View Full Version : Glazbeni instrumenti
pozdrav svima,
evo citam jedan topic o instrumentaciji pa bi mozda zgodno bilo da se malo nadovezem i podijelim s vama neke tekstove u kojima se vise opisuju sami instrumenti i neke njihove osnovne znacajke..
naravno instrumenti simfonijskog orkestra..
pa da krenemo..
?IČANI (KORDOFONI) dijele se prema načinu pokretanja ?ice na treperenje
- GUDAČKI: violina, viola, violoncello, kontrabas
- TRZALAČKI: harfa, gitara, mandolina, tamburica, benjo, balalajka, bandura, čembalo (?ice se trzale
percima)
- PERKUTIVNI (cimbal, klavir) (?ice se udaraju mekim čekićima ili palicama)
PUHAČKI (AEROFONI) grupiraju se prema materijalu od kojeg su načinjeni ili konstrukciji, izvođačko- tehničkim i tonskim svojstvima
- DRVENI: flauta, mala flauta ili piccolo, oboa, engleski rog, klarinet, bas klarinet, fagot, kontra-fagot,
saksofon
- METALNI: truba+ (ča?asti usnik) ili tromba ili trompeta, horna* (ljevkasti usnik) ili (francuski) rog,
trombon+ ili pozauna, tuba*
+ = ča?asti usnik; * = ljevkasti usnik
UDARALJKE ? postoje dvije podijele; prva podjela ovisi o materijalu od kojeg su građene, a druga o tome da li daju zvuk određene (mogu mijenjati ton) ili neodređene visine (uvijek proizvode isti ton i slu?e samo za davanje ritma)
I ? OD MATERIJALA
a) OPNOZVUČNI (MEMBRANOFONI) ? kod kojih treperi razapeta opna (membrana) od ko?e ili
sličnog materijala:
timpani i sve vrste bubnjeva: veliki i mali bubanj (dobo?), tamburin, bongas, kongas, tom-tom
b) METALOZVUČNI (METALOFONI) ? kod kojih zvuči raznoliko uobličen metal (cijevi, pločice,
?ice):
zvona, zvončići (Glockenspiel), čelesta(celesta), tubofon, vibrafon, gong, cimbal, klavir, činele ili
piatti, trokutić ili triangl, tam-tam, daire ili def
c) DRVOZVUČNI (KSILOFONI) ? gdje treperi drvo, također različitog oblika (pločice, ?koljke,
?tapovi):
ksilofon, marimba, kastanjete, drveni dobo?, marakas (?u?kalica), (claves) klaves ili ?tapići, guiro
II ? OVISNO O TOME DA LI DAJU ZVUK (O) ODREĐENE ILI (N) NEODREĐENE VISINE:
a) ODREĐENE VISINE: timpani, zvona, zvončići (Glockenspiel), čelesta, tubofon, vibrafon, gong,
cimbal, klavir, ksilofon, marimba
b) NEODREĐENE VISINE: sve vrste bubnjeva: veliki i mali bubanj (dobo?), tamburin, bongas,
kongas, tom-tom, činele (piatti), triangl (trokutić), tam-tam, daire ili def, kastanjete, drveni dobo?,
marakas (?u?kalica), klaves (?tapići), guiro
?ičanim je instrumentima zajedničko posjedovanje rezonatora (u obliku kutije ili ploče) i ovisnost visine tona od pojedinih osobina ?ice. Za tu ovisnost vrijede sljedeća pravila:
- vi?i zvuk na staje ako je ?ica: a) kraća, b) tanja, c) lak?a, d) zategnutija
GUDAČKI
Gudačka grupa instrumenata je najuniverzalnija u orkestru, stoga i čini njegovu bazu. Odlikuje se izuzetnom homogeno?ću unutar kompletnog opsega, svira bez zamora i posjeduje sve dinamičke nijanse. Visinu tona određuje tehnika lijeve ruke. Spu?tanjem prstiju na ?icu dobivamo njeno skraćivanje ? dakle vi?i ton.
Kod svakog instrumenta razlikujemo 3 bitna elementa:
1.ORIGINATOR - gudalo, tj. faktor koji proizvodi ton;
2. VIBRATOR ? ?ica koja skraćivanjem mijenja visinu tona;
3. REZONATOR ? tijelo
Gudački prstomet je drugačiji od klavirskog: palac je izvan dodira ?ica, on stabilizira pokrete ruke i podr?ava instrument. Ka?iprst se smatra prvim prstom, srednji ? drugim, prstenjak ? trećim i mali prst ? četvrtim. (Prstomet se obilje?ava arapskim brojevima.) Ako prsti ne dodiruju ?icu ona zvuči kao prazna, slobodna, ?to se označava nulom.
Kod tehnike lijeve ruke gudača va?nu ulogu igra pojam pozicije (polo?aja), tj. njenih mogućih polo?aja u odnosu na ?ice. (Pozicije se označavaju rimskim brojevima.) Kao prva pozicija smatra se polo?aj u kojem prvi prst zahvaća stupanj iznad osnovnog tona ?ice (tj. onog koji zvuči kad je prazna), dok ostali prsti dolaze redom na stupnjeve koji slijede. Tu se podrazumijeva i mogućnost izvođenja kromatskih varijanti stupnjeva na tzv. polupozicijama. Druga pozicija je ona u kojoj je prvi prst le?i na drugom stupnju iznad tona prazne ?ice.
(Primjer za I poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na ?ici a1 onda ispod ili iznad tona a1 pi?emo nulu (0 je oznaka za praznu ?icu), ispod tona h1 pi?emo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona c2 pi?emo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona d2 pi?emo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), a ispod tona e2 pi?emo ton 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).)
I
a1 h1 c2 d2 e2
0 1 2 3 4
(Primjer za II poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na ?ici a1 onda ispod tona c2 pi?emo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona d2 pi?emo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona e2 pi?emo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), ispod tona f2 pi?emo broj 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).)
II
c2 d2 e2 f2
1 2 3 4
Gudači mogu svirati i vi?eglasje, uglavnom dvoglasje. Najbolje zvuče sekste i terce.
Na svakom du?em tonu upotrebljava se VIBRATO. To je postupak pri kojem se prst giba lijevo i desno na jagodici u pravcu du?ine ?ice. Njime se posti?e o?ivljavanje tona. Njegova brzina varira u skladu sa specifičnim zahtjevima glazbe. Obično se duge note vibriraju duljim vibratom, a kratke kraćim. U klasičnoj se glazbi vibrato ne bilje?i. Ukoliko ipak treba bilje?iti onda znak za vibrato izgleda poput valova (?irih za dugi vibrato, a u?ih za kraći).
Desna ruka određuje artikulaciju (oblikovanje). Najvi?e se svira gudalom koje se dr?i između palca i prstiju desne ruke. Gudalo se uglavnom vuče na 1/2 puta između hvataljke i konjića.
Gornji kraj gudala je uzak i ?iljat i naziva se vrh, dok je na donjem, ?irem kraju smje?tena pokretljiva ?abica. Usporedo sa ?tapom (od 75 cm) između vrha i ?abice razapete su strune načinjene od dlaka iz konjskog repa. Strune se zate?u ručicom (iza ?abice, na samo kraju ?tapa). Strune se premazuju kolofonijem ? vrstom ljepljive smole koja pobolj?ava njihovo prianjanje uz ?icu i izazivanje njenog treperenja.
Moguća su 2 osnovna poteza gudalom:
V - od vrha prema ?abici ? ton je ti?i (p)
Π - od ?abice prema vrhu ? ton je jači i energičniji (jer je pritisak na ?icu donjim krajem gudala sna?niji od pritiska
vrhom, budući da se ruka nalazi na ?abici, pa je tu i prijenos njene energije neposredniji)
Sve note pod lukom izvode se na jedna potez (smjer) gudala. Nje?niji se ton dobiva ako se gudalo vuče preko ?ice iznad hvataljke. Taj se potez gudala naziva SUL TASTO (tasto tal. = hvataljka). Rezak, ?u?tav ton se dobiva kad se gudalo vuče blizu konjića. Taj se potez naziva SUL PONTICELLO (sul ponticello tal. = na mostiću).
* Dijelovi tijela gudačkog glazbala:
- hvataljka ? (crna) da?čice od tvrdog, abonosovog drva nalijepljena na vrat;
- vrat (24 cm) ? pričvr?ćen za tijelo na njegovoj gornjoj, u?oj strani
- glava ? nastavlja se na gornji kraj vrata, malo je povijena unazad
- pu? ? zavr?etak glave (tj. vrata)
- vijci (čivije) - nalaze se na bokovima glave u rupicama; slu?e za zatezanje ?ica
- sedlo ? (na vrhu vrata, između hvataljke i glave) prag koji udaljava ?ice (koje su preko njega zategnute)
od hvataljke
- konjić (mostić) - da?čica od javorovine podignuta na sredini tijela; na njemu su usječena 4 proreza
kroz koje se provuku ?ice; no?ice mostića nalije?u na glasnjaču (gornji dio tijela) u
prostoru između 2 poreza na njoj koji imaju oblik slova f, a nazivaju se odu?ke, jer
omogućavaju ?irenje zvučnih treperenja iz unutra?njosti tijela
- dr?ač ?ica (kordar)? obično je abonosa; na gornjem, ?irem kraju usječena su 4 proreza ? oblika najče?će
sličnog izvrnutoj ključanici ? kroz koje se ?ice provuku i zakače svojim donjim
krajem. Taj kraj ?ica često sadr?i posebni mali mehanizam pomoću čijeg se zavrtanja
mo?e ispravljati ?timanje ?ice, pa se i zove fajn?timer (njemački Feinstimmer)
- du?a (prema talijanskom anima)? samo kod violine ? valjkasti drveni stubić, promjera 6 mm, kojim su
spojeni glasnjača i dno (donja povr?ina) tijela. Njegova je osnovna uloga da treperenje glasnjače
neposrednije prenosi na dno, ali također i da pojačava otpor glasnjače u odnosu na pritisak napetih ?ica,
kao i pritisak gudala.
Gudalo osim ?to proizvodi ton ima i zadatak da ga oblikuje ? artikulira. Artikulacija se posti?e raznovrsnim pokretima gudala. Naj?ire gledano potezi gudala mogu se svrstati u 3 grupe: tzv. le?eće, skačuće i bacane.
1. Pri izvođenju le?ećih poteza gudalo se ne podi?e sa ?ice.
2. Kod skačućih poteza gudalo vi?e ili manje poskakuje na ?ici.
3. Kod bacanih se poteza gudalo bačeno na ?icu odbija i ponovno vraća, obično vi?e puta uzastopno,
uslijed sudara 2 elastična tijela.
1. U le?eće poteze spadaju: legato, d?tach? (čita se: deta??), martelato ili lour? (čita se: lur?) poznat i pod
imenom portamento.
a) Legato je potez u kojem se neprekidnim kretanjem gudala u jednom smjeru izvodi veći broj
tonova. Označava se lukom iznad tonova.
b) D?tach? (franc. = odvojeno) je potez koji podrazumijeva da se svaki ton proizvodi zasebnim
potezom, tako da se i čuju kao odvojeni, ali se između njih zvuk uistinu ne prekida, jer gudalo ne
napu?ta ?icu, niti zastaje na njoj. Za d?tach? ne postoji nikakva oznaka nad notama; dakle
nedostatak oznake podrazumijeva ovaj potez gudalom.
Ovisno od toga koliki se dio gudala koristi pri ovim potezima razlikuju se:
1) veliki d?tach? ? u ?irokom potezu, cijelom du?inom gudala, pogodan za du?e tonove i sna?nu zvučnost;
2) srednji d?tach? ? kod kojeg se u bilo kojem stupnju dinamike i obično pri kraćim tonovima gudalo kreće za
otprilike polovicu svoje du?ine
3) mali d?tach? ? u kratkim potezima, gornjom polovicom ili pri samom vrhu gudala, podesan za vrlo brzo
nizanje tonova (najče?će jednakog trajanja); redovito u tihom zvuku
c) Martelato (talijanski martello = čekić) ? je potez kojim se dobivaju kratki i odsječno razdvojeni tonovi
u jačoj dinamici. Oznaka za njega je niz uspravnih klinčića (') iznad ili ispod note. Pri njegovu se
izvođenju zvuk prekida jer se gudalo za trenutak zaustavlja između 2 tona ostajući na ?ici. (Zvuk se
prekida jer zaustavljeno gudalo djeluje kao svojevrstan prigu?ivač.)
d) Lour? (čita se: lur?) ili portamento je svojevrsni ?ote?ani legato?. Njegova se izra?ajnost ostvaruje
izvjesnim podvlačenjem svakog pojedinog tona pod zajedničkim lukom. Označava se
kombinacijom točke i crtice iznad nota.
2. Skačućim se potezima praktično najče?će ostvaruju kratki tonovi. Među njima najveću primjernu
imaju: spiccato (čita se: spikato) i staccato.
a) Spiccato (tal. spiccare = otrgnuti, odsjeći) je potez u kojem gudalo lako i po potrebi veoma brzo odskače
na ?ici, obično negdje na sredini struna. Svaka se niza izvodi posebnim potezom, tj svaka se nota
izvodi vučenjem gudala u novom smjeru. Najbolje zvuči pri tihom zvuku. Označava se točkicama iznad
note. (To je oznaka staccata.)
b) Staccato predstavlja izuzetno te?ak potez, jer se u njemu veći niz kratkih tonova izvodi pri
jednosmjernom kretanju gudala; npr. pri potezu gudala u jednom smjeru: od vrha ka ?abici treba odsvirati 8
?esnaestinki. Za izvedbu treba pritisnuti gudalo. Označava se nizom točkica iznad nota koje su pod
zajedničkim lukom.
Postoje 2 vrste staccata:
1. Normalni ili ?leteći? koji je sličan spiccatu samo se izvodi u jednosmjernom kretanju gudala.
2. Serioso ?suhi? - bli?i je le?ećim potezima, kao usitnjeni martelato.
3. Bacani potezi ? kao najvi?e tipičan mo?e se smatrati jet?-ricochet (čita se: ?et? riko??) = bačeno-
odskok. Kod njega se gudalo, bačeno na ?icu, odbija i vraća obično 3-4 puta ostvarujući ?ivahne,
ritmički izrazite grupe tonova. Gudalo se baci iz visine i potom pritisne. Vi?e se tonova izvodi na
isti potez gudala. Jet?-ricochet se obilje?ava točkicama ispod luka.
U praksi rjeđi, ali vrlo svojstven način sviranja naziva se col legno (tal. = drvetom). Obilje?ava ga udaranje po ?ici ?tapom gudala. Zvuk koji nastaje ima vi?e ritmički nego li tonski karakter.
