćuje pa ona daje ton viši za 1/2 stupnja. U donjem položaju, žica se još više skrati i povisi ton za još 1/2 stupnja.
Dakle, iz svake se žice mogu izvući po 3 tona različite visine. Jedan pedal mehanizmom zahvaća istovremeno žice istoimenih tonova u svim oktavama i njihove kromatske varijante. Tako imamo 7 pedala – za lijevu nogu 3 – D, C i H, a za desnu 4 – E, F, G i A.
Harfa ima 47 žica (46 ili 48 ugođenih na dijatonsku ljestvicu Ces-dura. Tonski je opseg harfe 6 i pol oktava: od Ces1 do fes4 ili as4. Orijentacija svirača među žicama je olakšana time što su sve C-žice obojeno crveno, a sve F-žice plavo. Bas žice (njih 11 – do F) imaju čelično ili svileno jezggro, omotano metalnom niti, a ostale su od crijeva ili od najlona.


TEHNIKA I TON


Harfa se svira s po 4 prsta obje ruke. Mali prst se zbog kratkoće ne upotrebljava. Svirač sjedi iza harfe koja mu je oslonjena na desno koljeno i rame. Desna ruka zbog položaja svira više registre, a lijeva je slobodnija i može prema potrebi zahvatiti svaku žicu.
Zbog tehnike pedala nije izvodljiva kromatika, kao ni istovremeno zvučanje dva kromatski različita vida istog stupnja (npr. c i cis). Kromatika je djelomično moguća jedino enharmonijskom zamjenom tonova. Ona pomaže i pri ponavljanju tonova. Istovremeno se mogu pritisnuti najviše 2 pedala. Enharmonija omogućava i podešavanje žica da zajedničkim zvukom daju samo jedan akord. Ova se mogućnost primjenjuje pri izvođenju glissanda – tipičnog načina sviranja na harfi. Izvodi se prevlačenjem prsta preko niza žica i to naniže, od svirača – palcem, a naviše, ka sviraču – kažiprstom. Može se izvoditi i s obje ruke istovremeno i to u istom pravcu i u suprotnim pravcima.
(Žice se mogu podesiti i na cijelotonsku i pentatonsku ljestvicu, sve dijatonske ili jedan akord.)
Akordi čine glavno i najkarakterističnije područje ovog instrumenta. Jednom se rukom zahvaća najviše 4 tona akorda. Moguće je izvoditi veće intervalske raspone, npr. decima – stoga su najčešći mješovito postavljeni akordi. Ukoliko su razloženi u širokom rasponu izvode se s obje ruke naizmjenično.
Svaki se akord na harfi izvodi u arpeggiu – brzom razlaganju. Ukoliko se to ne želi stavlja se oznaka: non arpeggiato ili strappato (tal. otkinuto, iščupano) ili plaqué (franc. slijepljeno; čita se: plake) ili grafički: srednjom - uglatom zagradom ([) duž napisanog akorda.
Od posebnih se efekata često koriste flageoleti. Redovito se koristi oktavni. Pri tome ista ruka vrši i dodir i trzaj žice. (Notiraju se za oktavu niže od željenog zvuka, a iznad note se stavi kružić.) Zbog kolorističkih se efekata često primjenjuju u impresionizmu.
Ukoliko se žele izvedsti staccato tonovi treperenje žice se nakon trzaja zaustavlja dlanom. (Ovi prigušeni tonovi označavaju se francuskim izrazom: sons étouffés (čita se: sonzetufé) ili grafičkom oznakom koja izgled kao križ na nuli).
Trileri su prilično nespretni za izvođenje. Izvodljiva je samo jedna vrsta nazvana bisbigliando (čita se: bisbiljando; tal. šapčući, šumoreći). To je tiha repeticija tona koja se ostvaruje naizmjeničnim trzanjem objema rukama.
Oštriji se zvuk postiže sviranjem neposredno uz rezonantni korpus (okvir) (tal. «alla cassa», franc. pres de la table (čita se: pre d'la tābl) koji se grafički označava kao valovi. Sličan, oštri i metalni zvuk može se dobiti i na normalnoj visini sviranja, tj. sviranjem na oko polovine žica ali trzanjem s noktima umjesto s jagodicama prstiju. (Označava se horizontalnim polumjesecom ili slovom V.)

Odzvuk žica kod harfe, koji se ne može uvijek i stalno prigušivati, čini smetnju razgovijetnom izlaganju melodije na harfi. Ona je tipičan akordski instrument. Upotrebljava se najviše u sklopu pratnje ili kao izvor kolorističkih efekata. U orkestru se najčešće susreće u tihim i po fakturi prozračnim dijelovima skladbe. Ona nije prodoran instrument. Njen je zvuk poetičan i srebrnast; njena je priroda lirska. Jedino kad se ona može probiti kroz veću zvučnu masu drugih instrumenata jeste kad svira glissando.. Njen zvuk je lijep, no lako zamori slušatelj; postaje nametljiv, pa se stoga rijetko koristi solistički.

Hush
11-06-2007, 02:26 AM
Ovisno o originatoru, tj. faktoru koji proizvodi ton dijele se u sljedeće porodice:
a) flaute – originator je labial (usnik);
b) jednostruki jezičci (piskovi od trske): klarineti i saksofoni;
c) dvostruki jezičci: oboe i fagoti.
Kod puhača je vibrator stupanj zraka, a rezonator korpus.
Kod drvenih puhača visina tona ovisi o dužini zračnog stuba, jer ona utječe na broj i učestalost longitudinalnih valova (tj. zgušnjavanje i razrjeđivanje valova) u jedinici vremena.
Na cijevima se nalaze otvori čijim se zatvaranjem i otvaranjem stvaraju različite dužine cijevi, odnosno zračnog stuba, što utječe na visinu tona koji je dublji kad je zračni stub duži. Viši se otvori zatvaraju jagodicama.
Za dobivanje tona važno je PREPUHAVANJE. To je način puhanja koji uključuje jače upuhavanje mlaza zraka u ataki, te tada na isti prstomet dobivamo ton za oktavu viši (samo kod klarineta, zbog građe cijevi dobivamo ton duodecimu viši). Ono se može postići i pomoću OKTAVKLAPNE koja je namijenjena za palac lijeve ruke. Koristi se za piano tonove jer ulaz zraka ne mora biti jak, a oktaviraju klapne.
POKLOPAC (KLAPNA) ima još dvije funkcije:
1. da na prikladniji način stvori kromatske polutonove;
2. da prošire opseg, uglavnom prema dolje jer prsti ne bi mogli zatvoriti dotičnu rupu (izvan domašaja im je).
Negativna je strana klapni što smanjuju rezonanciju. Ton je plemenitiji što imamo manje aparature.

FUNKCIJA ORIGINATORA

Strogo uzevši drveni puhači nisu temperirani instrumenti. Visinu je moguće modificirati na 2 osnovna načina:
1. u totalu (sve tonove isto); to se postiže produžavanjem instrumenata – oboa produži pisak, a klarinet izvuče dio ispod usnika;
2. za pojedine tonove; to se postiže ustima (opuštanje usana – ton niži, zatezanje usana – ton viši).

Hush
11-06-2007, 02:27 AM
Za postizanje ispravne artikulacije najvažniji su elementi udar jezikom (ataka) i reguliranje daha. Ataka se vrši izgovaranjem sloga TU (za oštri ton) ili DU (za blaži ton). Sve note pod legato lukom izvode se na istu ataku (jedan dah).
Osobiti je efekt DVOJNI JEZIK (DOPPELZUNGE). Moguć je na flauti. To je ponavljanje tonova iste visine u staccatu i brzom tempu (izgovara se tu – ku – tu – ku). Postiže se brzim prekidima impulsa zraka prilikom puhanja – naizmjeničnim izgovaranjem konsonanta T (vrh se jezika podigne do nepca i prekine zračnu struju) i K (jezik se opusti i omogući da zrak ide u cijev).
Ako je mjera trodobna ili treba odsvirati skupinu brzih triola ide trostruki jezik: TU – KU – TU, TU – KU – TU. (Najlakše ga je dobito na flauti, teže na jednostrukim, a najteže na dvostrukim jezičcima.
Staccato se izvodi kratkim impulsima zraka.
Schönberg je uveo oblik tremola nazvan FLATTERZUNGE (leteći jezik). Njime je moguće brzo repetiranje ili nizanje kratkih tonova. To je osobito, poput treperenja brzo udaranje jezikom: prrr… ili trrr (prodorni tremolo). Dobiva se kod flaute i drugih drvenih puhača, te kod trublje i trombona.
Legato su skokovi lakši prema gore nego prema dolje jer je to prirodno. Ako se izvode prema dolje onda gornji ton ostane kreštati.

Hush
11-06-2007, 02:28 AM
Kod drvenih puhača dolazi do izražaja individualnost pojedinih registara u pogledu boja tona, nosivosti, ovisno o tomu koji se dio instrumenta koristi. Nosivost označava da u istom registru isti ton ima drugu dinamiku ovisno o registru. Npr. kod flaute je prirodna dinamika za ton d1 piano, a ako se svira jače onda će se prepuhati; kod oboe se d1 dobiva u forte dinamici, ako se svira tiše postoji opasnost da se neće čuti.
Isto tako NIJE ISTI TON ISTE VISINE NA SVIM INSTRUMENTIMA: c1 na oboi je nizak, a na fagotu visok.
(Oboa inače ima najčišći ton od svih intrumenata u simfonijskom orkestru, stoga prije početka sviranja orkestra intonaciju daje prvi oboist; riječ je o tonu a1 koji ima frekvenciju 440 Hz (herca))

Hush
11-06-2007, 02:28 AM
OBUJAM ZVUČNOSTI

Drveni puhački instrumenti pokrivaju zvučni prostor od 7 oktava:
KONTRAFAGOT = B subkontra – e2; FAGOT=H kontra – d2;
KLARINET = e – a3 (pisano); BAS – KLARINET = (približno pisani opseg klarineta, a zvuči za v9
niže);
OBOA = h (b) – g3; ENGLESKI ROG = (približno pisani opseg oboe, a zvuči Č5 niže);
FLAUTA =h (c1) – c4; PICCOLO= d2 – c5.