U proizvođenju zvuka gudalo uopće ne mora sudjelovati. Tada se ?ice pokreću (u pravilu) ka?iprstom desne ruke. Ovaj se način sviranja naziva pizzicato (tal. pizicato = trgnuto, ?tipnuto; uobičajena je skraćena oznaka: pizz.) Kod svih gudača zvuči najbolje u 1. pozicijama (do oktave prazne ?ice). ?to je ?ica deblja i dulja bolji će biti pizzicato (sonorniji). Kod pizzicata izvrsno zvuče prazne ?ice.
(Iznimno u proizvodnji pizzicata desnom ruci mo?e pomagati i lijeva, osobito kod trzanja slobodnih, praznih ?ica i pri brzom tempu; tada se iznad tonova namijenjenih lijevoj ruci stavlja kri?ić (+). To je i jedini slučaj u kojem lijeva ruka neposredno sudjeluje u proizvođenju zvuka. Ipak, ovaj postupak, kao element slo?enije izvođačke tehnike nalazi primjenu praktično samo u virtuozno-solističkim kompozicijama.)
(Kada se nakon pizzicata ponovno ?eli svirati gudalom mora se staviti oznaka: col arco ( tal- = gudalom) ili samo arco. Va?nost ostalih zahtjeva za posebnim načinom sviranja (sul ponticello, sul tasto, col legno) ukida se oznakom: in modo ordinario (tal. = na uobičajeni način).
Poseban vid artikulacije predstavlja tremolo ? preciznije tremolo staccato. U njemu se veoma brzim, kratkim potezima gudala naizmjenično u oba pravca, ostvaruje brzo uzastopno ponavljanje jednog tona. Broj ponavljanja mo?e biti određen pa se govori o izbrojanom tremolu ?to je u stvari samo skraćeni način pisanja: npr. četvrtinka prekri?ena ukoso dvjema crticama znači da se ton ponavlja u trima brzim ?esnaestinkama. (Ovim se postupkom osobito u orkestralnom forte sviranju posti?e intenzivnija i dramatski nagla?enija zvučnost.)
Pravi tremolo odlikuje neodređeni broj ponavljanja tona u jedinici vremena. Obilje?ava se trostrukim precrtavanjem vrata note.
Čest je tzv. tremolo legato u kojem se brzo i naizmjenično ponavljaju 2 tona različite visine. Pri tome gudalo ne mijenja pravac već promjenu tona izazivaju prsti lijeve ruke. Takav je tremolo najsličniji trileru. Za razliku od drugih trilera koji uključuju skretanje od sekunde u ovom se - tremolu legatu najče?će javlja interval terce.
Koristi se u tihoj dinamici. Za razliku od tremola staccata koji ima melodijsku primjenu, tremolo legato redovito stvara harmonijsko-kolorističku primjenu.
Posebni zvučni efekti u čijem ostvarenju glavnu ulogu ima lijeva ruka jesu glissanda i flageoleti. Glissando se posti?e klizanjem prsta du? ?ice (koja zvuči pod gudalom) ? znatno če?će i izvođački spretnije, navi?e ? čime dolazi do sasvim postepene promijene tonske visine. Zvučni rezultat ovog postupka mo?e naći isključivo kolorističku primjenu, a u izra?ajnom smislu uglavnom djeluje groteskno ili jezivo i u svakom slučaju dosta neprijatno.
Vrlo brz, jedna primjetan glissando katkad se mora upotrijebiti zbog postizanja legata i veće sigurnosti pri velikim skokovima. Tad djeluje kao portamento kakav se i prilikom pjevanja primjenjuje u sličnim situacijama.
Flageolet (franc. flageolet; čita se: fla?olet) je posebna vrsta zvuka koji po boji podsjeća na zvuk flaute. Naziv dolazi od male uzdu?ne flaute. Flageoleti se izvlače iz sastava alikvotnih tonova na način da se ?ica lako dodirne prstom na određenom mjestu, a istovremeno ? također lak?im pritiskom nego pri normalnom sviranju ? prevuče gudalom. Mjesta na ?ici koja daju flageoletne tonove predstavljaju tzv. čvorove njegova treperenja. Nazivnik razlomka na koji se ?ica dodirom podijeli ? redni je broj alikvotnih tonova, koji se na dodirnom mjestu mo?e dobiti u vidu flageoleta. Npr. ako se ?ica lagano dodirne na polovici dobit će se kao flageolet njen drugi alikvotni ton ? oktava; na trećini (bli?e pu?u) ? treći alikvotni ton ? duodecima.
Titranje ?ica (prazne) predstavlja sumu različitih vibracija koje variraju u omjeru 1:2:3? Od njih, tj. alikvotnih tonova, slo?en je jedan osnovni ton.
Nastanak flageoleta: δ - ton koji bi se dobio čvrstim pritiskom ?ice uz hvataljku;
♪ - flageolet koji se laganim dodirom oslobađa, tj. alikvotni tonovi
a) prazna ?ica ? g
b) 1:2 (polovina) ? δ g1 / ♪ g1
c) 1:3 (trećina) - δ d1 / ♪ d2
d) 1:4 (četvrtina) - δ c1 / ♪ g2
e) 1:5 (petina) - δ h / ♪ h2
Ovako proizvedeni flageoleti, dobiveni na praznoj ?ici nazivaju se prirodni. ?to je ?ica dulja i deblja to je veći broj prisutnih flageoleta. Međutim njihov je broj ograničen alikvotnim nizom.
Da bi se, barem u gornjem registru, svaki ton mogao dobiti kao flageolet, pribjegava se stvaranju tzv. umjetnih flageoleta. Oni nisu sonorni kao prirodni. Uključuju sve kromatske tonove; međutim u najvi?im polo?ajima nisu naročito zvučni zbog kratkoće ?ice. Za njihovo izvođenje koriste se 2 prsta lijeve ruke, od kojih prvi pritisne ?icu čvrsto, stvarajući time umjetno sedlo, dok se s trećim ili četvrtim prstom dodirne ?ica najče?će u udaljenosti od Č4. Zvukovni rezultat tada je dvije oktave vi?i od čvrsto pritisnutog tona.
(Mogu se dodirnuti i drugi intervalski razmaci.)
U novije se vrijeme označava ?eljeni flageolet tako da se iznad note stavi kru?ić.
a) Gudalo se obično vuče po sredini između konjića i hvataljke. Ukoliko se gudalo vuče bli?e konjiću
(?SUL PONTICELLO?) boja tona postaje o?trija, kristalnija, a ako se vuče bli?e hvataljci (?SUL
TASTO?) boja je mek?a, prigu?ena.
b) SORDINA (PRIGU?IVAČ) ? u obliku trozubog če?ljića koji se stavlja na konjić. Osim reduciranja
dinamičke snage sordina utječe i na promjenu boje u zamagljeno-srebrnastu, bez sjaja i topline.
c) SCORDATURA - promjena ugađanja jedne ili vi?e ?ica. Ne bi trebalo ?ice labaviti vi?e od sekunde
jer ?ice tad ne zvuče dobro. Time se:
a) povećava opseg instrumenta;
b) neki tonaliteti zvuče sonornije i briljantnije kad su prazne ?ice npr. As-dur;
c) time se posti?e svjetlija boja (Mahler).
Osnovni dio violine čini njeno tijelo (korpus; du?ine 36 cm), kojem pripada uloga rezonatora. Njegovu gornju povr?inu predstavlja glasnjača, načinjena od smrekovine, ispupčena nagore, a donju povr?inu ? dno od javorovine, ispupčeno nadolje. Vrat je du?ine 24 cm.
Violina ima 4 ?ice čije je osnovno ?timanje u razmacima Č5 i to: I ? e2, II ? a1, III ? d1, IV ? g.
Građene su od čelika s tima da su II i III ?ica obavijene jo? i tankom niti od aluminija, a IV od srebra ili bakra.
Uzlazne se note dobivaju spu?tanjem prsta lijeve ruke na ?icu, a silazne podizanjem prsta.
Postoji izrazita raznolik u sonornosti između praznih ?ica i hvatanog tona. Prazna je ?ica bogatija alikvotima pa je zato jača. Na njoj je nemoguć vibrato.
Istoimeni (kromatski) ton se izvodi istim prstom (u funkcionalnoj harmoniji). Npr.
a) ton h ? 1. prstom, tonovi c i cis - 2. prstom, ton d ? 3. prstom
b) ton h ? 1. prstom, ton c ? 2. prstom, tonovi des i d ? 3. prstom
Violina je netemperirani instrument pa cis i des nisu na istom mjestu. Cis je na violini vi?i nego des.
Violina se do 7. pozicije svira na svim ?icama. Najvi?i ton je d4 (c4 se ne uzima jer violina nije C instrument.)
U orkestralnom se sviranju rijetko koriste pozicije dalje od pete, a među njima najče?će neparne (I, III, V). Idući navi?e, pozicije su izvođački sve te?e, jer se ruka mora istezati, a i razmaci između tonova na ?ici sve su zbijeniji. Stoga se obično prelazi na susjednu ?icu, gdje se isti tonovi mogu dobiti u ni?oj poziciji. No kod solističkih dionica moguće je proizvesti i h4. To je posljednji ton e-?ice nad hvataljkom (zahvaća se u XV poziciji).
Česte i nagle promjene pozicija čine gudačku dionicu nespretnom, gotovo neizvodljivom. Ipak, u nekim su slučajevima izvodljivi i pojedini, izuzetno veliki skokovi ukoliko se iz bilo koje visoke pozicije dionica spu?ta na ton prazne ?ice (ili na neki ton iz 1. pozicije). U ostalim se slučajevima veliki skokovi izbjegavaju. Tako se intervalski razmaci violinske melodije kreću prete?no u okvirima koje postavlja normalni raspon prstiju ? a on između 1. i 4. prsta na istoj ?ici najvi?e zahvaća P4, a na susjednim ?icama m9.
KARAKTERISTIKE ?ICA I REGISTRI
E ? ?ica je sna?na, svijetle boje. Obično se naziva ?la chantarelle? (čita se: ?antarel) ? ona na kojoj se
pjeva.
A ? ?ica j sna?na u 1. poziciji, a u ostalima gubi na nosivosti.
D - ?ica je najslabija, odgovaraju joj meki, piano zvuci.
G ? ?ica je po snazi jednaka 1. ?ici. Upadljivo je tamne boje.
1. i 4. ?ica su najnosivije i to stoga ?to su krajnje i mogu slobodno vibrirati.
DVOHVATI
Gudalom se mo?e istodobno vući po dvjema ?icama. To je najlak?e ako su obje slobodne. Od treće su ?ice izvedivi svi dvohvati u sekundama, tercama, kvartama, kvintama, sekstama, septimama i oktavama, a moguća je i podvostručena prima, osobito ako je jedna ?ica prazna. Kod ostalih unisona, zbog pomanjkanja slobodne ?ice, nije garantirana čistoća zvuka, pa ih treba izbjegavati.
Uz to moguće je izvesti i trohvate i četverohvate.
Akordi najbolje zvuče i obično se postavljaju u ?irokom rasponu. Violina mo?e 1. prstom lijeve ruke pritisnuti 2 susjedne ?ice, pa je otuda uvijek moguć interval Č5, a ostala dispozicija slijedi načelo: prst s vi?im rednim brojem dolazi na vi?u ?icu.
Vrlo brze figuracije najlak?e su ako slijede dispoziciju akorda; npr. a ? e1 ? cis2 ? a2 / a2 ? cis2 - e1 ? a.
FLAGEOLETI
Prirodni dobro izlaze do 5. parcijala (alikvotnog tona).
Umjetni ? ne idu preko 5. ? 6. pozicije.
Po obliku i građi viola je potpuno jednaka violini. Razlika postoji jedino u dimenzijama: po du?ini, viola je obično veća za 6-11 cm. Bitnija je razlika u ?timanju ?ica, dakle i tonskom opsegu instrumenta.
Četiri ?ice viole također su ?timane u intervalima Č5, ali za Č5 ni?e od ?ica violine, tj.
I ? a1, II ? d1, III ? g, IV ? c.
TEHNIKA I TON
U pogledu izvođačke tehnike viola se bitno ne razlikuje od violine. Jedino je, zbog većih dimenzija i najveći raspon prstiju na jednoj ?ici Č4,a na dvjema susjednim Č8, ?to nema utjecaja ni na prstomet, niti na sistem pozicija. Ipak, zbog većih tonskih razmaka na hvataljci, ote?ano je zala?enje u visoke pozicije. Tako je i gornja granica tonskog opsega ni?a nego ?to bi u odnosu na violinu trebalo biti. U orkestralnom sviranju dionica viole ide uglavnom do c3. (Od c ?c3)
Ton viole je ne?to tamnije boje, a odlikuje ga većim dijelom i onaj unutarnji napon, koji je kod violine karakterističan za g-?icu. Taj napon je posljedica ?tijesnog rezonatora?. Da bi rezonator odgovarao zvučnim treperenjima g ?ice, a pogotovo c ?ice trebao bi biti dug oko 54 cm, a ne sada?njih 41-43 cm. Zbog toga njen zvuk djeluje pomalo stije?njeno i prigu?eno, naročito u dubokom registru, gdje ima i izra?eniji o?trinu (koja slijedi iz jačeg uče?ća alikvotnih tonova). U vi?i pozicijama zvuk dobiva strasno-melankoličan izraz.
Na violi su također mogući dvohvati, trohvati i četverohvati. Od dvohvata izvođački najbolje ?le?e? sekste i septime, ne?to manje terce i kvarte. Odlično zvuče akordi s jednom i dvije prazne ?ice.
Glazba za violu pi?e se u altovskom C-ključu (c1 je na 3. ?ici). U vi?im se pozicijama pi?e u violinskom ključu.
Pizzicati su sonorni na svim ?icama, ali oni na C-?ici zvuče donekle prazno i zaostaju u sjaju i jakosti za pizzicatima na violončelu u istoj visini. Razlog je volumen instrumenta i duljina ?ica. Pravilo je da su piizzicati sonorni na svakoj ?ici do njene oktave.
Ako viole moraju proslijediti svoju dionicu gudalom, to se označava s con arco. Viole se mogu dijeliti na 2 i vi?e skupina ?to se označava s div. (divisione). Oznaka za ponovno ujedinjenje je unite.
Na violi su izvedivi svi prirodni i umjetni flageoleti do 9. pozicije, zbog veće duljine ?ice.
Često se ujedinjuju s violinama I. i II., ili izvode istu melodiju s violončelima, čime dobivamo pun, otmjen i plemenit zvuk. Ponekad podvostručavaju basovu dionicu u gornjoj oktavi.
Zvuk viole je nazalan i melankoličan, ali i prodoran.
Od 19. stoljeća viola dobiva veću ulogu. Ne tretira se vi?e samo kao pratnja ili za popunjavanje harmonije. Npr. Johannes Brahms u 1. dijelu Njemačkog requiema koristi samo viole, bez violine. Od solističkih skladbi ističu se Harold u Italiji Hectora Berlioza i sonate Paula Hindemitha, koncerti B?le Bart?ka i Paula Hindemitha, ali i Georga Friedricha H?ndela.
Violončelo je oblikom i građom potpuno jednak violini, ali gotovo dvostruko većih dimenzija (du?ina: 121 cm; du?ina samog korpusa: 74 cm; ?irina 43 cm/prema 21 cm kod violine/; visina, po obodu korpusa: čak 11, 5 cm/ prema 3, 8 cm kod violine). Uslijed toga se pri sviranju dr?i među nogama oslonjen posebnom ?iljastom no?icom (du?ine od oko 20 cm) o tlo.
Posjeduje 4 ?ice ?timane u intervalu Č5, a za oktavu ni?e od ?ica viole:
I ? a, II ? d, III ? G, IV ? C.
Gudalo je jednake građe kao za violinu i violu, ali ne?to kraće i masivnije. Ovo je neophodno zbog sna?nijeg pritiska na ?ice, koje su znatno deblje i skoro dvostruko du?e (pa to iziskuju, da bi dale odgovarajuću zvučnost).
Zbog većih dimenzija, maksimalan je raspon prstiju na jednoj ?ici v3. Velika se sekunda ne mo?e zahvatiti susjednim prstima, pa to uvjetuje i drugačiji prstomet u sviranju ljestvičnih nizova: u ovisnosti od polo?aja male sekunde, prsti se postavljaju na ?icu u sljedećim dvjema kombinacijama:
prsti: 1 2 4 ili 1 3 4
stupnjevi (1/2 = m2, a 1 = v2): 1/2 1 1 1/2
Dakle, pri izvođenju intervala v2 (velike sekunde) jedan se prst preskače.
U tehnici violončela se primjenjuje postupak nazvan DEMAR?IRANJE (palčeva pozicija, palčanik) koji se u prstometu označava praznim (bijelim) kru?ićem na ravnoj (okomitoj) crti.
S obzirom da palac lijeve ruke kod violončela ne mora pridr?avati vrat s donje strane, mo?e se popeti nad hvataljku i pritisnuti ?ice, kao i ostali prsti. To omogućava veće intervalske zahvate i oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama ? praktično do kraja hvataljke (ton g3 na a-?ici), čime se posti?e i razmjerno velik tonski opseg instrumenta: u orkestralnom sviranju od C-g2, pribli?no, a u solističkom znatno vi?e. Upotrebom palca za pritisak osnovnog tona izvode se također i umjetni flageoleti. Čistoći i sigurnosti intonacije u visokim pozicijama posebno doprinosi primjena palca kao umjetnog sedla (tzv. policce capo tasto (tal.) = palac na hvataljci). Njime se dvije susjedne ?ica pritisnu na istoj visini ? dakle intervalski u čistoj kvinti, kao ?to le?e i na sedlu hvataljke ? a to za cilj ima da, pribli?avajući ?ice hvataljci, olak?a pritisak ostalim prstima, koji postavlja visinu tona, te ima omogućava veću preciznost u polo?aju. (Palac se u ulozi umjetnog sedla redovito koristi od sedme pozicije navi?e, ali se njegova primjena mo?e pokazati kao neophodna i u ni?im pozicijama, ovisno od intervalskog tijeka dionice i brzine izvođenja.)
S obzirom da se ostalim prstima mo?e zahvatiti najvi?e dvohvat od male septime (m7), palac slu?i za izvođenje dvohvata od velike septime (v7) i čiste oktave (Č8). Tad se on mora popeti na hvataljku.
Ukratko: palac (na hvataljci) se koristi pri 5 situacija:
1) omogućava veće intervalske zahvate; 2) oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama;
3) pritiskom osnovnog tona omogućava izvedbu umjetnih flageoleta;
4) primjenjuje se kao umjetno sedlo ? pribli?ava ?ice hvataljci ?to olak?ava ostalim prstima veću preciznost
polo?aja i či?ću intonaciju;
5) slu?i za izvođenje dvohvata od v7 i Č8
Od dvohvata su najspretniji sekste, kvarte i kvinte, pa se i akordi u trohvatu ili četverohvatu, po mogućnosti s uče?ćem praznih ?ica, najče?će kombiniraju iz takvih intervala.
U ostalom se izvođačka tehnika violončela ne razlikuje od violine. Isto je i s artikulacijom i efektima (sul ponticelllo, sul tasto, con legno, pizzicato, upotreba sordine itd.)
Zahvaljujući du?ini ?ice i velikom rezonatoru na violončelu je izrazito pun i sna?an pizzicato. I ovdje je najbolje ako pri tom zvuči najmanje polovina ?ice, dakle ako se neki ton izvodi do oktave prazne ?ice. Punoća pizzicato zvuka čini posebno efektnim izvođenje akorada, naročito preko sve 4 ?ice (a također pru?aju mogućnost za dobar pizzicato ? glissando*).
(* Pizzicato glissando ? nastaje kad se ?ica prebire desnom rukom dok prst lijeve ruke klizi gore-dolje po ?ici; tada je zvuk violončela isti kao kod gitare.)
Registarski i tonski opseg violončela su takvi da nameću upotrebu 3 razna ključa u notaciji: basovoj (F), tenorskoj (C ? s c1 na 4. crti) i violinskog (G) ključa.
Violončelo podjednako dobro djeluje i kao basov instrument i kao melodijski. Zbog svog toplog i raspjevanog tona, strasnog obilje?ja, kao i zbog vrlo upadljive zvučne prodornosti a-?ica se koristi za kantilene.
D-?ica je najbla?a, a C i G su grublje i masivnije ? pogodne za ulogu orkestralnog basa. Zbog karakteristika a ??ice u orkestru je če?ći solo u violončela nego solo viole.
Najpoznatije su koncerte za čelo skladali: Luigi Boccherini (1734-1805); Antonio Vivaldi, Joseph Haydn, Robert Schumann, Antonin Dvořak, Camille Saint-Sa?ns (1835-1921). Često se izvode i tzv. Roccoco varijacije Petra Iljiča Čajkovskog, 6 suita za čelo solo J. S. Bacha, sonate (s klavirom) L. van Beethovena, Schuberta, F. Chopina, J. Brahmsa, C. Saint-Sa?nsa, E. Griega, C. Debussyja.
Njegovu melodijsku stranu (u orkestralnom partu) u punoj mjeri shvaćaju tek romantičari pa mu i u orkestru povjeravaju i vrlo istaknute dionice. Do 19. stoljeća povezan je s kontrabasima u ulozi basa.
Zbog veličine kontrabasa (175 cm) svirač pored njega stoji i podr?ava ga lijevom rukom i ramenom. Kao i violončelo oslanja se na pod pomoću no?ice. Ima 4 ?ice ?timane u razmacima Č4:
I ? G, II ? D, III ? A1, IV ? E1.
S obzirom da je jedno vrijeme bio ?timan u kvintama (A, D, G1, C1) za izvođenje skladbi iz tog vremena grade se kontrabasi s 5 ?ica, od kojih je peta, najdublje ?timana ? C1 (eventualno H2). No postoje i kontrabasi s posebnim mehanizmom tzv. ekstenzija (produ?etka) kojim se ?ica, prema potrebi, mo?e produ?iti (prema polustupnjevima) sve do C1 ili se pak najni?a ?ica pre?timava za tercu ni?e.
(Zbog debljine i du?ine ?ice kontrabasi su opremljeni metalnim mehanizmom, sa zupčanikom za zatezanje ?ica, sličnim kao kod gitare.)
Gudalo mu je iste duljine kao kod čela (znači kraće nego kod violine), ali su kraće strune i te?ina skoro dvostruko veća.
Postoje dva načina dr?anja gudala: njemački ? sa strane, neposredno za ?abicu, koja je ?ira nego obično i talijanski (ili francuski), moderniji i pogodniji za solističko sviranje. Kod njega se gudalo dr?i odozgo, kao i kod violončela.
TEHNIKA I TON
Otpor ?ica zahtjeva sna?an pritisak prstiju, a zbog veličine moguć je maksimalni raspon prstiju na jednoj ?ici u intervalu v2. Ona se zahvaća 1. i 4. prstom, a m2 ? 1. i 2. ili 2. i 4. prstom. Treći se prst rijetko koristi.
Koristi se 12 pozicija, tako da je najvi?i opseg instrumenta g1, a najvi?e izvodljivi flageolet g3.
Pokretljivost prstiju nije velika. Stoga ga klasičari redovito koriste udvojenog s violinama u paralelnim oktavama.
Pizzicato je čest i najefektniji način sviranja. Zahvaljujući du?ini ?ica i veličini rezonatora izuzetno je bogata zvučnost. (Slabije zvuči iznad tona d, a zbog slabog zvuka rijetko se koristi od tona a i iznad njega.)
Rijetki su dvohvati. Izvode se samo ako jedan od tonova daje prazna ?ica (inače se svira ?divizi?). Zbog potrebitog raspona prstiju koji je nemoguće doseći, gotovo se i ne koriste umjetni, već samo prirodni flageoleti.
Od 7. se pozicije koristi palac na hvataljci pa se tek tako mo?e izvoditi i kvartni umjetni flageolet.
(Nije uobičajena primjena sordine jer boja i inače nije sjajna, a ppp mo?e i bez nje postići.)
Masivno i kratko gudalo onemogućava izra?ajniju artikulaciju, čak se veći broj tonova u legatu te?e izvodi.
Notira se u bas-ključu, ali za Č8 vi?e od ?eljenog zvuka. Stoga ka?emo da je on transponirajući instrument u ?irem smislu. Takva notacija olak?ava i pisanje i čitanje notnog teksta jer se izbjegava zapisivanje suvi?nih pomoćnih crta.
Instrumenti koji daju neku drugu visinu su transponirajući u u?em smislu.
Za najvi?i se registar mo?e primijeniti i tenorski C-ključ, a za notaciju flageoleta, ako se upisuje njihova zvučna visina ? violinski. Tada ona zvuči kako je i zapisana.
Kontrabas potječe od starog violona (ili contrabasso di viola). U baroku imaju ulogu bassa continua udvojenu s violončelom. Na isti način se koriste u klasici, osim u polifonim stavcima. U 19. stoljeću se odvaja od dionice violončela, ali zbog ?elje da se violončelo osamostali. U to vrijem djeluje i veliki virtuoz na kontrabasu Giovanni Bottesini (1821-1889) nazvan ?Paganini kontrabasa?. Za veliku solističku ulogu kontrabas i danas objektivno ima ograničene uvjete: njegov je ton ? izuzimajući masivnost i dubinu ? po kvaliteti daleko ispod tona ostalih gudačkih instrumenata. On nema te zaobljenosti i plemenite raspjevanosti; izvođačka je tehnika također skučena raznim nepogodnostima. Djela solističke i koncertantne literature uglavnom skladaju samo kontrabasisti - virtuozi. Često se izvode transkripcije djela originalno namijenjenih violini ili violončelu. Malo je zastupljen i u komornoj glazbi, a tad uglavnom u većim ansamblima u kojima prvenstveno ima ulogu basovskog instrumenta kakvu najče?će ima i u orkestru.
Talijanski naziv contrabasso potječe od registarskog obilje?ja instrumenta. Preuzeli su ga i Nijemci i Francuzi. Iznimka je engleski termin: double-bass, ali mu je smisao isti.
Harfa je ?ičani instrument u obliku trokutastog okvira, visokog oko 180 cm.
Okvir se sastoji iz 5 osnovnih dijelova. Osnovu na kojoj je cijeli instrument počiva čini postolje u čijim su prorezima smje?teni pedali za pre?timavanje ?ica. Na postolju stoji ?upalj stub, kroz čiju unutra?njost prolaze čelične poluge ?to povezuje pedale s gornjim dijelom mehanizma za pre?timavanje Ukoso prema postolju postavljen je drugi krak okvir koji čini rezonantno tijelo. Treću stranu okvira čini drveni vrat, izvijen u obliku polo?enog slova S. Kroz njega su provučeni vijci koji dr?e ?ice. Oni se mogu posebnim ključem zatezati, čime se pode?ava osnovno ?timanje ?ica. Zajednicu s vratom čini most u kojem se nalazi gornji dio mehanizma za pre?timavanje ?ica. On je povezan s pedalima. Oni se mogu postaviti u 3 razna polo?aja.
U gornjem polo?aju, pedal je opu?ten i ?ica zvuči cijelom svojom du?inom. Ako se pedal pritisne i zakači u srednji polo?aj, du?ina ?ice ne skraćuje pa ona daje ton vi?i za 1/2 stupnja. U donjem polo?aju, ?ica se jo? vi?e skrati i povisi ton za jo? 1/2 stupnja.
Dakle, iz svake se ?ice mogu izvući po 3 tona različite visine. Jedan pedal mehanizmom zahvaća istovremeno ?ice istoimenih tonova u svim oktavama i njihove kromatske varijante. Tako imamo 7 pedala ? za lijevu nogu 3 ? D, C i H, a za desnu 4 ? E, F, G i A.
Harfa ima 47 ?ica (46 ili 48 ugođenih na dijatonsku ljestvicu Ces-dura. Tonski je opseg harfe 6 i pol oktava: od Ces1 do fes4 ili as4. Orijentacija svirača među ?icama je olak?ana time ?to su sve C-?ice obojeno crveno, a sve F-?ice plavo. Bas ?ice (njih 11 ? do F) imaju čelično ili svileno jezggro, omotano metalnom niti, a ostale su od crijeva ili od najlona.
TEHNIKA I TON
Harfa se svira s po 4 prsta obje ruke. Mali prst se zbog kratkoće ne upotrebljava. Svirač sjedi iza harfe koja mu je oslonjena na desno koljeno i rame. Desna ruka zbog polo?aja svira vi?e registre, a lijeva je slobodnija i mo?e prema potrebi zahvatiti svaku ?icu.