POMOĆNI INSTRUMENTI

Svrha im je da proširuju opseg unutar iste porodice (iste boje) i ljepše zvuče u nekom opsegu od ostalih instrumenata iz te porodice jer određene tonove sviraju u pijevnijem registru; obično je to srednji registar (sredina opsega). To su alt flauta, engleski rog, oboa d’ amore, kontrafagot, mali klarinet in Es, bas – klarinet.

TRANSPONIRAJUĆI INSTRUMENTI

To su oni instrumenti koji se pišu drugačije nego zvuče. Razlikujemo transponirajuće instrumente u širem i u užem smislu. U širem su smislu oni instrumenti koji zvuče za Č8 više ili niže nego se pišu (notiraju). To su piccolo flauta (zvuči više); kontrafagot (zvuči niže). U užem su smislu oni kod kojih transponira onaj koji čita zapis, jer je matični tonalitet svih drvenjaka C. Npr. alt flauta je in G – piše se kao flauta, a zvuči Č4 niže; engleski rog in F – zvuči oktavu dublje od zapisa; oboa d’ amore in A – zvuči m3 niže od zapisa; klarineti: in B - zvuči v2 niže, in A – zvuči m3 niže, mali in Es – zvuči za m3 više od zapisa, bas – klarinet in B – zvuči za v9 niže od zapisa ako se piše u violinskom ključu, a u bas ključu v2 niže.

Hush
11-06-2007, 02:29 AM
Danas se izrađuju od metala (najčešće od legure bakra, nikla i cinka nazvane «novo srebro») zbog nosivosti zvuka,ali je time izgubila na mekoći i zaobljenosti, kakvu iziskuje barokna glazba.Originator je labial (tzv. usna); usnice šalju mlaz zraka pod oštrim kutom u instrument. Mlaz zraka se lomi na labialu, jedan dio ulazi u instrument, a drugi se gubi pa jeflauta instrument koji kod drvenih puhača troši najviše zraka.Posljedica toga je ta da su mu kraće legato fraze.
Dužina cijevi iznosi oko 67 cm. Cijev se rasklapa u 3 dijela (rjeđe 4), koji se spojevima uvlače jedna u drugi, pa se na tim mjestima, minimalnim izduženjem, može korigirati štimanje. Početni se dio cijevi naziva glava i njegov je kraj zatvoren, a ulazni je otvor za zrak postavljen bočno i okružen pljosnatim obodom – tzv. usnom, čiji je oblik podešen tako da na njega naliježe donja usna svirača. Srednji je dio cijevi najduži i u tehničkom smislu najvažniji, jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, koje skraćuju dužinu zračnog stuba u cijevi i tako daju tonove različite visine, a također i glavnina mehanizma za otvaranje i zatvaranje tih rupica. Taj se mehanizam sastoji iz 16-18 poklopaca i velikog broja poluga kojima se one pokreću. Samo dvije ili tri rupice nalaze se na završnom dijelu cijevi koji je na kraju otvoren.
Pri sviranju svirač drži instrument nadesno od sebe, u poprečnom, vodoravnom položaju. Desnom rukom manipulira donjim dijelom mehanizma, a lijeva gornjim. Pri tome upotrebljavaju devet prstiju - sve osim desnog palca, koji služi samo oslonac instrumenta.
Opseg:c1-d4 (Kod nekih je instrumenta najdublji ton h (mali h).
Registri: duboki - c1-c2; srednji - c2-c3 (u novijoj se izvođačkoj praksi uzima šire : od g1-c3); visoki - c3-d4.
Duboki registar, a naročito donja kvarta, slabe je nosivosti, prirodna mu je piano dinamika. (Od romantizma (a osobito u impresionizmu) taj se registar sve više koristi zbog izražajnih i kolorističkih odlika: pun je, taman i pomalo šuštav u boji, blag i poetičan u izrazu, katkad zloslutan ili pun iščekivanja).U srednjem registru dolazi do postupnog pojačavanja (mogući su svi dinamički stupnjevi i nijanse, ali još ograničene zvučne prodornosti); a u visokom, pogotovo iznad a3, tona postaje prodoran, pištav; nemoguće je izvoditi piano dinamiku jer je prirodna dinamika tog registra ff(tonovi se dobivaju dvostrukim prepuhavanjem). Do romantizma se, donekle i zbog tehničke nesavršenosti, prvenstveno kretala u svom srednjem registru i donjem dijelu visokog – gdje je njen zvuk svijetao, a karakter nježno-idiličan. Čak i Nikolaj Rimski –Korakov kao «oblast izražajnog sviranja» flaute navodi raspon između d2 i g3, premda je danas ovaj opseg proširen.Karakteru flaute i njenim izvođačkim svojstvima odgovaraju vedra, lepršava glazba lirsko skercoznog obilježja kao npr. u ulomku Ples flauta iz baleta Ščelkunčik Petra Iljiča Čajkovskog. Ipak, u duhu ovog instrumenta ponajviše je jednostavno i slobodno raspjevan melodijski tijek, u prvom redu idilično-pastoralnog izrazapoput njena sola u predigri 3. činu operi Carmen Georgesa Bizeta.(«Flažoletni tonovi» su zamagljene kvalitete i u pianissimo dinamici. Prvi se put koriste kod impresionista. Bilježe se isto kao kod gudača, tj. iznad tona se piše kružić.)
Kao većina drvenih puhača flauta prepuhuje u oktavu.
Flauta je najpokretniji instrument među drvenim puhačima. Izvodljive su sve vrste ljestvica, arpeggia i brzih skokova u staccatu. I u pogledu artikulacije, zahvaljujući slobodnim ustima, flauta postiže najbrži staccato uspotrebom dvostrukog i trostrukog jezika i flatterzungea.

Hush
11-06-2007, 02:30 AM
Kod nje u dinamičkom pogledu vrijedi sve što je rečeno i za flautu, ali još izraženije (npr. dinamski je raspon od ppp – fff).Teže je prepuhati manji instrument.
Opseg joj je od d2 –c5 (d5). Transponirajući je instrument u širem smislu jer zvuči za č8 više od notacije (notira se od d1-c4).Najljepši registar piccola je srednji. Najbolje joj odgovara vedra, živahna glazba.

Hush
11-06-2007, 02:30 AM
To je instrument in G, a time pravi transponirajući instrument u užem smislu. (Transponira onaj tko čita; jer je c – matični tonalitet; tako se ne mijenja instrument.) Koristi se od impresionista. Ima isti opseg kao C flauta, ali zvuči za Č4 niže. (Postoje i alt-flaute in F koje zvuče za Č5 niže od zapisa). Najupotrebljivija je u dubokom i pijevnom registru. Zvučnost alt-flaute je vrlo puna, baršunasto-meka i relativno snažna čak i u dubokom registru, tako da dragocjeno dopunjava, pa i zamjenjuje duboke tonove obične flaute.


(Svrha pomoćnih instrumenata sastoji se u proširenju opsega unutar iste porodice, tj. unutar iste boje.)


Suvremene su se flaute razvile iz barokne traverso flaute. Još postoje kljunaste flaute (blok-flaute) koje se sviraju vertikalno (primjenjuju se u školskim i renesansnim sastavima). Kljunaste su flaute u vrijeme baroka bile potpuno ravnopravan instrument, ali od klasike na dalje ne sudjeluju u simfonijskom orkestru zbog slabe nosivosti zvuka u odnosu na postepeno povećavanje broja gudača i razvoja limenih puhača u klasičnom i ranoromantičnom orkestru.
U orkestru normalno postoje dvije flaute, ali počevši od romantizma i tri, s tim što drugi, odnosno treći flautista, prema potrebi svira malu (piccolo) flautu.

Hush
11-06-2007, 02:31 AM
Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki – b-f1; srednji (pjevni) – f1-c2; visoki – c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito snažan. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki – postaje pištav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno štedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija – oboa nije izrazito virtuozni instrument. Više joj leži kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato oštar. Dvostruki se jezik može naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savršeno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru služi za davanje intonacije (obično – komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog trščanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno oštar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilježja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju široko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nježno-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili čežnjivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spuštaju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najčešće bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i oštrine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počevši od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim što treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.

Hush
11-06-2007, 02:31 AM
ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)

Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 niže – es (e) – b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton snažan i pun, a ipak mek i izražajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavršavanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kruškasto proširenje, s ponovnim suženim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigušen u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izražaja dolazi čežnjivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tužna izraza, puna čežnje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).

OBOA D'AMORE

To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu…). Pojavila se 1722. g. i iščezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najviše je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe duža. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore – oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog drži bliže uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).

Hush
11-06-2007, 02:32 AM
Njegov je originator jednostruki pisak izrađen od trske koji se pričvršćuje na usnik od ebonita (ili kakvog drugog materijala npr. kristala, drva, metala). (*Ebonit je umjetna smjesa tvrde gume, olova i sumpora, tj. vulkanit; jedna od prvih umjetnih plastičnih masa. Dobiva se duljim grijanjem (vulkanizacijom) kaučuka s većim količinama sumpora na 140-160 stupnjeva celzijusa. Obično je crn, pri običnoj temperaturi tvrd, razmjerno žilav i neelastičan materijal.).
Pisak počiva na donjoj usni dok se gornji zubi postavljaju na usnik. Za razliku od ostalih drvenih puhača klarinet ne prepuhuje u oktavu već u duodecimu što rezultira neobično velikim opsegom instrumenta i pojavom tzv. prelaznog registra.
Opseg: e (mali) –c4
Registri: duboki (šalmaj) – e-e1; prelazni – f1-b1; srednji – h1-c3; visoki – cis3-c4.
Duboki (šalmaj) je karakterističan iz razloga što klarinet jedini od drvenih puhača ima altovsku lagu. Moguće je provesti dinamiku od p do f (što nema nijedan od drveni puhač u dubokom registru) pa ga tako Weber koristi za dramatske situacije ili za neke pianissime u ovom registru.
Prelazni registar - dodaju se ekstra klapne; budući da su otvori sasvim na vrhu cijevi tonovi zvuče šuplje i promuklo (to su tonovi s najkraćim zračnim stubom – e prepuhuje u h1) ovaj registar služi da poveže prvi prepuhani ton h1.
Srednji – dobre kvalitete (b – taman, h – prvi prepuhani ton svijetlo zvuči).
Visoki – od f3 na više sve prodornije zvuči.

Zrak troši otprilike kao ljudski glas (između oboe oboe i flaute). Po pokretljivosti je odmah iza flaute; tehnički je spretan i virtuozan instrument (gotovo bez ograničenja i razmjerno lako izvodi sve vrste ljestvičnih nizova dijatonskih i kromatskih; razložene akorde; razne akorde, krupne skokove, trilere, tremola i druge ukrase) izvedba dvostrukog i trostrukog jezika teže je izvediva jer jezik zbog piska nije slobodan tj. također je između flaute i oboe.
Artikulacija je također bogata i raznolika; staccato je sporiji nego kod flaute.
Klarineti su pravi transponirajući instrumenti. Izrađuju se u raznim štimanjima: B, A, C, D, Es. Najčešća su 2 štimanja: in B i in A. In B zvuči za v2 niže nego se piše. In A zvuči m3 niže nego se piše. (Zvuči E-duru –klarinet in A svira G-dur) In A se koristi:
1) u tonalitetima s povisilicama. Klarinet in A je u njima daleko spretniji i obratno. 2) Na klarinetu in A postoji cis mali što proširuje opseg. 3) Klarinet in A je nešto veći i ima topliju boju.
(Dionicu basetnog roga – instrumenta između malog i bas klarineta – u Mozartovu Requiemu svira klarinet in A).

Hush
11-06-2007, 02:33 AM
Mali klarinet in Es zvuči za m3 više nego što je pisano. Povećava opseg. Zvuk mu je pištav i prodoran; ima relativno slab registar.
Bas klarinet – in B – zvuči za v9 niže nego nego što je notiran, ali samo u tzv. francuskoj notaciji (piše se u violinskom ključu kao klarinet in B i zato zvuči v9 niže). U Njemačkoj se notaciji pišu za ton više od realnog zvuka (piše se u bas ključu i zvuči za v2 niže). Njemačka je notacija praktičnija onom tko čita partiture jer je bliža realnom zvuku, a klarinetistima je lakša francuska (radi ključa)
Bas klarinet proširuje opseg prema dolje, ima još tonova (do pisanog malog c koji zvuči kao veliki b).

Hush
11-06-2007, 02:33 AM
Instrument iz porodice dvostrukih jezičaca. Opseg mu je od B1- e2 (f2). Bilježi se u bas, tenor C-ključu i violinskom ključu.
Registri: duboki (forte, puni, masivni tonovi) – B1 – Fis; bariton (dosta jak) – G- f; srednji (neobično blag – koristi se za solo dionice) – fis – d1; visoki – dis1 – g1; ekstremno visoki (prodoran) gis1-e2.
Najbolji registar, u kojem je fagot osobito podesan za raspjevani melodijski izraz (tzv. saksofonski registar – zbog najveće sličnosti sa zvukom saksofona), otprilike se poklapa s područjem A-žice na violončelu, koja ima slične odlike. To su granice tenorskog registra. To je u romantizmu negdje od d - g1, a u novije vrijeme od E –b1.
Prepuhuje u oktavu. (Moguća su i prepuhavanja u duodecimu i superoktavu što omogućuje različite «grifove», tj. prstomete za isti ton, a praktično čini fagot podesnim za brze i krupne skokove.) Vrlo je izražena razlika između ekstremno visokih i dubokih registara. Zbog veličine je najkompliciraniji za izradu. Fagot je osamstopni instrument. (Cijev izgrađena najčešće od javorova drveta duga je oko 2, 45 m, a ukupno s metalnom cijevi i jezičkom, dužina instrumenta dostiže 2, 60 m.) Posjeduje mnogo klapni koje se pokreću palcima obje ruke. Zbog korištenja svih 10 prstiju pri svirci, a i zbog težine, svirač drži fagot pred sobom okačen uzicom oko vrata. Pri svirci su najzaposleniji palci. U nekim slučajevima svira polustupnjeve na polurupama (više klapni – manje vibrira drvo).
Prirodno nije virtuozni instrument, ali se može i tako koristiti.
Staccato mu je suh i oštar – još jače nego kod oboe. U staccatu se najčešće primjenjuju krupniji skokovi čak do dvije oktave. Koristi se za ironične situacije, za komične i groteskne efekte. Uspješnost u izvedbi ovakvih karaktera proizlazi iz proturječne kombinacije grubih i «teških» tonova dubokog registra s oštro ritmiziranim i artikuliranim pokretom. (S. Prokofjev: Peća i vuk (tema Djede – gunđala) Osobito je podesan za izražavanje glazbenog humora (B. Bartok: Koncert za orkestar, 2. stavak (Igra parova)) i za duhovito tonsko slikanje (P. Dukas: Čarobnjakov učenik (tema začarane metle).
Podjednako dobro, premda rjeđe, može interpretirati i mirne melodije, plemenitog, lirskog izraza – osobito u višem registru. (P. I. Čajkovski: V simfonija u e-molu, op. 64, 2. stavak) Tonovi dubokog registra, u odgovarajućoj tematici, mogu dobiti čak i mračno-tragičan prizvuk. (P. I. Čajkovski: VI simfonija u h-molu, op. 74, 1. stavak).
Osim što se prirodno koristi kao bas instrument u sastavu drvenih puhača, njegova se uloga sastoji i u dupliranju violončela i kontrabasa u gudačkom slogu.

Hush
11-06-2007, 02:34 AM
KONTRAFAGOT

To je transponirajući instrument u širem smislu (zvuči Č8 niže nego što je notiran).To znači da mu je opseg za oktavu niži od fagotskog.(Razlog je dvostruko veća dužina zračne cijevi.)Opseg mu je od B2 (subkontra) – g ili a.(B2 je ton koji čini donju granicu općeg orkestarskog opsega. Od ostalih instrumenata samo glasovir i orgulje zalaze do još dubljih tonova.) On je isključivo orkestarski instrument. To je 16-stopni instrument (oko 4, 90 m).Zbog toga se cijev najčešće presavija četiri puta, a izlazni je otvor okrenut naniže – ljevkastog je oblika i cijeli je završni dio metalan. Veća mu je i debljina cijevi. Njegovoj je težini nužan oslonac, a tome služi nožica na donjem kraju.Unatoč veličini nije toliko nespretan. Dosta je jaka zvuka i može biti bas instrument i za 3 trombona.(Do otprilike tona E kontrafagot zvuči puno, bogato i po potrebi snažno.)Ipak, u velikoj se većini on udružuje s drugim instrumentima – bilo unisono(obično s kontrabasima)ili u oktavnom udvajanju(najčešće s fagotima) – te, u stvari, prvenstveno služi tome da pojača liniju basa ili da joj doda prizvuk orguljske masivnosti.
Samostalni su istupi rijetki, premda je efektan u grotesknom ili humorističnom izrazu.(P. Dukas: simfonijska pjesma Čarobnjakov učenik (oživljavanje prepolovljene metle)) Počevši od Richarda Straussa češće ima solo istupe, ali i tada za nekakvuslikovitu karakterizaciju zbivanja ili ličnosti.