Zbog tehnike pedala nije izvodljiva kromatika, kao ni istovremeno zvučanje dva kromatski različita vida istog stupnja (npr. c i cis). Kromatika je djelomično moguća jedino enharmonijskom zamjenom tonova. Ona poma?e i pri ponavljanju tonova. Istovremeno se mogu pritisnuti najvi?e 2 pedala. Enharmonija omogućava i pode?avanje ?ica da zajedničkim zvukom daju samo jedan akord. Ova se mogućnost primjenjuje pri izvođenju glissanda ? tipičnog načina sviranja na harfi. Izvodi se prevlačenjem prsta preko niza ?ica i to nani?e, od svirača ? palcem, a navi?e, ka sviraču ? ka?iprstom. Mo?e se izvoditi i s obje ruke istovremeno i to u istom pravcu i u suprotnim pravcima.
(?ice se mogu podesiti i na cijelotonsku i pentatonsku ljestvicu, sve dijatonske ili jedan akord.)
Akordi čine glavno i najkarakterističnije područje ovog instrumenta. Jednom se rukom zahvaća najvi?e 4 tona akorda. Moguće je izvoditi veće intervalske raspone, npr. decima ? stoga su najče?ći mje?ovito postavljeni akordi. Ukoliko su razlo?eni u ?irokom rasponu izvode se s obje ruke naizmjenično.
Svaki se akord na harfi izvodi u arpeggiu ? brzom razlaganju. Ukoliko se to ne ?eli stavlja se oznaka: non arpeggiato ili strappato (tal. otkinuto, i?čupano) ili plaqu? (franc. slijepljeno; čita se: plake) ili grafički: srednjom - uglatom zagradom ([) du? napisanog akorda.
Od posebnih se efekata često koriste flageoleti. Redovito se koristi oktavni. Pri tome ista ruka vr?i i dodir i trzaj ?ice. (Notiraju se za oktavu ni?e od ?eljenog zvuka, a iznad note se stavi kru?ić.) Zbog kolorističkih se efekata često primjenjuju u impresionizmu.
Ukoliko se ?ele izvedsti staccato tonovi treperenje ?ice se nakon trzaja zaustavlja dlanom. (Ovi prigu?eni tonovi označavaju se francuskim izrazom: sons ?touff?s (čita se: sonzetuf?) ili grafičkom oznakom koja izgled kao kri? na nuli).
Trileri su prilično nespretni za izvođenje. Izvodljiva je samo jedna vrsta nazvana bisbigliando (čita se: bisbiljando; tal. ?apčući, ?umoreći). To je tiha repeticija tona koja se ostvaruje naizmjeničnim trzanjem objema rukama.
O?triji se zvuk posti?e sviranjem neposredno uz rezonantni korpus (okvir) (tal. ?alla cassa?, franc. pres de la table (čita se: pre d'la tābl) koji se grafički označava kao valovi. Sličan, o?tri i metalni zvuk mo?e se dobiti i na normalnoj visini sviranja, tj. sviranjem na oko polovine ?ica ali trzanjem s noktima umjesto s jagodicama prstiju. (Označava se horizontalnim polumjesecom ili slovom V.)
Odzvuk ?ica kod harfe, koji se ne mo?e uvijek i stalno prigu?ivati, čini smetnju razgovijetnom izlaganju melodije na harfi. Ona je tipičan akordski instrument. Upotrebljava se najvi?e u sklopu pratnje ili kao izvor kolorističkih efekata. U orkestru se najče?će susreće u tihim i po fakturi prozračnim dijelovima skladbe. Ona nije prodoran instrument. Njen je zvuk poetičan i srebrnast; njena je priroda lirska. Jedino kad se ona mo?e probiti kroz veću zvučnu masu drugih instrumenata jeste kad svira glissando.. Njen zvuk je lijep, no lako zamori slu?atelj; postaje nametljiv, pa se stoga rijetko koristi solistički.
Ovisno o originatoru, tj. faktoru koji proizvodi ton dijele se u sljedeće porodice:
a) flaute ? originator je labial (usnik);
b) jednostruki jezičci (piskovi od trske): klarineti i saksofoni;
c) dvostruki jezičci: oboe i fagoti.
Kod puhača je vibrator stupanj zraka, a rezonator korpus.
Kod drvenih puhača visina tona ovisi o du?ini zračnog stuba, jer ona utječe na broj i učestalost longitudinalnih valova (tj. zgu?njavanje i razrjeđivanje valova) u jedinici vremena.
Na cijevima se nalaze otvori čijim se zatvaranjem i otvaranjem stvaraju različite du?ine cijevi, odnosno zračnog stuba, ?to utječe na visinu tona koji je dublji kad je zračni stub du?i. Vi?i se otvori zatvaraju jagodicama.
Za dobivanje tona va?no je PREPUHAVANJE. To je način puhanja koji uključuje jače upuhavanje mlaza zraka u ataki, te tada na isti prstomet dobivamo ton za oktavu vi?i (samo kod klarineta, zbog građe cijevi dobivamo ton duodecimu vi?i). Ono se mo?e postići i pomoću OKTAVKLAPNE koja je namijenjena za palac lijeve ruke. Koristi se za piano tonove jer ulaz zraka ne mora biti jak, a oktaviraju klapne.
POKLOPAC (KLAPNA) ima jo? dvije funkcije:
1. da na prikladniji način stvori kromatske polutonove;
2. da pro?ire opseg, uglavnom prema dolje jer prsti ne bi mogli zatvoriti dotičnu rupu (izvan doma?aja im je).
Negativna je strana klapni ?to smanjuju rezonanciju. Ton je plemenitiji ?to imamo manje aparature.
FUNKCIJA ORIGINATORA
Strogo uzev?i drveni puhači nisu temperirani instrumenti. Visinu je moguće modificirati na 2 osnovna načina:
1. u totalu (sve tonove isto); to se posti?e produ?avanjem instrumenata ? oboa produ?i pisak, a klarinet izvuče dio ispod usnika;
2. za pojedine tonove; to se posti?e ustima (opu?tanje usana ? ton ni?i, zatezanje usana ? ton vi?i).
Za postizanje ispravne artikulacije najva?niji su elementi udar jezikom (ataka) i reguliranje daha. Ataka se vr?i izgovaranjem sloga TU (za o?tri ton) ili DU (za bla?i ton). Sve note pod legato lukom izvode se na istu ataku (jedan dah).
Osobiti je efekt DVOJNI JEZIK (DOPPELZUNGE). Moguć je na flauti. To je ponavljanje tonova iste visine u staccatu i brzom tempu (izgovara se tu ? ku ? tu ? ku). Posti?e se brzim prekidima impulsa zraka prilikom puhanja ? naizmjeničnim izgovaranjem konsonanta T (vrh se jezika podigne do nepca i prekine zračnu struju) i K (jezik se opusti i omogući da zrak ide u cijev).
Ako je mjera trodobna ili treba odsvirati skupinu brzih triola ide trostruki jezik: TU ? KU ? TU, TU ? KU ? TU. (Najlak?e ga je dobito na flauti, te?e na jednostrukim, a najte?e na dvostrukim jezičcima.
Staccato se izvodi kratkim impulsima zraka.
Sch?nberg je uveo oblik tremola nazvan FLATTERZUNGE (leteći jezik). Njime je moguće brzo repetiranje ili nizanje kratkih tonova. To je osobito, poput treperenja brzo udaranje jezikom: prrr? ili trrr (prodorni tremolo). Dobiva se kod flaute i drugih drvenih puhača, te kod trublje i trombona.
Legato su skokovi lak?i prema gore nego prema dolje jer je to prirodno. Ako se izvode prema dolje onda gornji ton ostane kre?tati.
Kod drvenih puhača dolazi do izra?aja individualnost pojedinih registara u pogledu boja tona, nosivosti, ovisno o tomu koji se dio instrumenta koristi. Nosivost označava da u istom registru isti ton ima drugu dinamiku ovisno o registru. Npr. kod flaute je prirodna dinamika za ton d1 piano, a ako se svira jače onda će se prepuhati; kod oboe se d1 dobiva u forte dinamici, ako se svira ti?e postoji opasnost da se neće čuti.
Isto tako NIJE ISTI TON ISTE VISINE NA SVIM INSTRUMENTIMA: c1 na oboi je nizak, a na fagotu visok.
(Oboa inače ima najči?ći ton od svih intrumenata u simfonijskom orkestru, stoga prije početka sviranja orkestra intonaciju daje prvi oboist; riječ je o tonu a1 koji ima frekvenciju 440 Hz (herca))
OBUJAM ZVUČNOSTI
Drveni puhački instrumenti pokrivaju zvučni prostor od 7 oktava:
KONTRAFAGOT = B subkontra ? e2; FAGOT=H kontra ? d2;
KLARINET = e ? a3 (pisano); BAS ? KLARINET = (pribli?no pisani opseg klarineta, a zvuči za v9
ni?e);
OBOA = h (b) ? g3; ENGLESKI ROG = (pribli?no pisani opseg oboe, a zvuči Č5 ni?e);
FLAUTA =h (c1) ? c4; PICCOLO= d2 ? c5.
POMOĆNI INSTRUMENTI
Svrha im je da pro?iruju opseg unutar iste porodice (iste boje) i ljep?e zvuče u nekom opsegu od ostalih instrumenata iz te porodice jer određene tonove sviraju u pijevnijem registru; obično je to srednji registar (sredina opsega). To su alt flauta, engleski rog, oboa d? amore, kontrafagot, mali klarinet in Es, bas ? klarinet.
TRANSPONIRAJUĆI INSTRUMENTI
To su oni instrumenti koji se pi?u drugačije nego zvuče. Razlikujemo transponirajuće instrumente u ?irem i u u?em smislu. U ?irem su smislu oni instrumenti koji zvuče za Č8 vi?e ili ni?e nego se pi?u (notiraju). To su piccolo flauta (zvuči vi?e); kontrafagot (zvuči ni?e). U u?em su smislu oni kod kojih transponira onaj koji čita zapis, jer je matični tonalitet svih drvenjaka C. Npr. alt flauta je in G ? pi?e se kao flauta, a zvuči Č4 ni?e; engleski rog in F ? zvuči oktavu dublje od zapisa; oboa d? amore in A ? zvuči m3 ni?e od zapisa; klarineti: in B - zvuči v2 ni?e, in A ? zvuči m3 ni?e, mali in Es ? zvuči za m3 vi?e od zapisa, bas ? klarinet in B ? zvuči za v9 ni?e od zapisa ako se pi?e u violinskom ključu, a u bas ključu v2 ni?e.
Danas se izrađuju od metala (najče?će od legure bakra, nikla i cinka nazvane ?novo srebro?) zbog nosivosti zvuka,ali je time izgubila na mekoći i zaobljenosti, kakvu iziskuje barokna glazba.Originator je labial (tzv. usna); usnice ?alju mlaz zraka pod o?trim kutom u instrument. Mlaz zraka se lomi na labialu, jedan dio ulazi u instrument, a drugi se gubi pa jeflauta instrument koji kod drvenih puhača tro?i najvi?e zraka.Posljedica toga je ta da su mu kraće legato fraze.
Du?ina cijevi iznosi oko 67 cm. Cijev se rasklapa u 3 dijela (rjeđe 4), koji se spojevima uvlače jedna u drugi, pa se na tim mjestima, minimalnim izdu?enjem, mo?e korigirati ?timanje. Početni se dio cijevi naziva glava i njegov je kraj zatvoren, a ulazni je otvor za zrak postavljen bočno i okru?en pljosnatim obodom ? tzv. usnom, čiji je oblik pode?en tako da na njega nalije?e donja usna svirača. Srednji je dio cijevi najdu?i i u tehničkom smislu najva?niji, jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, koje skraćuju du?inu zračnog stuba u cijevi i tako daju tonove različite visine, a također i glavnina mehanizma za otvaranje i zatvaranje tih rupica. Taj se mehanizam sastoji iz 16-18 poklopaca i velikog broja poluga kojima se one pokreću. Samo dvije ili tri rupice nalaze se na zavr?nom dijelu cijevi koji je na kraju otvoren.
Pri sviranju svirač dr?i instrument nadesno od sebe, u poprečnom, vodoravnom polo?aju. Desnom rukom manipulira donjim dijelom mehanizma, a lijeva gornjim. Pri tome upotrebljavaju devet prstiju - sve osim desnog palca, koji slu?i samo oslonac instrumenta.
Opseg:c1-d4 (Kod nekih je instrumenta najdublji ton h (mali h).
Registri: duboki - c1-c2; srednji - c2-c3 (u novijoj se izvođačkoj praksi uzima ?ire : od g1-c3); visoki - c3-d4.
Duboki registar, a naročito donja kvarta, slabe je nosivosti, prirodna mu je piano dinamika. (Od romantizma (a osobito u impresionizmu) taj se registar sve vi?e koristi zbog izra?ajnih i kolorističkih odlika: pun je, taman i pomalo ?u?tav u boji, blag i poetičan u izrazu, katkad zloslutan ili pun i?čekivanja).U srednjem registru dolazi do postupnog pojačavanja (mogući su svi dinamički stupnjevi i nijanse, ali jo? ograničene zvučne prodornosti); a u visokom, pogotovo iznad a3, tona postaje prodoran, pi?tav; nemoguće je izvoditi piano dinamiku jer je prirodna dinamika tog registra ff(tonovi se dobivaju dvostrukim prepuhavanjem). Do romantizma se, donekle i zbog tehničke nesavr?enosti, prvenstveno kretala u svom srednjem registru i donjem dijelu visokog ? gdje je njen zvuk svijetao, a karakter nje?no-idiličan. Čak i Nikolaj Rimski ?Korakov kao ?oblast izra?ajnog sviranja? flaute navodi raspon između d2 i g3, premda je danas ovaj opseg pro?iren.Karakteru flaute i njenim izvođačkim svojstvima odgovaraju vedra, lepr?ava glazba lirsko skercoznog obilje?ja kao npr. u ulomku Ples flauta iz baleta ?čelkunčik Petra Iljiča Čajkovskog. Ipak, u duhu ovog instrumenta ponajvi?e je jednostavno i slobodno raspjevan melodijski tijek, u prvom redu idilično-pastoralnog izrazapoput njena sola u predigri 3. činu operi Carmen Georgesa Bizeta.(?Fla?oletni tonovi? su zamagljene kvalitete i u pianissimo dinamici. Prvi se put koriste kod impresionista. Bilje?e se isto kao kod gudača, tj. iznad tona se pi?e kru?ić.)
Kao većina drvenih puhača flauta prepuhuje u oktavu.
Flauta je najpokretniji instrument među drvenim puhačima. Izvodljive su sve vrste ljestvica, arpeggia i brzih skokova u staccatu. I u pogledu artikulacije, zahvaljujući slobodnim ustima, flauta posti?e najbr?i staccato uspotrebom dvostrukog i trostrukog jezika i flatterzungea.
Kod nje u dinamičkom pogledu vrijedi sve ?to je rečeno i za flautu, ali jo? izra?enije (npr. dinamski je raspon od ppp ? fff).Te?e je prepuhati manji instrument.
Opseg joj je od d2 ?c5 (d5). Transponirajući je instrument u ?irem smislu jer zvuči za č8 vi?e od notacije (notira se od d1-c4).Najljep?i registar piccola je srednji. Najbolje joj odgovara vedra, ?ivahna glazba.
To je instrument in G, a time pravi transponirajući instrument u u?em smislu. (Transponira onaj tko čita; jer je c ? matični tonalitet; tako se ne mijenja instrument.) Koristi se od impresionista. Ima isti opseg kao C flauta, ali zvuči za Č4 ni?e. (Postoje i alt-flaute in F koje zvuče za Č5 ni?e od zapisa). Najupotrebljivija je u dubokom i pijevnom registru. Zvučnost alt-flaute je vrlo puna, bar?unasto-meka i relativno sna?na čak i u dubokom registru, tako da dragocjeno dopunjava, pa i zamjenjuje duboke tonove obične flaute.
(Svrha pomoćnih instrumenata sastoji se u pro?irenju opsega unutar iste porodice, tj. unutar iste boje.)
Suvremene su se flaute razvile iz barokne traverso flaute. Jo? postoje kljunaste flaute (blok-flaute) koje se sviraju vertikalno (primjenjuju se u ?kolskim i renesansnim sastavima). Kljunaste su flaute u vrijeme baroka bile potpuno ravnopravan instrument, ali od klasike na dalje ne sudjeluju u simfonijskom orkestru zbog slabe nosivosti zvuka u odnosu na postepeno povećavanje broja gudača i razvoja limenih puhača u klasičnom i ranoromantičnom orkestru.
U orkestru normalno postoje dvije flaute, ali počev?i od romantizma i tri, s tim ?to drugi, odnosno treći flautista, prema potrebi svira malu (piccolo) flautu.
Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki ? b-f1; srednji (pjevni) ? f1-c2; visoki ? c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito sna?an. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki ? postaje pi?tav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno ?tedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija ? oboa nije izrazito virtuozni instrument. Vi?e joj le?i kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato o?tar. Dvostruki se jezik mo?e naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savr?eno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru slu?i za davanje intonacije (obično ? komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog tr?čanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno o?tar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilje?ja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju ?iroko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nje?no-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili če?njivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spu?taju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najče?će bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i o?trine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počev?i od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim ?to treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.
ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)
Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 ni?e ? es (e) ? b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton sna?an i pun, a ipak mek i izra?ajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavr?avanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kru?kasto pro?irenje, s ponovnim su?enim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigu?en u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izra?aja dolazi če?njivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tu?na izraza, puna če?nje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).
OBOA D'AMORE
To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu?). Pojavila se 1722. g. i i?čezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najvi?e je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe du?a. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore ? oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog dr?i bli?e uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).
Njegov je originator jednostruki pisak izrađen od trske koji se pričvr?ćuje na usnik od ebonita (ili kakvog drugog materijala npr. kristala, drva, metala). (*Ebonit je umjetna smjesa tvrde gume, olova i sumpora, tj. vulkanit; jedna od prvih umjetnih plastičnih masa. Dobiva se duljim grijanjem (vulkanizacijom) kaučuka s većim količinama sumpora na 140-160 stupnjeva celzijusa. Obično je crn, pri običnoj temperaturi tvrd, razmjerno ?ilav i neelastičan materijal.).
Pisak počiva na donjoj usni dok se gornji zubi postavljaju na usnik. Za razliku od ostalih drvenih puhača klarinet ne prepuhuje u oktavu već u duodecimu ?to rezultira neobično velikim opsegom instrumenta i pojavom tzv. prelaznog registra.
Opseg: e (mali) ?c4
Registri: duboki (?almaj) ? e-e1; prelazni ? f1-b1; srednji ? h1-c3; visoki ? cis3-c4.
Duboki (?almaj) je karakterističan iz razloga ?to klarinet jedini od drvenih puhača ima altovsku lagu. Moguće je provesti dinamiku od p do f (?to nema nijedan od drveni puhač u dubokom registru) pa ga tako Weber koristi za dramatske situacije ili za neke pianissime u ovom registru.
Prelazni registar - dodaju se ekstra klapne; budući da su otvori sasvim na vrhu cijevi tonovi zvuče ?uplje i promuklo (to su tonovi s najkraćim zračnim stubom ? e prepuhuje u h1) ovaj registar slu?i da pove?e prvi prepuhani ton h1.
Srednji ? dobre kvalitete (b ? taman, h ? prvi prepuhani ton svijetlo zvuči).
Visoki ? od f3 na vi?e sve prodornije zvuči.
Zrak tro?i otprilike kao ljudski glas (između oboe oboe i flaute). Po pokretljivosti je odmah iza flaute; tehnički je spretan i virtuozan instrument (gotovo bez ograničenja i razmjerno lako izvodi sve vrste ljestvičnih nizova dijatonskih i kromatskih; razlo?ene akorde; razne akorde, krupne skokove, trilere, tremola i druge ukrase) izvedba dvostrukog i trostrukog jezika te?e je izvediva jer jezik zbog piska nije slobodan tj. također je između flaute i oboe.
Artikulacija je također bogata i raznolika; staccato je sporiji nego kod flaute.
Klarineti su pravi transponirajući instrumenti. Izrađuju se u raznim ?timanjima: B, A, C, D, Es. Najče?ća su 2 ?timanja: in B i in A. In B zvuči za v2 ni?e nego se pi?e. In A zvuči m3 ni?e nego se pi?e. (Zvuči E-duru ?klarinet in A svira G-dur) In A se koristi:
1) u tonalitetima s povisilicama. Klarinet in A je u njima daleko spretniji i obratno. 2) Na klarinetu in A postoji cis mali ?to pro?iruje opseg. 3) Klarinet in A je ne?to veći i ima topliju boju.
(Dionicu basetnog roga ? instrumenta između malog i bas klarineta ? u Mozartovu Requiemu svira klarinet in A).
Mali klarinet in Es zvuči za m3 vi?e nego ?to je pisano. Povećava opseg. Zvuk mu je pi?tav i prodoran; ima relativno slab registar.
Bas klarinet ? in B ? zvuči za v9 ni?e nego nego ?to je notiran, ali samo u tzv. francuskoj notaciji (pi?e se u violinskom ključu kao klarinet in B i zato zvuči v9 ni?e). U Njemačkoj se notaciji pi?u za ton vi?e od realnog zvuka (pi?e se u bas ključu i zvuči za v2 ni?e). Njemačka je notacija praktičnija onom tko čita partiture jer je bli?a realnom zvuku, a klarinetistima je lak?a francuska (radi ključa)
Bas klarinet pro?iruje opseg prema dolje, ima jo? tonova (do pisanog malog c koji zvuči kao veliki b).
Instrument iz porodice dvostrukih jezičaca. Opseg mu je od B1- e2 (f2). Bilje?i se u bas, tenor C-ključu i violinskom ključu.
Registri: duboki (forte, puni, masivni tonovi) ? B1 ? Fis; bariton (dosta jak) ? G- f; srednji (neobično blag ? koristi se za solo dionice) ? fis ? d1; visoki ? dis1 ? g1; ekstremno visoki (prodoran) gis1-e2.
Najbolji registar, u kojem je fagot osobito podesan za raspjevani melodijski izraz (tzv. saksofonski registar ? zbog najveće sličnosti sa zvukom saksofona), otprilike se poklapa s područjem A-?ice na violončelu, koja ima slične odlike. To su granice tenorskog registra. To je u romantizmu negdje od d - g1, a u novije vrijeme od E ?b1.
Prepuhuje u oktavu. (Moguća su i prepuhavanja u duodecimu i superoktavu ?to omogućuje različite ?grifove?, tj. prstomete za isti ton, a praktično čini fagot podesnim za brze i krupne skokove.) Vrlo je izra?ena razlika između ekstremno visokih i dubokih registara. Zbog veličine je najkompliciraniji za izradu. Fagot je osamstopni instrument. (Cijev izgrađena najče?će od javorova drveta duga je oko 2, 45 m, a ukupno s metalnom cijevi i jezičkom, du?ina instrumenta dosti?e 2, 60 m.) Posjeduje mnogo klapni koje se pokreću palcima obje ruke. Zbog kori?tenja svih 10 prstiju pri svirci, a i zbog te?ine, svirač dr?i fagot pred sobom okačen uzicom oko vrata. Pri svirci su najzaposleniji palci. U nekim slučajevima svira polustupnjeve na polurupama (vi?e klapni ? manje vibrira drvo).
Prirodno nije virtuozni instrument, ali se mo?e i tako koristiti.
Staccato mu je suh i o?tar ? jo? jače nego kod oboe. U staccatu se najče?će primjenjuju krupniji skokovi čak do dvije oktave. Koristi se za ironične situacije, za komične i groteskne efekte. Uspje?nost u izvedbi ovakvih karaktera proizlazi iz proturječne kombinacije grubih i ?te?kih? tonova dubokog registra s o?tro ritmiziranim i artikuliranim pokretom. (S. Prokofjev: Peća i vuk (tema Djede ? gunđala) Osobito je podesan za izra?avanje glazbenog humora (B. Bartok: Koncert za orkestar, 2. stavak (Igra parova)) i za duhovito tonsko slikanje (P. Dukas: Čarobnjakov učenik (tema začarane metle).
Podjednako dobro, premda rjeđe, mo?e interpretirati i mirne melodije, plemenitog, lirskog izraza ? osobito u vi?em registru. (P. I. Čajkovski: V simfonija u e-molu, op. 64, 2. stavak) Tonovi dubokog registra, u odgovarajućoj tematici, mogu dobiti čak i mračno-tragičan prizvuk. (P. I. Čajkovski: VI simfonija u h-molu, op. 74, 1. stavak).
Osim ?to se prirodno koristi kao bas instrument u sastavu drvenih puhača, njegova se uloga sastoji i u dupliranju violončela i kontrabasa u gudačkom slogu.
KONTRAFAGOT
To je transponirajući instrument u ?irem smislu (zvuči Č8 ni?e nego ?to je notiran).To znači da mu je opseg za oktavu ni?i od fagotskog.(Razlog je dvostruko veća du?ina zračne cijevi.)Opseg mu je od B2 (subkontra) ? g ili a.(B2 je ton koji čini donju granicu općeg orkestarskog opsega. Od ostalih instrumenata samo glasovir i orgulje zalaze do jo? dubljih tonova.) On je isključivo orkestarski instrument. To je 16-stopni instrument (oko 4, 90 m).Zbog toga se cijev najče?će presavija četiri puta, a izlazni je otvor okrenut nani?e ? ljevkastog je oblika i cijeli je zavr?ni dio metalan. Veća mu je i debljina cijevi. Njegovoj je te?ini nu?an oslonac, a tome slu?i no?ica na donjem kraju.Unatoč veličini nije toliko nespretan. Dosta je jaka zvuka i mo?e biti bas instrument i za 3 trombona.(Do otprilike tona E kontrafagot zvuči puno, bogato i po potrebi sna?no.)Ipak, u velikoj se većini on udru?uje s drugim instrumentima ? bilo unisono(obično s kontrabasima)ili u oktavnom udvajanju(najče?će s fagotima) ? te, u stvari, prvenstveno slu?i tome da pojača liniju basa ili da joj doda prizvuk orguljske masivnosti.
Samostalni su istupi rijetki, premda je efektan u grotesknom ili humorističnom izrazu.(P. Dukas: simfonijska pjesma Čarobnjakov učenik (o?ivljavanje prepolovljene metle)) Počev?i od Richarda Straussa če?će ima solo istupe, ali i tada za nekakvuslikovitu karakterizaciju zbivanja ili ličnosti.
SAKSOFON
Konstruirao ga je 1841. g. belgijski graditelj instrumenata Antoine Joseph Sax.
Zbog originatora (jednostrukog jezičca) pripada porodici klarineta. Izrađen je metala. Ima isti opseg i prstomet kao oboa,(a i ?upljina cijevi je konična kao kod oboe). Prepuhuje u oktavu. Opći vanjski izgled je, najsličniji basklarinetu ? barem kod altovske i dubljih registarskih varijanti saksofona. Sopranska varijanta i jo? manji sopranino-saksofon imaju, međutim, ispravljenu cijev, pa su na prvi pogled (zanemarujući konično ?irenje cijevi) najsličniji metalnom klarinetu.Zvuk saksofona je najsrodniji fagotu u njegovom visokom registru(koji se, stoga, katkad naziva: saksofonski!)Čitava porodica obuhvaća 7 instrumenata.
Pisani tonski opseg saksofona, svih varijanti, podudara se s opsegom oboe: b-f3. U stvarnom se zvuku on jako razlikuje, jer se saksofon gradi u 7-8 (katkad i do 12) registarskih i transpozicijskih varijanti. Osnovne su registarske varijante: sopranino, sopran, alt, tenor, bariton, bas i kontrabas, a naizmjenično transponiraju u Es (ili F) i B (ili C, tj. bez transpozicije), pomičući se jo? ? ovisno od registara ? za jednu, dvije ili tri oktave nani?e (npr. stvarni opseg sopranina počinje od des1, alta od des, baritona od Des, kontrabasa od Des1 i sl.)
Četiri su glavne ?time: sopran in B (zvuči za v2 ni?e), alt in Es (zvuči za v6 ni?e), tenor in B (zvuči za v9 ni?e) i bariton in Es (za veliku tercdecimu ni?e). (Budući da je sopran dosta piskavog tona, radije se zamjenjuje klarinetom).
U vojnoj glazbi primjenu nalaze i ostale registarske varijante, koje, iznimno, idu čak do subkontrabasa. Svojim zvukom, koji je na sredini između drvenih i metalnih puhačkih instrumenata, saksofoni u takvim ansamblima čine dragocjenu vezu između ova dva osnovna roda, pa su sve vi?e rasprostranjeni ? dok su u početku nalazili primjenu samo u nekim zemljama (Francuska, Belgija, pa čak i kod Nijemaca i Rusa). Kad je oko 1920. g. prodro u sastav jazza, počinju ga koristiti i skladatelji koji u jazzu nalaze inspiraciju (Stravinski, Honegger, Ravel, Milhaud?) U međuvremenu se ukorijenio u zabavnim orkestrima raznih vrsta i sastava.