SAKSOFON

Konstruirao ga je 1841. g. belgijski graditelj instrumenata Antoine Joseph Sax.
Zbog originatora (jednostrukog jezičca) pripada porodici klarineta. Izrađen je metala. Ima isti opseg i prstomet kao oboa,(a i šupljina cijevi je konična kao kod oboe). Prepuhuje u oktavu. Opći vanjski izgled je, najsličniji basklarinetu – barem kod altovske i dubljih registarskih varijanti saksofona. Sopranska varijanta i još manji sopranino-saksofon imaju, međutim, ispravljenu cijev, pa su na prvi pogled (zanemarujući konično širenje cijevi) najsličniji metalnom klarinetu.Zvuk saksofona je najsrodniji fagotu u njegovom visokom registru(koji se, stoga, katkad naziva: saksofonski!)Čitava porodica obuhvaća 7 instrumenata.
Pisani tonski opseg saksofona, svih varijanti, podudara se s opsegom oboe: b-f3. U stvarnom se zvuku on jako razlikuje, jer se saksofon gradi u 7-8 (katkad i do 12) registarskih i transpozicijskih varijanti. Osnovne su registarske varijante: sopranino, sopran, alt, tenor, bariton, bas i kontrabas, a naizmjenično transponiraju u Es (ili F) i B (ili C, tj. bez transpozicije), pomičući se još – ovisno od registara – za jednu, dvije ili tri oktave naniže (npr. stvarni opseg sopranina počinje od des1, alta od des, baritona od Des, kontrabasa od Des1 i sl.)
Četiri su glavne štime: sopran in B (zvuči za v2 niže), alt in Es (zvuči za v6 niže), tenor in B (zvuči za v9 niže) i bariton in Es (za veliku tercdecimu niže). (Budući da je sopran dosta piskavog tona, radije se zamjenjuje klarinetom).
U vojnoj glazbi primjenu nalaze i ostale registarske varijante, koje, iznimno, idu čak do subkontrabasa. Svojim zvukom, koji je na sredini između drvenih i metalnih puhačkih instrumenata, saksofoni u takvim ansamblima čine dragocjenu vezu između ova dva osnovna roda, pa su sve više rasprostranjeni – dok su u početku nalazili primjenu samo u nekim zemljama (Francuska, Belgija, pa čak i kod Nijemaca i Rusa). Kad je oko 1920. g. prodro u sastav jazza, počinju ga koristiti i skladatelji koji u jazzu nalaze inspiraciju (Stravinski, Honegger, Ravel, Milhaud…) U međuvremenu se ukorijenio u zabavnim orkestrima raznih vrsta i sastava.
U pogledu pokretljivosti i bogatstva artikulacije saksofon je ravan klarinetu, čak ga u nečemu i pretječe.Dakle, spada u potencijalno virtuozne instrumente, a istovremeno je i vrlo izražajan nositelj plemenito raspjevanih melodija: (G. Bizet: predigra suiti Arležanka). U ovoj se drugoj ulozi osobito ističe alt-saksofon, koji je primijenjen i ovdje i u većini drugih sličnih prilika, npr. u Ravelovoj orkestraciji stavka Stari zamak iz romantične suite Slike s izložbe M. P. Musorgskog.
Saksofon se odlikuje i nekim sasvim posebnim mogućnostima – za zvučnu karikaturu i grotesku (podražavanje smijeha, urlanja, mijaukanja i slično), za osobite artikulacijske efekte (npr. tzv. sleptang (engleski slaptongue = svojevrsni, oštri staccato, koji se ostvaruje specifičnim djelovanjem jezika), za glissanda raznih vrsta, za izvođenje netemperiranih tonova itd.

Hush
11-06-2007, 02:35 AM
Originator im je limeni usnik u obliku čašice (truba, trombon) ili lijevka (rog, tuba); vibrator je stupanj zraka, a rezonator tijelo. Po cijevi se razlikuju trube i rogovi. Trube imaju cilindričnu cijev što daje praskav zvuk. Tu spadaju trube i trombon. Rogovi imaju koničnu cijev što daje mekši zvuk. Tu spadaju horne (rogovi), tube, kornet i krilnica.
Ton postižu pomoću ventila. Imaju ih obično 3 (tuba ih ima i više). Oni produžuju cijev na sljedeći način: prvi za 1 ton dolje, drugi za pola tona, treći za jedan i pol ton. Moguće ih je kombinirati. Zajedno pritisnuta tri ventila daju P4 dublji to – temeljni ton je fis.
Dok nisu ugrađeni ventili ako se željelo odsvirati ton h umjesto tona b onda se stavljala ruka u cijev. Tako se cijev zatvarala, a time i skraćivala. Dobivao se viši ton za m2 ili za v2. Kod takve je tehnike sviranja dolazilo do osjetne razlike u kvaliteti tona (zvuče kao sordinirani – stišani).


Do polovice 19. stoljeća (Wagner) trombe i korni su bili tzv. prirodni instrumenti (mogli su izvoditi samo parcijale jer nisu imali ventila). Tu ne spada trombon jer je uvijek imao povlačak.
(Truba ne može proizvesti prva 2 parcijala, rog može sve). Iz toga je proizlazio stil pisanja za te instrumente, ograničavao ih je na fanfare.
Parcijali: C, c, g, c1, e1, g1, b1, d2, e2, (fis) f2. U baroku su od opsegu b1 do f2 virtuozno baratali u pianu.
Kružno oblikovani dodaci cijevi umetali su se između usnika i glavne cijevi da bi se postigla željena ugodba ili štimung. (Tad se sviralo iste parcijale, ali transponirane; isti broj tonova.)
Dionice često izgledaju čudno vođene c2-d2-g1…
Za vrijeme Wagnera (19. stoljeće) grade se ventilne trombe i rogovi pa postaju prirodni.

Hush
11-06-2007, 02:36 AM
U pravilu se za duboke tonove usta opuštaju, a za visoke se sve više stežu. Limenjaci trebaju više zraka od drvenih puhača.
Moguće je primjenjivati sordinu ili prigušivač i to uglavnom u svrhu kolorističkih efekata. Izrađuju se od raznog materijala (metal, drvo, plastika, karton…). Drugi je razlog primjene sordine u redukciji dinamike.
Truba je transponirajući instrument in B, iako postoji i in C. Postoje i piccolo tromba in d i in f i velika truba in Es, te kornet i krilnica. Opseg joj je od fis malog – c4.
Rog je transponirajući instrument in F. Zvučeći je opseg od H kontra – f2.
Tzv. tenor trombon je in B (ne računa se u transponirajuće). Pedalni je ton B kontra. Opseg mu je od E – e2. Posjeduje povlačak (cug) koji ima istu funkciju kao ventili – mijenja pedalni ton. Može imati i ventile. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to prva pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva druga pozicija – zvuči za pola tona niže. Tako sve do sedme pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube – P4 dublji ton. Postoje i bas trombon in F i alt trombon in Es.
Tuba – postoje tube različitih veličina i štima. Najčešća je bas tuba in F s opsegom od F kontra do g1. Obično ima 4 ventila: prvi snižava ton za cijeli stupanj; drugi za pola; treći za stupanj i pol, četvrti za dva i pol stupnja. Kombinirana upotreba svih ventila postupno snižava cijeli alikvotni niz tonova do v7. Često se koristi i visoka tuba (tenor tuba) obično ugođena in B s pedalnim tonom B kontra. Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner – tube koje čine prirodni prijelaz između bas – tube in F i rogova in F.

Pri proizvodnji tona najlakše je na jedan slog TU izvesti uzlazna 3 tona koja idu po redu: c1 – e1 i g1. Srednje teško je izvesti na jedan slog TU redom tonove c1-g1 jer se preskače jedan parcijal. Najteže je izvesti nakon c1 ton c2 jer se preskaču 3 parcijala. Usta treba adaptirati tako da se c1 izvede na slog TU, a c2 na slog KU. Ukoliko se to ne učini dolazi do kiksa.

Hush
11-06-2007, 02:36 AM
Na 1 luk se izvodi 1 udar jezika izgovaranjem sloga TU. Usta su slobodna kao kod flaute. Za limene je puhače karakteristično da izvode dvostruki i trostruki jezik: 2 se osminke izvode izgovaranjem slogova TU-KU, a triola na 1 udarac izgovaranjem slogova TU-KU-TU. (Na tubi ih je malo teže izvesti jer treba više zraka.)

Hush
11-06-2007, 02:37 AM
Drži se u lijevoj ruci, a desna manipulira ventilima. Opseg je teoretski 3 oktave: od fis (malog)-f3 (kod jazz trubača do c4.); ali praktično rijetko zalazi preko c3(odnosno b2), jer su tonovi iznad te granice vrlo usiljeni i izvođački rizični.
Slijedi pregled tonskih visina koji se dobivaju na određeni položaj. (0 označava ne pritisnuti ventil; 1 pritisnuti 1. ventil; 2 = pritisnuti 2. ventil; 3 = pritisnuti 3. ventil). Gornji (viši) se tonovi na isti položaj (prstomet) dobivaju pomicanjem usta.
000 – c1, g1, c2, e2, g2, b2, c3;
020 – h, fis1, h1, dis2, fis2, a2, h2;
100 – b, f1, b1, d2, f2, as2, b2;
120 (003) – a, e1, a1, cis1, e2, g2, a2;
023 – as, es1, as1, c2, es2, ges2, as2;
103 – g, d1, g1, h1, d2, f2, g2;
123 – fis, cis1, fis1, ais1, cis2, eis2, fis2.

Legato je najlakše odsvirati kad se izvode susjedni parcijali u 2. položaju.

S Wagnerom se javljaju trube s ventilima.
Truba ima 3 registra: duboki: fis-c1 – troši puno zraka jer rade samo ventili pa nije virtuozno (zvuk im je mračan, zloslutan, «sudbinski»); srednji: c1-g2 – zvuči svečano osobito a due; visoki: g2-d3 – prema višim tonovima je tendencija ka ff.

Danas se preferiraju 2 štimunga: truba in B koja ima svečaniji karakter i in C koja je dosta svijetla.
Za klasičnu se glazbu uglavnom upotrebljavaju ravne sordine od metala, a u jazzu najrazličitiji oblici i materijali. Sordina se ne koristi isključivo za utišavanje jer truba i s otvorenim tonom može ostvariti lijep i relativno mek piano. Ona mijenja boju zvuka, karakter i izraz. U pianu on sa sordinom gubi sav sjaj i punoću, dobija nazalni prizvuk i jednu nježnu rijetkost, donekle sličnu oboi; kao i u slučaju horne, takvim se tonovima lako postiže iluzija da zvuk dopire iz daljine. Sordina u orkestru služi za eho efekte i kolorističke (moguć je i ff, ali zvuči reskije; izuzetno je oštar i izobličen, pa djeluje groteskno ili uzbudljivo prijeteći).
Budući da truba ima najkraću cijev od limenih puhača ona i najlakše izgovara, najvirtuozniji je limeni puhač. U legatu je lakše dobiti prirodne parcijale nego ispreskakane. (Najlakši je triler g-fis – 000 – 020; B-C se dobiva jednostavno - samo usnicama.)