U pogledu pokretljivosti i bogatstva artikulacije saksofon je ravan klarinetu, čak ga u nečemu i pretječe.Dakle, spada u potencijalno virtuozne instrumente, a istovremeno je i vrlo izra?ajan nositelj plemenito raspjevanih melodija: (G. Bizet: predigra suiti Arle?anka). U ovoj se drugoj ulozi osobito ističe alt-saksofon, koji je primijenjen i ovdje i u većini drugih sličnih prilika, npr. u Ravelovoj orkestraciji stavka Stari zamak iz romantične suite Slike s izlo?be M. P. Musorgskog.
Saksofon se odlikuje i nekim sasvim posebnim mogućnostima ? za zvučnu karikaturu i grotesku (podra?avanje smijeha, urlanja, mijaukanja i slično), za osobite artikulacijske efekte (npr. tzv. sleptang (engleski slaptongue = svojevrsni, o?tri staccato, koji se ostvaruje specifičnim djelovanjem jezika), za glissanda raznih vrsta, za izvođenje netemperiranih tonova itd.
Originator im je limeni usnik u obliku ča?ice (truba, trombon) ili lijevka (rog, tuba); vibrator je stupanj zraka, a rezonator tijelo. Po cijevi se razlikuju trube i rogovi. Trube imaju cilindričnu cijev ?to daje praskav zvuk. Tu spadaju trube i trombon. Rogovi imaju koničnu cijev ?to daje mek?i zvuk. Tu spadaju horne (rogovi), tube, kornet i krilnica.
Ton posti?u pomoću ventila. Imaju ih obično 3 (tuba ih ima i vi?e). Oni produ?uju cijev na sljedeći način: prvi za 1 ton dolje, drugi za pola tona, treći za jedan i pol ton. Moguće ih je kombinirati. Zajedno pritisnuta tri ventila daju P4 dublji to ? temeljni ton je fis.
Dok nisu ugrađeni ventili ako se ?eljelo odsvirati ton h umjesto tona b onda se stavljala ruka u cijev. Tako se cijev zatvarala, a time i skraćivala. Dobivao se vi?i ton za m2 ili za v2. Kod takve je tehnike sviranja dolazilo do osjetne razlike u kvaliteti tona (zvuče kao sordinirani ? sti?ani).
Do polovice 19. stoljeća (Wagner) trombe i korni su bili tzv. prirodni instrumenti (mogli su izvoditi samo parcijale jer nisu imali ventila). Tu ne spada trombon jer je uvijek imao povlačak.
(Truba ne mo?e proizvesti prva 2 parcijala, rog mo?e sve). Iz toga je proizlazio stil pisanja za te instrumente, ograničavao ih je na fanfare.
Parcijali: C, c, g, c1, e1, g1, b1, d2, e2, (fis) f2. U baroku su od opsegu b1 do f2 virtuozno baratali u pianu.
Kru?no oblikovani dodaci cijevi umetali su se između usnika i glavne cijevi da bi se postigla ?eljena ugodba ili ?timung. (Tad se sviralo iste parcijale, ali transponirane; isti broj tonova.)
Dionice često izgledaju čudno vođene c2-d2-g1?
Za vrijeme Wagnera (19. stoljeće) grade se ventilne trombe i rogovi pa postaju prirodni.
U pravilu se za duboke tonove usta opu?taju, a za visoke se sve vi?e ste?u. Limenjaci trebaju vi?e zraka od drvenih puhača.
Moguće je primjenjivati sordinu ili prigu?ivač i to uglavnom u svrhu kolorističkih efekata. Izrađuju se od raznog materijala (metal, drvo, plastika, karton?). Drugi je razlog primjene sordine u redukciji dinamike.
Truba je transponirajući instrument in B, iako postoji i in C. Postoje i piccolo tromba in d i in f i velika truba in Es, te kornet i krilnica. Opseg joj je od fis malog ? c4.
Rog je transponirajući instrument in F. Zvučeći je opseg od H kontra ? f2.
Tzv. tenor trombon je in B (ne računa se u transponirajuće). Pedalni je ton B kontra. Opseg mu je od E ? e2. Posjeduje povlačak (cug) koji ima istu funkciju kao ventili ? mijenja pedalni ton. Mo?e imati i ventile. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to prva pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva druga pozicija ? zvuči za pola tona ni?e. Tako sve do sedme pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube ? P4 dublji ton. Postoje i bas trombon in F i alt trombon in Es.
Tuba ? postoje tube različitih veličina i ?tima. Najče?ća je bas tuba in F s opsegom od F kontra do g1. Obično ima 4 ventila: prvi sni?ava ton za cijeli stupanj; drugi za pola; treći za stupanj i pol, četvrti za dva i pol stupnja. Kombinirana upotreba svih ventila postupno sni?ava cijeli alikvotni niz tonova do v7. Često se koristi i visoka tuba (tenor tuba) obično ugođena in B s pedalnim tonom B kontra. Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner ? tube koje čine prirodni prijelaz između bas ? tube in F i rogova in F.
Pri proizvodnji tona najlak?e je na jedan slog TU izvesti uzlazna 3 tona koja idu po redu: c1 ? e1 i g1. Srednje te?ko je izvesti na jedan slog TU redom tonove c1-g1 jer se preskače jedan parcijal. Najte?e je izvesti nakon c1 ton c2 jer se preskaču 3 parcijala. Usta treba adaptirati tako da se c1 izvede na slog TU, a c2 na slog KU. Ukoliko se to ne učini dolazi do kiksa.
Na 1 luk se izvodi 1 udar jezika izgovaranjem sloga TU. Usta su slobodna kao kod flaute. Za limene je puhače karakteristično da izvode dvostruki i trostruki jezik: 2 se osminke izvode izgovaranjem slogova TU-KU, a triola na 1 udarac izgovaranjem slogova TU-KU-TU. (Na tubi ih je malo te?e izvesti jer treba vi?e zraka.)
Dr?i se u lijevoj ruci, a desna manipulira ventilima. Opseg je teoretski 3 oktave: od fis (malog)-f3 (kod jazz trubača do c4.); ali praktično rijetko zalazi preko c3(odnosno b2), jer su tonovi iznad te granice vrlo usiljeni i izvođački rizični.
Slijedi pregled tonskih visina koji se dobivaju na određeni polo?aj. (0 označava ne pritisnuti ventil; 1 pritisnuti 1. ventil; 2 = pritisnuti 2. ventil; 3 = pritisnuti 3. ventil). Gornji (vi?i) se tonovi na isti polo?aj (prstomet) dobivaju pomicanjem usta.
000 ? c1, g1, c2, e2, g2, b2, c3;
020 ? h, fis1, h1, dis2, fis2, a2, h2;
100 ? b, f1, b1, d2, f2, as2, b2;
120 (003) ? a, e1, a1, cis1, e2, g2, a2;
023 ? as, es1, as1, c2, es2, ges2, as2;
103 ? g, d1, g1, h1, d2, f2, g2;
123 ? fis, cis1, fis1, ais1, cis2, eis2, fis2.
Legato je najlak?e odsvirati kad se izvode susjedni parcijali u 2. polo?aju.
S Wagnerom se javljaju trube s ventilima.
Truba ima 3 registra: duboki: fis-c1 ? tro?i puno zraka jer rade samo ventili pa nije virtuozno (zvuk im je mračan, zloslutan, ?sudbinski?); srednji: c1-g2 ? zvuči svečano osobito a due; visoki: g2-d3 ? prema vi?im tonovima je tendencija ka ff.
Danas se preferiraju 2 ?timunga: truba in B koja ima svečaniji karakter i in C koja je dosta svijetla.
Za klasičnu se glazbu uglavnom upotrebljavaju ravne sordine od metala, a u jazzu najrazličitiji oblici i materijali. Sordina se ne koristi isključivo za uti?avanje jer truba i s otvorenim tonom mo?e ostvariti lijep i relativno mek piano. Ona mijenja boju zvuka, karakter i izraz. U pianu on sa sordinom gubi sav sjaj i punoću, dobija nazalni prizvuk i jednu nje?nu rijetkost, donekle sličnu oboi; kao i u slučaju horne, takvim se tonovima lako posti?e iluzija da zvuk dopire iz daljine. Sordina u orkestru slu?i za eho efekte i kolorističke (moguć je i ff, ali zvuči reskije; izuzetno je o?tar i izobličen, pa djeluje groteskno ili uzbudljivo prijeteći).
Budući da truba ima najkraću cijev od limenih puhača ona i najlak?e izgovara, najvirtuozniji je limeni puhač. U legatu je lak?e dobiti prirodne parcijale nego ispreskakane. (Najlak?i je triler g-fis ? 000 ? 020; B-C se dobiva jednostavno - samo usnicama.)
Piccola tromba in D (jo? nazvana Bach truba)? jako svijetla; in Fse koristi u 2. Brandenbu?kom koncertu J-. S. Bacha.
U baroku je tromba bila melodijski instrument, virtuoznija, bila je bez ventila pa su morali tra?iti parcijale.
Velika truba in Es ? u Wagnerijanskom sastavu u sastavu truba. On diferencira limene puhače na trube i rogove tako ?to ih stavlja u grupe ? raslojavanje orkestra u određene porodice.
Dionica trube redovito se pi?e u violinskom ključu i (kao i horna) bez stalnih predznaka.
Mali, klasični simfonijski orkestar sadr?i u pravilu 2 trube, a veliki, romantičarski redovito po 3 ili 4. Nisu rijetki slučajevi u kojima se ih s e uključuje i veći broj (G. Verdi: Requiem, L. Janaček: Simfonietta).
Danas ima 3 ventila. Izrazito je transponirajući instrument in F. Zvučeći joj je opseg od H (kontra) do f2. Ako svira u violinskom ključu onda mu je zvuk za Č5 ni?e, a ako se pi?e u basovskom ključu onda je zvuk za Č4 vi?e.
Registri: duboki: od c-c1 ? svečani, rado se koristi za pedalne tonove pogotovo ako je udvostručen; srednji: od c1-g2 ? pijevni ? moguće su sve dinamike; visoki: od g2 ? c3 ? tendira ka ff.
Rog ima koničnu cijev ? ?to daje mek?i zvuk. Mekoći zvuka pridonosi i to ?to usnik nije tako plitak kao kod trube i trombona (zrak ulazi postepeno, nema eksplozije).
Kod roga se, pored otvorenih tonovi koji sačinjavaju prirodni niz, mogu izvesti i tonovi putem zatvaranja cijevi rukom. Takvi se tonovi nazivaju bouch? (bu??). Uvlačenjem desne ruke u cijev skraćuje se stupanj zraka pa je onda ton vi?i za ? stupnja. S druge je strane bouch? prigu?uje odnosno djeluje kao sordina. Bouch? tonovi imaju karakterističnu boju prigu?enih tonova. Bouch? se označava kri?ićem iznad note, a bez bouch?a stavljanjem kru?ića iznad note. Za ponovno otvoreno sviranje koriste se izrazi: talijanski: aperto; njemački offen (ofn), engleski open, francuski ouvert (uv?r).
Rog ima sordinu, ali se če?će koriste bouch? tonovi. Sordinu rabimo samo za pojedine specijalne efekte, jer bouch? mo?e dobiti dobar forte, tj. ima veći dinamski raspon, dok sordina ide do mp. ?elimo li izvesti forte bouch? to nazivamo cuivr? (metalno).
Bouch? su se tonovi uveli ba? zbog toga ?to je prirodni rog mogao svirati samo parcijale: c, g, c1, e1, g1, b1, c2, d2, e2, f2, g2, a2, b2, h2, c3.
Od c1-g2 je pijevni registar.
Bouch? su tonovi mek?i.
Rog je napokon potpuno usavr?en pronalaskom mehanike s ventilima početkom 19. stoljeća. No s obzirom da rog ima dugačku cijev - ventili su dulji pa trileri ne ispadaju dobro. Najbolji su oni iz parcijalnog niza koji se rade samo usnicama.
Iako rog mo?e izvesti dosta brzu artikulaciju ne dosti?e trubu u dvostruko i trostrukom jeziku. Dosta se često upotrebljava glissando koji prođe preko svih parcijala.
Da bi se dobio ff podigne se lijevak u zrak ? campana in aria.
Rogovi su trbuh orkestra. Ako se izvodi ?iroki slog dijelimo ih tako da 1. i 3. izvode visoke tonove, a 2. i 4. niske. Tako ne trebaju brzo mijenjati registre. Ukoliko se izvode vrlo visoki ili vrlo duboki tonovi onda ih svira nekoliko unisono.
Iako je rog u znatnoj mjeri virtuozan instrument najbolje zvuče oni tonovi koji se mogu izvesti i na prirodnom rogu.
U sastavu simfonijskog orkestra standardan je sastav od 4 roga. Oni slu?e kao vezivno tkivo između s jedne strane drvenih puhača, koji su po volumenu ne?to slabiji od rogova, i s druge strane, tzv. te?kog lima (trube i tromboni) koji su po volumenu sna?niji.
Opseg mu je od E-c2. (Uključujući i pedalne tonove: od Des1-f2, tj. vi?e od 4 oktave ?to je naj?iri tonski opseg među puhačkim instrumentima). Misli se na tzv. tenor-trombon čiji je pedalni ton B1 (B kontra). Iako je to instrument in B ne tretira se kao transponirajući. Na njemu nisu izvr?ene neke bitnije promjene u tehničkom pogledu od srednjeg vijeka na ovamo. Specifičnost mu je u povlačku (cug). On ima istu funkciju koju kod truba i rogova imaju ventili ? mijenja se pedalni ton. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to 1. pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva 2. pozicija ? zvuči ? tona ni?e. Tako sve do 7. pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube, tj. povećanu kvartu.
Notira se u bas, tenor (c1 na 4. crti) i rjeđe violinskom ključu.
Budući da trombon ima relativno dugačku cijev, a i usnik mu je dosta krupan, normalno je da su te?e artikulacije; moguće je izvoditi i dvostruki i trostruki jezik i brzi staccato, ali te?e nego na trubi.
U duhu instrumenta nije legato nego blagi portato i to upravo zbog funkcije povlačka. Savr?eni je legato moguć između 2 susjeda parcijala (alikvotna tona) u istoj poziciji. (Lak?e ih je izvesti uzlazno.)
(Trileri su mogući jedino na 2 susjedna visoka parcijala (u sekundama) u istoj poziciji.)
Odličan je glissando koji se mo?e izvesti u rasponu od P4 (prati se isti parcijal kroz sve pozicije). (Osim s povlačkom moguće ga je dobiti i usnicama ? to su parcijali iste pozicije.)
Osnovni ton b je sjajne kvalitete. U niskom registru (od E) pa do srednje visokog registra (g1) ton trombona je ujednačen, homogen i prikladan za sve dinamike. Dalje je sve jači ton. U dubokom registru (od E-f) mo?e se dobiti krasan pianissimo.
Kao i kod truba koriste se sordine. I efekt je isti.
Zbog duljine cijevi trombon tro?i vi?e zraka nego rog ili trube.
U simfonijskom orkestru javlja se u postavi a tre, obično s dodanom trubom kao bas.
Postoje i tzv. ventil-trombon koji ima i ventile i povlačke. Upotrebljava se samo u jazz glazbi. Ventili mu omogućavaju veću virtuoznost, ali se gubi na karakterističnoj boji tona.
?Rupa? (?mrtva zona?) od B1-E upotpunjava se upotrebom bas trombona in F s opsegom do g1.
* ?Mrva zona? nastaje zbog tona ?to je najvi?i prvi alikvotni ton B1, a najni?i 2. alikvotni ton E. (Prvim se alikvotnim tonom naziva 1. proizvedeni ton; 2. je alikvotni ton za Č8 vi?e; 3. jo? za Č5 vi?e; 4. za jo? Č4 vi?e; 5. za jo? v3 vi?e; 6. za jo? m3 vi?e itd.)
U nastavku slijedi niz od 12 alikvotnih tonova prve i sedme pozicije povlačka na tenor-trombonu:
pozicija: alikvotni ton
1 / 2 / 3 / 4 / 5 / 6 / 7 / 8 / 9 / 10 / 11 / 12 /
1. B1/ B/ f/ b/ d1 / f1/ as1/ b1/ c2 / d2 / es2/ f2 /
7. / E1/ E/ H/ e/ gis/ h/ d1/ e1/ fis1/ gis1/ a1 / h1/
Tenor i bas trombon mogu se kombinirati u jednom instrumentu, a regulacija se obavlja aktiviranjem dodatne cijevi i dodavanjem tzv. ?kvartnog ventila? (F-ventila) na tenor-trombon čime se sni?ava njegov opseg za Č4 (2 1/2 stupnja). I na taj se način mo?e izvesti 5 tonova ?mrtve zone? (H1, C, Cis, D, Es). Ta se varijanta tenor-trombona naziva tenorbas-trombon. U orkestru se, u pravilu, nalazi bar jedan takav instrument, uz 2 obična tenor-trombona.
Gotovo u cijelom rasponu zvučnost instrumenta je vrlo ujednačena. Čak i najdublji registar, koji čine pedalni tonovi (do B1) trombon posjeduje snagu i masivnost zvuka, karakterističnu metalnu boju s jakim privukom alikvota, kao i ozbiljan, strog, svečan izraz. U dubokom (E-f) i srednjem registru (fis-f1) ova obilje?ja dolaze do punog izra?aja, naročito u forteu, koji je za trombon vi?e tipičan od tihog sviranja. Neusporediv je zvuk trombona u dugim, akcentiranim, krupnim tonovima, izrazitim skokovima, u maksimalnoj dinamici; u izlaganju tema svečano-zborskog karaktera (R. Wagner: uvertira operi Tannh?user). Tromboni dobivaju i nagla?eno patetičan prizvuk, ponekad uzvi?ena, tragična i potresna izraza (P. Čajkovski: ?esta simfonija u h-molu, 1. stavak). Ponekad trombon mo?e djelovati i komično-podsmje?ljivo ili groteksno (Z. Kodaly: Borba i poraz Napoleona iz suite Hari Jano?). U svom visokom registru (od fis1) trombon zvuči iznimno svijetlo i sna?no; a ako se ton ne forsira, mek?e i punije od zvuka trube na istoj visini. (R. Strauss: simfonijska pjesma Tako je govorio Zarathustra) U tom registru trombon katkad izla?e raspjevanije teme, mek?e u zvuku i izrazu (M. Ravel: balet Bolero).
Akordi se često udru?uju i u akorde i zvuče iznimno moćno u forteu.
Trombon je instrument vrlo velikih dinamičkih raspona. Stoga i kod njega primjena sordine ima za cilj prvenstveno primjenu tonske boje ili izraza.
Alt-trombon in Es se koristi doista rijetko, uglavnom za razdoblja pretklasike i klasike.
Pripada porodici rogova. Ima koničnu cijev. Postoje tube različitih veličina i ?timunga. Najče?ća je bas-tuba in F s opsegom od (C1) F1-g1 (a1). (pedalni tonovi od D1-F1)
Tuba ima obično 4 ventila: I ? 1; II ? ?; III ? 1 ?; IV ? 2 ?.
Četvrti ventil sni?ava cijeli alikvotni niz tonova za Č4; a kombinirana upotreba svih ventila postupno sni?ava cijeli alikvotni niz do v7.
Registri: duboki: F1-c ? pp; srednji: c-c1 ? p-f; visoki: c1-g1 ? fff.
U dubokom i srednjem registru usnice su uglavnom opu?tene, dok se u srednjem počinju zatezati. Zvuk tube od Ges do f, pa čak i do f1 po punoći je i zaobljenosti najsrodniji horni, samo je za ti?i. U f i ff dinamici postaje tvrd i tup.
Tuba zahtijeva jako puno zraka pa stoga nije prirodno da se pi?e dugački legato. Nekad se i na duljim notnim vrijednostima di?e na svakoj dobi.
Ipak, tuba nije tako nespretan instrument kao ?to bi se moglo pretpostaviti. Ona mo?e izvoditi i ?esnaestinske figuracije, a iznenađujuće su dobri skokovi do oktave i trileri. Za nju su vrlo tipični non-legato i tenuto.
Često se koristi i visoka tuba (B1-b1). Visoka tuba (tenor-tuba) obično je ugođena in B s pedalnim (osnovnim) tonom B1.
Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner-tube koje čine prirodni prijelaz (unutar porodice) između bas-tube in F i rogova in F.
I tuba mo?e svirati sa sordinom.
TIMPANI
Timpani su membranofoni tip udaraljki kod kojih zvuk nastaje titranjem opne ili membrane. Spadaju u udaraljke određene visine tona koja ovisi o veličini kotla i napetosti membrane. Membrana se izrađuje od ko?e ili plastike i napinje vijcima, a tonovi se ugađaju zakretanjem kotla ili pedalnim mehanizmom. Udaraju se palicama, a katkada i rukama. Mjestom i načinom udara mo?e se utjecati na kvalitetu i duljinu trajanja te boju zvuka.
Osnovni sastojci timpana su kotao ? u ulozi rezonatora i opna (membrana) ? kao izvor zvuka; postolje na kojem počiva kotao, obruč na kojem je razapeta opna i mehanizam kojim se mijenja napetost opne, kako bi ona davala tonove određene i različite visine. Zvuk se proizvodi udarom o opni ? palicama.
S obzirom na vrstu mehanizma kojim se opna raste?e (tj. ugađa navi?e) ili otpu?ta (ugađa nani?e) razlikujemo pojedine konstrukcije timpana.
1. Najstariji je tip manualni timpan ili timpan s vijcima kojima se ugađa visina tona. Vijci su postavljeni svuda unaokolo kotla du? obruča. (Pobolj?ana varijanta ovog tipa umjesto vijaka ima jednu ručku pomoću koje se zate?e opna.)
2. Drugi je tip rotarni timpan. Kod njega se ugađanje obavlja vrtnjom cijelog kotla na jednoj osovini postolja.
3. Treći, najsuvremeniji tip je tzv. pedalni timpan. Kod njega se ugađanje obavlja pritiskom noge na jedan pedal.
(S obzirom da su suvremeni timpani prejaki pri izvođenju skladbi za manji orkestralni sastav, npr. Haydna, Mozarta, Bacha koriste se stariji tipovi timpana.)
U klasici se koristi 1 par timpana uglavnom na?timan u odnosu T (tonika) ? D (dominanta); a od kasnog romantizma 4 timpana, bilo kako na?timana.
O rastezljivosti zvučnog dijela opne ovisi i tonski opseg timpana. Opna ima gornju granicu rastezljivosti nakon čega puca. Zbog toga je maksimalan tonski opseg timpana jedna oktava; a realan seksta ili čak samo kvinta.
Dvije osnovne veličine predstavljaju tzv. veliki i mali koncertni timpan sa sljedećim dimenzijama i tonskim opsegom:
- veliki ? presjek opne: 71, 5 cm (76,5 cm); opseg: F ? d (Es ? es)
- mali ? presjek opne: 64, 5 cm (69 cm); opseg: A ? fis (a)
Uz ove dvije veličine, koje su redovito zastupljene u orkestru često se jo? koriste: duboki D timpan (bas ? timpan) i visoki A timpan.
Duboki D ? presjek opne: 81, 5 cm; opseg: D ? B (d)
Visoki A ? presjek opne: 56 cm; opseg (A) c ? c1
Za neke posebne efekte ponekad je u upotrebi i tzv. oktav-timpan. Presjek opne mu je ili 40 cm s opsegom f ? f1 ili 36 cm s opsegom a-a1.
Timpane najbolje zvuče u mf dinamici i u srednjem registru. Svira se palicama od filca (flanela). Za mek?i ton se koristi glavica od spu?ve, a za ff glavica od pluta ili čak drveta.
Normalno mjesto za udar palicom je na ? puta između ruba i centra. Obično se svira tako da se 2 ruke izmjenjuju. Da bi se ton skratio stavi se ruka na opnu čime se zaustavlja njeno treperenje. To se označava staccatom ili natpisom secco ( tal. = suh).
Ton udaren u forteu odzvanja od 3 ? 5 sekundi, ovisno o veličini timpana. Du?i se tonovi izvode tremolom, tj. naizmjeničnim dvjema palicama. To se naziva i virbl (njem. Wirbel = dobovanje).
Tremolo se označava:
a) oznakom za triler (tr)
b) istom oznakom uz dodatak vijugave linije
c) vi?estrukim precrtavanjem vratova kao kod gudačkog tremola.
Tremolo se izvodi na istom tonu ali je tijekom izvođenja moguće postupno mijenjati visinu tona u vidu glissanda i to isključivo pomoću pedala. Glissando se mo?e izvesti i na odzvuku pojedinog udarca. Tad je bolji uzlazni glissando koji se posti?e zatezanjem opne neposredno nakon udara. (Tada jedna ruka vrti kotao.) Ovaj se glissando mo?e izvesti i na rotarnom, obrtnom timpanu.
Ton se mo?e prigu?iti stavljanjem komada tkanine na opnu, ton je tamniji i tup. (Oznaka za ovaj postupak je coperti (tal. = pokriveni) ili sordi (tal. = gluhi, prigu?eni). Skidanje tkanine označava se aperti (tal. = otvoreni, otkriveni).
Za postizanje maksimalne snage, mo?e se propisati udvojeni udar sviranjem odjednom, s obje palice na istom timpanu.
Timpani se notiraju u bas ? ključu.
Ima izgled valjka. Omotač je najče?će od drveta. Oba su otvora pokrivena zategnutom telećom ko?om ili plastikom. Opne se zate?u preko obruča pomoću zateznog prstena s vijcima. Time se mijenja i boja zvuka. (Napetija ko?a da je prodorniji zvuk i bratno.) Veliki bubanj nema zvuk određene visine. Palica za veliki bubanj ima loptastu glavu od filca. Veća je i te?a od one za timpane. Za tremolo se koristi i palica s dvije glave (s loptastom glavom na oba kraja).
Pri sviranju se veliki bubanj postavlja u uspravan polo?aj oslonjen na kratke no?ice ili posebne noge. (U simfonijskom orkestru veliki bubanj stoji na posebnom stalku. U rock ili jazz sastavima te zabavnim orkestrima, veliki bubanj stoji na podu i dara se nogom, posredstvom pedale.) Udar se vr?i bočno i to samo po desnoj opni. Zvuk mu je izuzetno sna?an. ?eli li se zvuk skratiti potrebno je zaustaviti treperenjem obiju opni.
Notira se na jednoj crti, samo ritmički. U Europu je do?ao s Istoka, preko turske vojne glazbe.
U drugoj se polovici 18. stoljeća koristi u djelima s istočnjačkom tematikom. Redovan je instrument u velikom romantičarskom orkestru a također ga redovno nalazimo u vojnoj glazbi. U dana?njim zabavno ? glazbenim sastavima izvođač za udara u veliki bubanj koristi mehaniziran, pedalnu palicu. Pritiskom noge na pedal, palica se pokreće kao poluga s oprugom i udara.
Oblik mu je jednak obliku velikog bubnja. Valjak je razmjerno plitak; omotač mu je najče?će od metala, a na njegovim otvorenim stranama razapete su dvije opne od ko?e, pomoću obruča s vijcima.
Mali bubanj le?i na postolju vodoravno, pa se po njemu odozgo udara. Ima vi?i zvuk od velikog bubnja.
Palice su mu izrađene od drveta, sa sitnom glavicom; udarac njima daje o?triji zvuk. Preko donje opne razapeto je nekoliko srebrnih ili bakrenih ?ica. Treperenje opne prenosi se i na njih ?to doprinosi ?umnom i svijetlom zvuku. Njihovim se otklanjanjem posti?e tamniji i tuplji zvuk. U sviranju se najče?će koriste obje palice (drvenog vrha), ali i metlice, koje povlačenjem po ko?i daju karakterističan ?um. Tipični za ovaj instrument jesu nagla?eni udari palicama s dvo-, tro-, ili četverostrukim predudarom. Ako se ravnomjerno ponavlja ističu mar?evsko obilje?je glazbe. Stoga se i koristi u vojnoj glazbi.
Zahvaljujući o?trom i preciznom zvučanju slu?i i za izlaganje slo?enijih ritmičkih motiva i pratećih obrazaca. I tad se koristi za ritam mar?a, ali i za ritam nekog plesa npr. u baletu Bolero Maurice Ravela.
Koristi se i za tremolo (virbl). Tada svaka palica udara opnu barem po 2 puta prije nego je druga smijeni. Drugi udar proističe iz elastičnog odskoka palice nakon prvog udara.
Notira se ritmički na jednoj crti.
Oblikom je sličan malom bunju. Tijelo mu je dulje od njegova i nema napetih ?ica uz donju membranu. Izrađuje se u nekoliko veličina, kojima se pribli?no mo?e odrediti visina zvuka. Tom-tomovi se rabe u skupinama, obično po dva, različitih promjera. Ostavljaju se na stalak, koji, kada je riječ o manjim sastavima, stoji na velikom bubnju.