Piccola tromba in D (još nazvana Bach truba)– jako svijetla; in Fse koristi u 2. Brandenbuškom koncertu J-. S. Bacha.
U baroku je tromba bila melodijski instrument, virtuoznija, bila je bez ventila pa su morali tražiti parcijale.
Velika truba in Es – u Wagnerijanskom sastavu u sastavu truba. On diferencira limene puhače na trube i rogove tako što ih stavlja u grupe – raslojavanje orkestra u određene porodice.
Dionica trube redovito se piše u violinskom ključu i (kao i horna) bez stalnih predznaka.
Mali, klasični simfonijski orkestar sadrži u pravilu 2 trube, a veliki, romantičarski redovito po 3 ili 4. Nisu rijetki slučajevi u kojima se ih s e uključuje i veći broj (G. Verdi: Requiem, L. Janaček: Simfonietta).

Hush
11-06-2007, 02:38 AM
Danas ima 3 ventila. Izrazito je transponirajući instrument in F. Zvučeći joj je opseg od H (kontra) do f2. Ako svira u violinskom ključu onda mu je zvuk za Č5 niže, a ako se piše u basovskom ključu onda je zvuk za Č4 više.
Registri: duboki: od c-c1 – svečani, rado se koristi za pedalne tonove pogotovo ako je udvostručen; srednji: od c1-g2 – pijevni – moguće su sve dinamike; visoki: od g2 – c3 – tendira ka ff.
Rog ima koničnu cijev – što daje mekši zvuk. Mekoći zvuka pridonosi i to što usnik nije tako plitak kao kod trube i trombona (zrak ulazi postepeno, nema eksplozije).
Kod roga se, pored otvorenih tonovi koji sačinjavaju prirodni niz, mogu izvesti i tonovi putem zatvaranja cijevi rukom. Takvi se tonovi nazivaju bouché (bušé). Uvlačenjem desne ruke u cijev skraćuje se stupanj zraka pa je onda ton viši za ˝ stupnja. S druge je strane bouché prigušuje odnosno djeluje kao sordina. Bouché tonovi imaju karakterističnu boju prigušenih tonova. Bouché se označava križićem iznad note, a bez bouchéa stavljanjem kružića iznad note. Za ponovno otvoreno sviranje koriste se izrazi: talijanski: aperto; njemački offen (ofn), engleski open, francuski ouvert (uvér).
Rog ima sordinu, ali se češće koriste bouché tonovi. Sordinu rabimo samo za pojedine specijalne efekte, jer bouché može dobiti dobar forte, tj. ima veći dinamski raspon, dok sordina ide do mp. Želimo li izvesti forte bouché to nazivamo cuivré (metalno).
Bouché su se tonovi uveli baš zbog toga što je prirodni rog mogao svirati samo parcijale: c, g, c1, e1, g1, b1, c2, d2, e2, f2, g2, a2, b2, h2, c3.
Od c1-g2 je pijevni registar.
Bouché su tonovi mekši.
Rog je napokon potpuno usavršen pronalaskom mehanike s ventilima početkom 19. stoljeća. No s obzirom da rog ima dugačku cijev - ventili su dulji pa trileri ne ispadaju dobro. Najbolji su oni iz parcijalnog niza koji se rade samo usnicama.
Iako rog može izvesti dosta brzu artikulaciju ne dostiže trubu u dvostruko i trostrukom jeziku. Dosta se često upotrebljava glissando koji prođe preko svih parcijala.
Da bi se dobio ff podigne se lijevak u zrak – campana in aria.
Rogovi su trbuh orkestra. Ako se izvodi široki slog dijelimo ih tako da 1. i 3. izvode visoke tonove, a 2. i 4. niske. Tako ne trebaju brzo mijenjati registre. Ukoliko se izvode vrlo visoki ili vrlo duboki tonovi onda ih svira nekoliko unisono.
Iako je rog u znatnoj mjeri virtuozan instrument najbolje zvuče oni tonovi koji se mogu izvesti i na prirodnom rogu.
U sastavu simfonijskog orkestra standardan je sastav od 4 roga. Oni služe kao vezivno tkivo između s jedne strane drvenih puhača, koji su po volumenu nešto slabiji od rogova, i s druge strane, tzv. teškog lima (trube i tromboni) koji su po volumenu snažniji.

Hush
11-06-2007, 02:38 AM
Opseg mu je od E-c2. (Uključujući i pedalne tonove: od Des1-f2, tj. više od 4 oktave što je najširi tonski opseg među puhačkim instrumentima). Misli se na tzv. tenor-trombon čiji je pedalni ton B1 (B kontra). Iako je to instrument in B ne tretira se kao transponirajući. Na njemu nisu izvršene neke bitnije promjene u tehničkom pogledu od srednjeg vijeka na ovamo. Specifičnost mu je u povlačku (cug). On ima istu funkciju koju kod truba i rogova imaju ventili – mijenja se pedalni ton. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to 1. pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva 2. pozicija – zvuči ˝ tona niže. Tako sve do 7. pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube, tj. povećanu kvartu.
Notira se u bas, tenor (c1 na 4. crti) i rjeđe violinskom ključu.
Budući da trombon ima relativno dugačku cijev, a i usnik mu je dosta krupan, normalno je da su teže artikulacije; moguće je izvoditi i dvostruki i trostruki jezik i brzi staccato, ali teže nego na trubi.
U duhu instrumenta nije legato nego blagi portato i to upravo zbog funkcije povlačka. Savršeni je legato moguć između 2 susjeda parcijala (alikvotna tona) u istoj poziciji. (Lakše ih je izvesti uzlazno.)
(Trileri su mogući jedino na 2 susjedna visoka parcijala (u sekundama) u istoj poziciji.)
Odličan je glissando koji se može izvesti u rasponu od P4 (prati se isti parcijal kroz sve pozicije). (Osim s povlačkom moguće ga je dobiti i usnicama – to su parcijali iste pozicije.)
Osnovni ton b je sjajne kvalitete. U niskom registru (od E) pa do srednje visokog registra (g1) ton trombona je ujednačen, homogen i prikladan za sve dinamike. Dalje je sve jači ton. U dubokom registru (od E-f) može se dobiti krasan pianissimo.
Kao i kod truba koriste se sordine. I efekt je isti.
Zbog duljine cijevi trombon troši više zraka nego rog ili trube.
U simfonijskom orkestru javlja se u postavi a tre, obično s dodanom trubom kao bas.
Postoje i tzv. ventil-trombon koji ima i ventile i povlačke. Upotrebljava se samo u jazz glazbi. Ventili mu omogućavaju veću virtuoznost, ali se gubi na karakterističnoj boji tona.
«Rupa» («mrtva zona») od B1-E upotpunjava se upotrebom bas trombona in F s opsegom do g1.
* «Mrva zona» nastaje zbog tona što je najviši prvi alikvotni ton B1, a najniži 2. alikvotni ton E. (Prvim se alikvotnim tonom naziva 1. proizvedeni ton; 2. je alikvotni ton za Č8 više; 3. još za Č5 više; 4. za još Č4 više; 5. za još v3 više; 6. za još m3 više itd.)
U nastavku slijedi niz od 12 alikvotnih tonova prve i sedme pozicije povlačka na tenor-trombonu:
pozicija: alikvotni ton
1 / 2 / 3 / 4 / 5 / 6 / 7 / 8 / 9 / 10 / 11 / 12 /
1. B1/ B/ f/ b/ d1 / f1/ as1/ b1/ c2 / d2 / es2/ f2 /
7. / E1/ E/ H/ e/ gis/ h/ d1/ e1/ fis1/ gis1/ a1 / h1/
Tenor i bas trombon mogu se kombinirati u jednom instrumentu, a regulacija se obavlja aktiviranjem dodatne cijevi i dodavanjem tzv. «kvartnog ventila» (F-ventila) na tenor-trombon čime se snižava njegov opseg za Č4 (2 1/2 stupnja). I na taj se način može izvesti 5 tonova «mrtve zone» (H1, C, Cis, D, Es). Ta se varijanta tenor-trombona naziva tenorbas-trombon. U orkestru se, u pravilu, nalazi bar jedan takav instrument, uz 2 obična tenor-trombona.

Gotovo u cijelom rasponu zvučnost instrumenta je vrlo ujednačena. Čak i najdublji registar, koji čine pedalni tonovi (do B1) trombon posjeduje snagu i masivnost zvuka, karakterističnu metalnu boju s jakim privukom alikvota, kao i ozbiljan, strog, svečan izraz. U dubokom (E-f) i srednjem registru (fis-f1) ova obilježja dolaze do punog izražaja, naročito u forteu, koji je za trombon više tipičan od tihog sviranja. Neusporediv je zvuk trombona u dugim, akcentiranim, krupnim tonovima, izrazitim skokovima, u maksimalnoj dinamici; u izlaganju tema svečano-zborskog karaktera (R. Wagner: uvertira operi Tannhäuser). Tromboni dobivaju i naglašeno patetičan prizvuk, ponekad uzvišena, tragična i potresna izraza (P. Čajkovski: Šesta simfonija u h-molu, 1. stavak). Ponekad trombon može djelovati i komično-podsmješljivo ili groteksno (Z. Kodaly: Borba i poraz Napoleona iz suite Hari Janoš). U svom visokom registru (od fis1) trombon zvuči iznimno svijetlo i snažno; a ako se ton ne forsira, mekše i punije od zvuka trube na istoj visini. (R. Strauss: simfonijska pjesma Tako je govorio Zarathustra) U tom registru trombon katkad izlaže raspjevanije teme, mekše u zvuku i izrazu (M. Ravel: balet Bolero).
Akordi se često udružuju i u akorde i zvuče iznimno moćno u forteu.
Trombon je instrument vrlo velikih dinamičkih raspona. Stoga i kod njega primjena sordine ima za cilj prvenstveno primjenu tonske boje ili izraza.

Alt-trombon in Es se koristi doista rijetko, uglavnom za razdoblja pretklasike i klasike.

Hush
11-06-2007, 02:39 AM
Pripada porodici rogova. Ima koničnu cijev. Postoje tube različitih veličina i štimunga. Najčešća je bas-tuba in F s opsegom od (C1) F1-g1 (a1). (pedalni tonovi od D1-F1)
Tuba ima obično 4 ventila: I – 1; II – ˝; III – 1 ˝; IV – 2 ˝.
Četvrti ventil snižava cijeli alikvotni niz tonova za Č4; a kombinirana upotreba svih ventila postupno snižava cijeli alikvotni niz do v7.
Registri: duboki: F1-c – pp; srednji: c-c1 – p-f; visoki: c1-g1 – fff.
U dubokom i srednjem registru usnice su uglavnom opuštene, dok se u srednjem počinju zatezati. Zvuk tube od Ges do f, pa čak i do f1 po punoći je i zaobljenosti najsrodniji horni, samo je za tiši. U f i ff dinamici postaje tvrd i tup.
Tuba zahtijeva jako puno zraka pa stoga nije prirodno da se piše dugački legato. Nekad se i na duljim notnim vrijednostima diše na svakoj dobi.
Ipak, tuba nije tako nespretan instrument kao što bi se moglo pretpostaviti. Ona može izvoditi i šesnaestinske figuracije, a iznenađujuće su dobri skokovi do oktave i trileri. Za nju su vrlo tipični non-legato i tenuto.
Često se koristi i visoka tuba (B1-b1). Visoka tuba (tenor-tuba) obično je ugođena in B s pedalnim (osnovnim) tonom B1.
Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner-tube koje čine prirodni prijelaz (unutar porodice) između bas-tube in F i rogova in F.
I tuba može svirati sa sordinom.

Hush
11-06-2007, 02:40 AM
TIMPANI

Timpani su membranofoni tip udaraljki kod kojih zvuk nastaje titranjem opne ili membrane. Spadaju u udaraljke određene visine tona koja ovisi o veličini kotla i napetosti membrane. Membrana se izrađuje od kože ili plastike i napinje vijcima, a tonovi se ugađaju zakretanjem kotla ili pedalnim mehanizmom. Udaraju se palicama, a katkada i rukama. Mjestom i načinom udara može se utjecati na kvalitetu i duljinu trajanja te boju zvuka.
Osnovni sastojci timpana su kotao – u ulozi rezonatora i opna (membrana) – kao izvor zvuka; postolje na kojem počiva kotao, obruč na kojem je razapeta opna i mehanizam kojim se mijenja napetost opne, kako bi ona davala tonove određene i različite visine. Zvuk se proizvodi udarom o opni – palicama.
S obzirom na vrstu mehanizma kojim se opna rasteže (tj. ugađa naviše) ili otpušta (ugađa naniže) razlikujemo pojedine konstrukcije timpana.
1. Najstariji je tip manualni timpan ili timpan s vijcima kojima se ugađa visina tona. Vijci su postavljeni svuda unaokolo kotla duž obruča. (Poboljšana varijanta ovog tipa umjesto vijaka ima jednu ručku pomoću koje se zateže opna.)
2. Drugi je tip rotarni timpan. Kod njega se ugađanje obavlja vrtnjom cijelog kotla na jednoj osovini postolja.
3. Treći, najsuvremeniji tip je tzv. pedalni timpan. Kod njega se ugađanje obavlja pritiskom noge na jedan pedal.

(S obzirom da su suvremeni timpani prejaki pri izvođenju skladbi za manji orkestralni sastav, npr. Haydna, Mozarta, Bacha koriste se stariji tipovi timpana.)
U klasici se koristi 1 par timpana uglavnom naštiman u odnosu T (tonika) – D (dominanta); a od kasnog romantizma 4 timpana, bilo kako naštimana.
O rastezljivosti zvučnog dijela opne ovisi i tonski opseg timpana. Opna ima gornju granicu rastezljivosti nakon čega puca. Zbog toga je maksimalan tonski opseg timpana jedna oktava; a realan seksta ili čak samo kvinta.
Dvije osnovne veličine predstavljaju tzv. veliki i mali koncertni timpan sa sljedećim dimenzijama i tonskim opsegom:
- veliki – presjek opne: 71, 5 cm (76,5 cm); opseg: F – d (Es – es)
- mali – presjek opne: 64, 5 cm (69 cm); opseg: A – fis (a)

Uz ove dvije veličine, koje su redovito zastupljene u orkestru često se još koriste: duboki D timpan (bas – timpan) i visoki A timpan.
Duboki D – presjek opne: 81, 5 cm; opseg: D – B (d)
Visoki A – presjek opne: 56 cm; opseg (A) c – c1

Za neke posebne efekte ponekad je u upotrebi i tzv. oktav-timpan. Presjek opne mu je ili 40 cm s opsegom f – f1 ili 36 cm s opsegom a-a1.
Timpane najbolje zvuče u mf dinamici i u srednjem registru. Svira se palicama od filca (flanela). Za mekši ton se koristi glavica od spužve, a za ff glavica od pluta ili čak drveta.
Normalno mjesto za udar palicom je na ˝ puta između ruba i centra. Obično se svira tako da se 2 ruke izmjenjuju. Da bi se ton skratio stavi se ruka na opnu čime se zaustavlja njeno treperenje. To se označava staccatom ili natpisom secco ( tal. = suh).
Ton udaren u forteu odzvanja od 3 – 5 sekundi, ovisno o veličini timpana. Duži se tonovi izvode tremolom, tj. naizmjeničnim dvjema palicama. To se naziva i virbl (njem. Wirbel = dobovanje).
Tremolo se označava:
a) oznakom za triler (tr)
b) istom oznakom uz dodatak vijugave linije
c) višestrukim precrtavanjem vratova kao kod gudačkog tremola.

Tremolo se izvodi na istom tonu ali je tijekom izvođenja moguće postupno mijenjati visinu tona u vidu glissanda i to isključivo pomoću pedala. Glissando se može izvesti i na odzvuku pojedinog udarca. Tad je bolji uzlazni glissando koji se postiže zatezanjem opne neposredno nakon udara. (Tada jedna ruka vrti kotao.) Ovaj se glissando može izvesti i na rotarnom, obrtnom timpanu.
Ton se može prigušiti stavljanjem komada tkanine na opnu, ton je tamniji i tup. (Oznaka za ovaj postupak je coperti (tal. = pokriveni) ili sordi (tal. = gluhi, prigušeni). Skidanje tkanine označava se aperti (tal. = otvoreni, otkriveni).
Za postizanje maksimalne snage, može se propisati udvojeni udar sviranjem odjednom, s obje palice na istom timpanu.
Timpani se notiraju u bas – ključu.

Hush
11-06-2007, 02:41 AM
Ima izgled valjka. Omotač je najčešće od drveta. Oba su otvora pokrivena zategnutom telećom kožom ili plastikom. Opne se zatežu preko obruča pomoću zateznog prstena s vijcima. Time se mijenja i boja zvuka. (Napetija koža da je prodorniji zvuk i bratno.) Veliki bubanj nema zvuk određene visine. Palica za veliki bubanj ima loptastu glavu od filca. Veća je i teža od one za timpane. Za tremolo se koristi i palica s dvije glave (s loptastom glavom na oba kraja).
Pri sviranju se veliki bubanj postavlja u uspravan položaj oslonjen na kratke nožice ili posebne noge. (U simfonijskom orkestru veliki bubanj stoji na posebnom stalku. U rock ili jazz sastavima te zabavnim orkestrima, veliki bubanj stoji na podu i dara se nogom, posredstvom pedale.) Udar se vrši bočno i to samo po desnoj opni. Zvuk mu je izuzetno snažan. Želi li se zvuk skratiti potrebno je zaustaviti treperenjem obiju opni.
Notira se na jednoj crti, samo ritmički. U Europu je došao s Istoka, preko turske vojne glazbe.
U drugoj se polovici 18. stoljeća koristi u djelima s istočnjačkom tematikom. Redovan je instrument u velikom romantičarskom orkestru a također ga redovno nalazimo u vojnoj glazbi. U današnjim zabavno – glazbenim sastavima izvođač za udara u veliki bubanj koristi mehaniziran, pedalnu palicu. Pritiskom noge na pedal, palica se pokreće kao poluga s oprugom i udara.

Hush
11-06-2007, 02:41 AM
Oblik mu je jednak obliku velikog bubnja. Valjak je razmjerno plitak; omotač mu je najčešće od metala, a na njegovim otvorenim stranama razapete su dvije opne od kože, pomoću obruča s vijcima.
Mali bubanj leži na postolju vodoravno, pa se po njemu odozgo udara. Ima viši zvuk od velikog bubnja.
Palice su mu izrađene od drveta, sa sitnom glavicom; udarac njima daje oštriji zvuk. Preko donje opne razapeto je nekoliko srebrnih ili bakrenih žica. Treperenje opne prenosi se i na njih što doprinosi šumnom i svijetlom zvuku. Njihovim se otklanjanjem postiže tamniji i tuplji zvuk. U sviranju se najčešće koriste obje palice (drvenog vrha), ali i metlice, koje povlačenjem po koži daju karakterističan šum. Tipični za ovaj instrument jesu naglašeni udari palicama s dvo-, tro-, ili četverostrukim predudarom. Ako se ravnomjerno ponavlja ističu marševsko obilježje glazbe. Stoga se i koristi u vojnoj glazbi.
Zahvaljujući oštrom i preciznom zvučanju služi i za izlaganje složenijih ritmičkih motiva i pratećih obrazaca. I tad se koristi za ritam marša, ali i za ritam nekog plesa npr. u baletu Bolero Maurice Ravela.
Koristi se i za tremolo (virbl). Tada svaka palica udara opnu barem po 2 puta prije nego je druga smijeni. Drugi udar proističe iz elastičnog odskoka palice nakon prvog udara.
Notira se ritmički na jednoj crti.

Hush
11-06-2007, 02:42 AM
Oblikom je sličan malom bunju. Tijelo mu je dulje od njegova i nema napetih žica uz donju membranu. Izrađuje se u nekoliko veličina, kojima se približno može odrediti visina zvuka. Tom-tomovi se rabe u skupinama, obično po dva, različitih promjera. Ostavljaju se na stalak, koji, kada je riječ o manjim sastavima, stoji na velikom bubnju.

Hush
11-06-2007, 02:43 AM
Tamburin se od ostalih bubnjeva razlikuje po mnogim obilježjima. Ima izuzetno uzak obruč (oko 5-6 cm) tj okvir od drveta ili metala. Ima samo jednu opnu, dok je s druge strane obruč otvoren. U uskim prorezima duž drvenog okvira smješteni su po parovima metalni tanjurići. S obzirom da oni prilikom udara o opnu zveckaju metalnim zvukom, tamburin predstavljaju kombinaciju opnozvučne i metalozvučne udaraljke.
Instrument se druži u lijevoj ruci za drveni obruč a svira na više načina:
a) najčešće pojedinačnim udarima – skupljenim prstima, donjim dijelom dlana, ručnim zglobom, laktom, koljenom;
b) ritmiziranom kombinacijom udara – samo po koži; samo po okviru ili naizmjenično (po koži dlanom, a po okviru
prstima);
c) trešenjem instrumenata – čime se tanjurići proizvode tremolo;
d) trljanjem kože palcem – čime se ostvaruje šum nalik na tremolo;
e) udarom po koži palicama – tada se drži na nekoj podlozi ili koljenima.

Zvuk tamburina je svijetao i vedar pa je čest u plesnoj glazbi, ali i opernoj i baletnoj.
Tamburin potječe s Bliskog i Srednjeg Istoka. Nalazimo ga kod mediteranskih naroda. Kod nas ga nazivaju i daire ili def.

Hush
11-06-2007, 02:43 AM
Ovo su bubnjevi afričkog podrijetla ali odomaćeni u latinoameričkom folkloru. Javljaju se u paru, s izvjesnom razlikom u veličini, a time i zvučnosti. Opna pokriva samo gornji otvor valjkastog tijela, dok je donji kraj otvoren.
Razlikuju se u dužini rezonatora i oblika. Kod bongosa rezonator je pravilan valjak, a visina nevelika: oko 25-30 cm; kod kongasa je visina znatno veća: oko 70-80 cm; a promjer rezonatora se sužava prema donjem kraju. Stoga je i zvuk bongosa svjetliji i viši, a kod kongosa dublji i zatvoreniji. Nijanse zvučnosti variraju i od načina udara. (Bliže centru je dublji i mukliji zvuk.) U folkloru se po opnama udara prstima. Moguće je i udar palicama pa je bongos čest u sastavu «baterije». Bongo (bubnjić kubanskog podrijetla), pridržava se laktom; dok se konga stavlja na postolje.
Njihove se dionice najčešće improviziraju. Ako to nije slučaj notacija se piše na jednoj crti i to za mali bubanj iznad, a za veći ispod nje.

Hush
11-06-2007, 02:44 AM
Izrađeni su od kovane bronce ili mesinga u obliku tanjuraste ploče (talijanski piatti). (Najkvalitetniji su kineski ili turski.) Neodređene su visine zvuka.
U središtu se nalazi ispupčenje s prorezom, kroz koji je provučena uzica ili remen koji služi za držanje instrumenta.
Najčešće se upotrebljavaju u paru okrenuti jedan prema drugom svojim izdubljenim stranama. Zvuk se ostvaruje njihovim međusobnim udarom. Pri vodoravnom kretanju zvuk je oštriji nego pri vertikalnom.
Moguće je koristiti i samo jedan činel (tanjur) koji se objesi ili drži rukom u vodoravnom položaju (kao u sastavu «baterije»). Tada se zvuk dobiva udarom palice (metalne - od triangla, drvene – od malog bubnja, meke, filcane od velikog bubnja ili timpana) – ovisno o željenoj oštrini i snazi. (Na taj se način koristi u manjim sastavima rock i jazz-glazbenika, te za potrebe zabavnih orkestara.)
Osim pojedinačnih udara, palicama (osobito s dvije) se izvodi i tremolo.
Zbog snažna metalnog i oštrog zvuka, činele se koristi pri zvučnim kulminacijama orkestra. Zvuk je i veoma trajan. Prislanja se prislanjanjem činela na grudi ili, ako je ostvaren palicom, stavljanjem ruke na metalnu ploču.
Ukoliko se želi da slobodno odzvuče, nakon udara ih se razdvoji i podigne uvis, kako bi se zvuk što slobodnije širio.
Kao koloristički dodatak prozračnoj piano i pianissimo instrumentaciji koriste se na 3 načina:
- lakim «trljanjem» ivica jedne o drugu čime se dobiva tihi šum u tremolu ili
- mekom palicom što također izaziva tihi šum u tremolu
- te pojedinačni, kratki dodiri dviju činela.
(U plesnim ansamblima u sastavu «baterije» koristi se i tzv. kontračinele. Konstruirane su tako da se njihov udar ostvaruje pritiskom noge na pedal. Postavljene su vodoravno na zajedničku osovinu, s tim što je jedna učvršćena, a druga se mehanizmom pokreće vertikalno i udara. Ova se konstrukcija naziva hi-hat. Njima se obilježava ravnomjernost ritmičkih jedinica.
Činele se notiraju samo ritmički, na jednoj crti. Ako se ipak koristi linijski sistem, on nosi bas-ključ, a piše na visini tona c ili e.

Hush
11-06-2007, 02:45 AM
Neodređene je tonske visine. To je savijena metalna (čelična) šipka u obliku trokuta na vrhu s otvorom za rezonanciju. Nametljiva je zvuka. Vješa se na kožnu vrpcu i udara čeličnim ili drvenim štapićem.
Brzim izmjenjivanjem udaraca po dvjema stranicama trokuta moguće je izvesti tremolo.

Hush
11-06-2007, 02:45 AM
To je instrument kružnog tanjurastog oblika od bronze ili neke druge metalne legure. Neodređene je tonske visine. Nema ispupčenje na sredini kao činele. Većeg je promjera od njih – najmanje 1 metar. Krajevi su mu savijeni. Udara se specijalnom (maljem) palicom s krupnom, loptastom glavom od mekog materijala, većinom filca.
Koristi se vertikalno obješen pomoću konopa provučenog kroz rupu na rubu tanjuraste ploče. Udara se po sredini. Zvuk je puniji, dublji, tamniji i manje oštar od zvuka činele i vrlo trajan.
Uslijed veličine ploče i udara po sredini, čiji se impuls postupno širi prema krajevima – sluhomse opaža svojevrsno pojačanje zvuka nakon udara.
Veoma mu je sličan gong.

Hush
11-06-2007, 02:46 AM
I gong i tam-tam potječu s Dalekog Istoka. Gong ima metalni disk, ali je određene tonske visine jer ima širi rub tj. dio na krajevima koji je savijen. To čini treperenje pravilnijim nego kod tam-tama. Na sredini ima ispupčenje. Gongovi se izrađuju u različitim veličinama odnosno različitim štimanjima. Promjer (od 100 cm na niže) i masa gonga određuju visinu tona u rasponu od C do g2.

Hush
11-06-2007, 02:47 AM
To je instrument određene tonske visine. Ovisno o vrsti može se ugoditi u kromatskom opsegu od C do f2. Sastoji se od metalnih cijevi (njem. Röhrenglocken) ili ploča (njem. Plattenglocken) obješenih o okvir koje se najčešće udaraju drvenim čekićima. Tim se instrumentom oponaša zvuk crkvenih zvona bojom, ali ne i položinom.

Hush
11-06-2007, 02:48 AM
To je glazbalo sastavljeno od niza (tridesetak) pravokutnih čeličnih pločica postavljenih na drveni okvir u 2 reda poretkom klavijature. Određene je tonske visine.
Postoje dvije varijante udara o pločice, a prema tome i 2 varijante izgleda instrumenta:
1. Udar se vrši palicama s tvrdom glavicom od drveta ili metala, a okvir s pločicama je smješten u prenosivoj kutiji (otvoreniji i snažniji zvuk). Zvučni je opseg od g2-c5. Glazba se piše 2 oktave dublje od željene visine. Mogu imati ugrađeni pedal za kontrolu duljine trajanja tona.
2. Udar je mehaniziran i postiže se pomoću klavijature, pa se i pločice i mehanizam nalaze u sandučiću. Koristi se za složenije izvedbe. Zvučni je opseg od c2-c4.

Hush
11-06-2007, 02:48 AM
Izrađuju se po uzoru na prethodno opisane zvončiće. Vibrafon je većih izmjera, a opseg mu je f-f3, dakle određene je tonske visine. Ima metalne pločice raspoređene po uzoru na klavijaturu u 2 reda (red do svirača su = bijele tipke; 2. red od svirača = crne tipke na klaviru). Ispod svake je pločice uspravno viseća metalna cijev rezonatora. Budući da zvuk vibrafona traje moguće je kontrolirati njegovu duljinu pomoću pedala. Donji dio cijevi rezonatora je zatvoren, a na gornjem se otvoru nalazi «leptir» poklopac, koji se okreće oko svoje sedišnje osovine pomoću električne struje. Laganim okretanjem poklopac naizmjenično otvara i zatvara cijev, što znači da u nju propušta ili prekida zvučne valove s udarene pločice i tako izaziva periodičnu promjenu tj. vibriranjem jačine tona – po čemu je instrument i dobio naziv.
Vibrafon posjeduje motor koji ako se uključi daje ritmičke pulsacije.
Udara se palicama s glavom od filca ili gume. Često jedna ruka drži 2-3 palice. Tako se mogu izvoditi i četveroglasni akordi.

Hush
11-06-2007, 02:49 AM
To je instrument s klavijaturom poput malog pianina koji umjesto žica ima čelične pločice. Konstruiran je u 19. stoljeću u Parizu. Zvuk čeleste je jasan i čist po mekoći sličan harfi te donekle zvončićima. Godine 1886. konstruirao ga je Auguste Mustel. U umjetničkoj ga je glazbi prvi put upotrijebio Čajkovski 1891. g. u baletnoj suiti Ščelkunčik. Notira se od c-c4, a zvuči oktavu više. Gradi se u formi harmonija ili pianina. Metalne pločice, koje počivaju na drvenim rezonantnim kutijicama, udaraju se malim čekićima posredstvom klavijature.
Na čelesti obično svira pijanist, jer je tehnika sviranja ista kao na klaviru, samo bez većih mogućnosti mijenjanja artikulacije izvedenih tonova (staccato, legato, dinamičke nijanse…). S obzirom da mu je zvuk tih upotrebljava se u prozračnim zvučnim kompleksima.
Najpoznatije djelo skladano za ovaj instrument je Muzika za gudače, udaraljke i čelestu Béle Bartóka

Hush
11-06-2007, 02:49 AM
To je udaraljka određene visine tona, zvučnog opsega od (c1) f1-c4. Ima dva reda drvanih pločoca (ppalisandrovo drvo) složenih po uzoru na klavijaturu. Daje vrlo kratki zvuk, prodoran u visokim registrima. Glazba se zapisuje oktavu dublje od željene visine tona pri sviranju se može rabiti više palica istodobno, kao i kod vibrafona. Ksilofon je sopransko glazbalo svoje porodice. Uloga alta ima ksilofon s rezonantnim cijevima ispod pločica, tzv. ksilorimba, zvučnog opsega c1-c5.

Hush
11-06-2007, 02:50 AM
Ulogu tenora u porodici ksilofona ima MARIMBA ili MARIMBAFON, instrument određene tonske visine, opsega c-c4. Afričkog je podrijetla. Posjeduje rezonantne cijevi koje tonovima daju topliji i mekši zvuk. Dosta se upotrebljava u južnoameričkom folkloru i zabavnoj glazbi tog žanra.
Basovska marimba ima raspon C-c3. Danas se radi i marimba raspona F-c5 ili čak C-c5, duga više od 2,5m

Hush
11-06-2007, 02:51 AM
KASTANJETE (cast.)

To je instrument španjolski narodni neodređene tonske visine. Koristi se i u južnoj Italiji. Ima oblik manjih izdubljenih drvenih pločica (školjki) povezanih špagom u parove. Pločice se drže u ruci i pokretom prstiju vrši se udar jedne o drugu. U orkestru se koriste kastanjete s pločicama koje su zakvačene za jednu dršku.

KINESKA DRVA (WOODBLOCKS) (w. bl.)

Instrument je neodređene tonske visine. To su izdubljene drvene kutije u obliku pravokutnika s otvorom za rezonanciju, različite veličine. (Engl. wood block – drveni odsječak grubo otesana drva u obliku kvadra.) Udara se drvenom palicom.

KOREANSKA (KOREJSKA) DRVA (TEMPLEBLOCKS) (t. b., od enlg. temple = hram, dvorana kupolasta svoda i block = komad grubo otesana drva) sušeni su komadi izdubljenog drva kruškastog oblika, slični kokosovim orasima. Nazivaju se i drvenim zvonima, a daju zvuk neodređene visine, to viši što je volumen drva manji. Obično se koriste u raznim veličinama u kompletu do pet s vrlo čujnim visinskim razlikama. Imaju proreze preko kojih se udaraju drvenim palicama. Slična su im kineska drva.

CLAVES

Južnoamerički je instrument. To su 2 štapića od tvrdog drveta koji se udaraju jedan o drugi pri čemu se dobije zvuk sličan kineskim drvima i kastanjetama.

MARAKAS ili ZVEČKA (mar.)

Maraca je južnoamerički je instrument. Vrsta je čegrtaljke. Zaseban je instrument, ne spada ni u jednu od porodica udaraljki. Potječe od sušene tikve s košticama unutar koje udarom o stjenke daju karakteristični kratki zvuk. Sviraju se, tj. tresu u paru (maracas), a mogu biti raznih dimenzija. Prozizvodi vrlo karakterističan zvuk neodređene visine.
Drvena sfera tanke stjenke danas se može puniti različitim zrnastim materijalom (riža, plastične kuglice, sačma…). U komercijalnoj izradi ima oblik šuplje lopte od drveta, metala ili plastike s drškom, unutar koje se nalazi različiti zrnati materijal.

Hush
11-06-2007, 02:52 AM
To je instrument određene tonske visine. Daje tonove u opsegu od E-e3.
Trapezoidnog je oblika s razapetim čeličnim žicama, po kojima se udara duguljastim drvenim žlicvama (štapićima koji su na krajevima zadebljani i često s jedne strane presvučeni filcom, kojim je omogućena promjena boje zvuka). Često ima i pedal za prigušivanje zvuka. Ton mu je prilično rezak no zbog slijevanja zvuka ponekad nejasan posebno ako ne posjeduje prigušivač.
Cimal je stari instrument psalterijum ili psalterij perzijsko-asirskog podrijetla. Danas se najčešće javlja u sastavima mađarskih i ciganskih orkestara. U simfonijskoj glazbi koristili su ga većinom mađarski skladatelji Bartók i Kodály (Kodalj), te slavenski (Igor Stravinski: Rag-time, Renard).

Hush
11-06-2007, 02:52 AM
Sonorni su predmeti metalni i drugi predmeti koji u određenim okolnostima mogu imati ulogu glazbala (praporci, čegrtaljke, bič, nakovanj, lanci itd.). U njih se ubraja i eolifon (eol.), mehanički uređaj kojim se oponaša zvuk vjetra. Tu je zatim i tzv. lastra (la.). Riječ je o limenoj ploči obješenoj na okvir. Bude li zatresena rukama, lastra proizvodi zvuk sličan grmljavini.
Među njih se može uvrstiti i obična staklena čaša. Laganim trljanjem prstom po njezinu ovlaženu rubu nastaje ton, čina visina ovisi o volumenu čaše. Na tom je principu američki znanstvenik i pisac Benjamin Frankslin (1706.-1790.) konstruirao glazbalo i nazvao ga glasharmonika. Sastojalo se od mnoštva staklenih zvona, koja su se vrtjela nanizana na osovinu. Trenjem o rub svakog pojedinog zvona nastajali bi nježni tonovi različite visine. Vremenom je glazbalo dobilo i tipke, a opseg mu je bio c-f3. Na njemu se mogla izvoditi i klavirska i orguljska glazba. Za njega su pisali W. A. Mozart (Adagio i rondo za glasharmoniku, flautu, obou, violu i violončelo, KV 617) i drugi.

slowstar
11-06-2007, 11:45 AM
Cestitam na pozitivnoj nameri Hush-a da nam svima "otvori vidike" la poznavanju klasicnih instrumenata, pa nam je pastovao jedan sazet prikaz, i savetujem malu dozu strpljenja svakome, da procita ovaj materijal, NECE MU SKODITI!!!
(letimicno sam pregledao, ima par gresaka na primer:- METALNI: truba+ (čašasti usnik) ili tromba ili trompeta, horna* (ljevkasti usnik) ili (francuski) rog,
trombon+ ili pozauna, tuba*
+ = čašasti usnik; * = ljevkasti usnik
U slucaju TUBE, pogresno je oznacen Levkasti usnik, sto nije tacno, Tuba ima
kotlasti, ili kako autor koristi "Casasti usnik", a samo tzv. "Wagnerove" tube su imale levkasti, i po tome su bile karakteristicne. Sada se (nazalost) Tube sa levkastim usnikom vise ne koriste u standardnom simfo. orkestru...
Pozdrav, hvala Hushu na plemenitoj nameri...Narocito je dobrodosao onaj deo o gudackim instrumentima, jer koliko sam cuo, bar u "semplovanoj" formi, tu najcesce u novijoj domacoj produkciji ima pogresnog koriscenja gudackih semplova, i nedovoljne iskoriscenosti izuzetno velikih mogucnosti gudacke sekcije, pa makar i bila semplovana (Vienna,K.Hunter, EWSQL, Garritan, Vitoush, ITD, ITD)

Hush
11-06-2007, 12:01 PM
hvala na korekcijama ;)

clusterchord
31-12-2007, 04:48 AM
solidan tekst. makar bi link do cijelog originalnog pdf-a ili txt filea bio prakticniji nego ovako po postovima.

btw, Hush, iz koje je to knjige.. autor, ako znas mozda?

Hush
07-03-2008, 09:24 PM
malko kasnim :(
to je skracena skripta, napisala ju jedna profesorica muzikologije..
inace ako koga zanima nesto vise mogu preporuciti knjigu dejana despica "muzicki instrumenti" :wink: beogradsko izdanje jos u vrijeme druga tita.. ja je nasao u knjiznici pa cu je skenirati.. naravno za osobne (da neb' bilo) :D