Tamburin se od ostalih bubnjeva razlikuje po mnogim obilje?jima. Ima izuzetno uzak obruč (oko 5-6 cm) tj okvir od drveta ili metala. Ima samo jednu opnu, dok je s druge strane obruč otvoren. U uskim prorezima du? drvenog okvira smje?teni su po parovima metalni tanjurići. S obzirom da oni prilikom udara o opnu zveckaju metalnim zvukom, tamburin predstavljaju kombinaciju opnozvučne i metalozvučne udaraljke.
Instrument se dru?i u lijevoj ruci za drveni obruč a svira na vi?e načina:
a) najče?će pojedinačnim udarima ? skupljenim prstima, donjim dijelom dlana, ručnim zglobom, laktom, koljenom;
b) ritmiziranom kombinacijom udara ? samo po ko?i; samo po okviru ili naizmjenično (po ko?i dlanom, a po okviru
prstima);
c) tre?enjem instrumenata ? čime se tanjurići proizvode tremolo;
d) trljanjem ko?e palcem ? čime se ostvaruje ?um nalik na tremolo;
e) udarom po ko?i palicama ? tada se dr?i na nekoj podlozi ili koljenima.
Zvuk tamburina je svijetao i vedar pa je čest u plesnoj glazbi, ali i opernoj i baletnoj.
Tamburin potječe s Bliskog i Srednjeg Istoka. Nalazimo ga kod mediteranskih naroda. Kod nas ga nazivaju i daire ili def.
Ovo su bubnjevi afričkog podrijetla ali odomaćeni u latinoameričkom folkloru. Javljaju se u paru, s izvjesnom razlikom u veličini, a time i zvučnosti. Opna pokriva samo gornji otvor valjkastog tijela, dok je donji kraj otvoren.
Razlikuju se u du?ini rezonatora i oblika. Kod bongosa rezonator je pravilan valjak, a visina nevelika: oko 25-30 cm; kod kongasa je visina znatno veća: oko 70-80 cm; a promjer rezonatora se su?ava prema donjem kraju. Stoga je i zvuk bongosa svjetliji i vi?i, a kod kongosa dublji i zatvoreniji. Nijanse zvučnosti variraju i od načina udara. (Bli?e centru je dublji i mukliji zvuk.) U folkloru se po opnama udara prstima. Moguće je i udar palicama pa je bongos čest u sastavu ?baterije?. Bongo (bubnjić kubanskog podrijetla), pridr?ava se laktom; dok se konga stavlja na postolje.
Njihove se dionice najče?će improviziraju. Ako to nije slučaj notacija se pi?e na jednoj crti i to za mali bubanj iznad, a za veći ispod nje.
Izrađeni su od kovane bronce ili mesinga u obliku tanjuraste ploče (talijanski piatti). (Najkvalitetniji su kineski ili turski.) Neodređene su visine zvuka.
U sredi?tu se nalazi ispupčenje s prorezom, kroz koji je provučena uzica ili remen koji slu?i za dr?anje instrumenta.
Najče?će se upotrebljavaju u paru okrenuti jedan prema drugom svojim izdubljenim stranama. Zvuk se ostvaruje njihovim međusobnim udarom. Pri vodoravnom kretanju zvuk je o?triji nego pri vertikalnom.
Moguće je koristiti i samo jedan činel (tanjur) koji se objesi ili dr?i rukom u vodoravnom polo?aju (kao u sastavu ?baterije?). Tada se zvuk dobiva udarom palice (metalne - od triangla, drvene ? od malog bubnja, meke, filcane od velikog bubnja ili timpana) ? ovisno o ?eljenoj o?trini i snazi. (Na taj se način koristi u manjim sastavima rock i jazz-glazbenika, te za potrebe zabavnih orkestara.)
Osim pojedinačnih udara, palicama (osobito s dvije) se izvodi i tremolo.
Zbog sna?na metalnog i o?trog zvuka, činele se koristi pri zvučnim kulminacijama orkestra. Zvuk je i veoma trajan. Prislanja se prislanjanjem činela na grudi ili, ako je ostvaren palicom, stavljanjem ruke na metalnu ploču.
Ukoliko se ?eli da slobodno odzvuče, nakon udara ih se razdvoji i podigne uvis, kako bi se zvuk ?to slobodnije ?irio.
Kao koloristički dodatak prozračnoj piano i pianissimo instrumentaciji koriste se na 3 načina:
- lakim ?trljanjem? ivica jedne o drugu čime se dobiva tihi ?um u tremolu ili
- mekom palicom ?to također izaziva tihi ?um u tremolu
- te pojedinačni, kratki dodiri dviju činela.
(U plesnim ansamblima u sastavu ?baterije? koristi se i tzv. kontračinele. Konstruirane su tako da se njihov udar ostvaruje pritiskom noge na pedal. Postavljene su vodoravno na zajedničku osovinu, s tim ?to je jedna učvr?ćena, a druga se mehanizmom pokreće vertikalno i udara. Ova se konstrukcija naziva hi-hat. Njima se obilje?ava ravnomjernost ritmičkih jedinica.
Činele se notiraju samo ritmički, na jednoj crti. Ako se ipak koristi linijski sistem, on nosi bas-ključ, a pi?e na visini tona c ili e.
Neodređene je tonske visine. To je savijena metalna (čelična) ?ipka u obliku trokuta na vrhu s otvorom za rezonanciju. Nametljiva je zvuka. Vje?a se na ko?nu vrpcu i udara čeličnim ili drvenim ?tapićem.
Brzim izmjenjivanjem udaraca po dvjema stranicama trokuta moguće je izvesti tremolo.
To je instrument kru?nog tanjurastog oblika od bronze ili neke druge metalne legure. Neodređene je tonske visine. Nema ispupčenje na sredini kao činele. Većeg je promjera od njih ? najmanje 1 metar. Krajevi su mu savijeni. Udara se specijalnom (maljem) palicom s krupnom, loptastom glavom od mekog materijala, većinom filca.
Koristi se vertikalno obje?en pomoću konopa provučenog kroz rupu na rubu tanjuraste ploče. Udara se po sredini. Zvuk je puniji, dublji, tamniji i manje o?tar od zvuka činele i vrlo trajan.
Uslijed veličine ploče i udara po sredini, čiji se impuls postupno ?iri prema krajevima ? sluhomse opa?a svojevrsno pojačanje zvuka nakon udara.
Veoma mu je sličan gong.
I gong i tam-tam potječu s Dalekog Istoka. Gong ima metalni disk, ali je određene tonske visine jer ima ?iri rub tj. dio na krajevima koji je savijen. To čini treperenje pravilnijim nego kod tam-tama. Na sredini ima ispupčenje. Gongovi se izrađuju u različitim veličinama odnosno različitim ?timanjima. Promjer (od 100 cm na ni?e) i masa gonga određuju visinu tona u rasponu od C do g2.
To je instrument određene tonske visine. Ovisno o vrsti mo?e se ugoditi u kromatskom opsegu od C do f2. Sastoji se od metalnih cijevi (njem. R?hrenglocken) ili ploča (njem. Plattenglocken) obje?enih o okvir koje se najče?će udaraju drvenim čekićima. Tim se instrumentom opona?a zvuk crkvenih zvona bojom, ali ne i polo?inom.
To je glazbalo sastavljeno od niza (tridesetak) pravokutnih čeličnih pločica postavljenih na drveni okvir u 2 reda poretkom klavijature. Određene je tonske visine.
Postoje dvije varijante udara o pločice, a prema tome i 2 varijante izgleda instrumenta:
1. Udar se vr?i palicama s tvrdom glavicom od drveta ili metala, a okvir s pločicama je smje?ten u prenosivoj kutiji (otvoreniji i sna?niji zvuk). Zvučni je opseg od g2-c5. Glazba se pi?e 2 oktave dublje od ?eljene visine. Mogu imati ugrađeni pedal za kontrolu duljine trajanja tona.
2. Udar je mehaniziran i posti?e se pomoću klavijature, pa se i pločice i mehanizam nalaze u sandučiću. Koristi se za slo?enije izvedbe. Zvučni je opseg od c2-c4.
Izrađuju se po uzoru na prethodno opisane zvončiće. Vibrafon je većih izmjera, a opseg mu je f-f3, dakle određene je tonske visine. Ima metalne pločice raspoređene po uzoru na klavijaturu u 2 reda (red do svirača su = bijele tipke; 2. red od svirača = crne tipke na klaviru). Ispod svake je pločice uspravno viseća metalna cijev rezonatora. Budući da zvuk vibrafona traje moguće je kontrolirati njegovu duljinu pomoću pedala. Donji dio cijevi rezonatora je zatvoren, a na gornjem se otvoru nalazi ?leptir? poklopac, koji se okreće oko svoje sedi?nje osovine pomoću električne struje. Laganim okretanjem poklopac naizmjenično otvara i zatvara cijev, ?to znači da u nju propu?ta ili prekida zvučne valove s udarene pločice i tako izaziva periodičnu promjenu tj. vibriranjem jačine tona ? po čemu je instrument i dobio naziv.
Vibrafon posjeduje motor koji ako se uključi daje ritmičke pulsacije.
Udara se palicama s glavom od filca ili gume. Često jedna ruka dr?i 2-3 palice. Tako se mogu izvoditi i četveroglasni akordi.
To je instrument s klavijaturom poput malog pianina koji umjesto ?ica ima čelične pločice. Konstruiran je u 19. stoljeću u Parizu. Zvuk čeleste je jasan i čist po mekoći sličan harfi te donekle zvončićima. Godine 1886. konstruirao ga je Auguste Mustel. U umjetničkoj ga je glazbi prvi put upotrijebio Čajkovski 1891. g. u baletnoj suiti ?čelkunčik. Notira se od c-c4, a zvuči oktavu vi?e. Gradi se u formi harmonija ili pianina. Metalne pločice, koje počivaju na drvenim rezonantnim kutijicama, udaraju se malim čekićima posredstvom klavijature.
Na čelesti obično svira pijanist, jer je tehnika sviranja ista kao na klaviru, samo bez većih mogućnosti mijenjanja artikulacije izvedenih tonova (staccato, legato, dinamičke nijanse?). S obzirom da mu je zvuk tih upotrebljava se u prozračnim zvučnim kompleksima.
Najpoznatije djelo skladano za ovaj instrument je Muzika za gudače, udaraljke i čelestu B?le Bart?ka
To je udaraljka određene visine tona, zvučnog opsega od (c1) f1-c4. Ima dva reda drvanih pločoca (ppalisandrovo drvo) slo?enih po uzoru na klavijaturu. Daje vrlo kratki zvuk, prodoran u visokim registrima. Glazba se zapisuje oktavu dublje od ?eljene visine tona pri sviranju se mo?e rabiti vi?e palica istodobno, kao i kod vibrafona. Ksilofon je sopransko glazbalo svoje porodice. Uloga alta ima ksilofon s rezonantnim cijevima ispod pločica, tzv. ksilorimba, zvučnog opsega c1-c5.
Ulogu tenora u porodici ksilofona ima MARIMBA ili MARIMBAFON, instrument određene tonske visine, opsega c-c4. Afričkog je podrijetla. Posjeduje rezonantne cijevi koje tonovima daju topliji i mek?i zvuk. Dosta se upotrebljava u ju?noameričkom folkloru i zabavnoj glazbi tog ?anra.
Basovska marimba ima raspon C-c3. Danas se radi i marimba raspona F-c5 ili čak C-c5, duga vi?e od 2,5m
KASTANJETE (cast.)
To je instrument ?panjolski narodni neodređene tonske visine. Koristi se i u ju?noj Italiji. Ima oblik manjih izdubljenih drvenih pločica (?koljki) povezanih ?pagom u parove. Pločice se dr?e u ruci i pokretom prstiju vr?i se udar jedne o drugu. U orkestru se koriste kastanjete s pločicama koje su zakvačene za jednu dr?ku.
KINESKA DRVA (WOODBLOCKS) (w. bl.)
Instrument je neodređene tonske visine. To su izdubljene drvene kutije u obliku pravokutnika s otvorom za rezonanciju, različite veličine. (Engl. wood block ? drveni odsječak grubo otesana drva u obliku kvadra.) Udara se drvenom palicom.
KOREANSKA (KOREJSKA) DRVA (TEMPLEBLOCKS) (t. b., od enlg. temple = hram, dvorana kupolasta svoda i block = komad grubo otesana drva) su?eni su komadi izdubljenog drva kru?kastog oblika, slični kokosovim orasima. Nazivaju se i drvenim zvonima, a daju zvuk neodređene visine, to vi?i ?to je volumen drva manji. Obično se koriste u raznim veličinama u kompletu do pet s vrlo čujnim visinskim razlikama. Imaju proreze preko kojih se udaraju drvenim palicama. Slična su im kineska drva.
CLAVES
Ju?noamerički je instrument. To su 2 ?tapića od tvrdog drveta koji se udaraju jedan o drugi pri čemu se dobije zvuk sličan kineskim drvima i kastanjetama.
MARAKAS ili ZVEČKA (mar.)
Maraca je ju?noamerički je instrument. Vrsta je čegrtaljke. Zaseban je instrument, ne spada ni u jednu od porodica udaraljki. Potječe od su?ene tikve s ko?ticama unutar koje udarom o stjenke daju karakteristični kratki zvuk. Sviraju se, tj. tresu u paru (maracas), a mogu biti raznih dimenzija. Prozizvodi vrlo karakterističan zvuk neodređene visine.
Drvena sfera tanke stjenke danas se mo?e puniti različitim zrnastim materijalom (ri?a, plastične kuglice, sačma?). U komercijalnoj izradi ima oblik ?uplje lopte od drveta, metala ili plastike s dr?kom, unutar koje se nalazi različiti zrnati materijal.
To je instrument određene tonske visine. Daje tonove u opsegu od E-e3.
Trapezoidnog je oblika s razapetim čeličnim ?icama, po kojima se udara duguljastim drvenim ?licvama (?tapićima koji su na krajevima zadebljani i često s jedne strane presvučeni filcom, kojim je omogućena promjena boje zvuka). Često ima i pedal za prigu?ivanje zvuka. Ton mu je prilično rezak no zbog slijevanja zvuka ponekad nejasan posebno ako ne posjeduje prigu?ivač.
Cimal je stari instrument psalterijum ili psalterij perzijsko-asirskog podrijetla. Danas se najče?će javlja u sastavima mađarskih i ciganskih orkestara. U simfonijskoj glazbi koristili su ga većinom mađarski skladatelji Bart?k i Kod?ly (Kodalj), te slavenski (Igor Stravinski: Rag-time, Renard).
Sonorni su predmeti metalni i drugi predmeti koji u određenim okolnostima mogu imati ulogu glazbala (praporci, čegrtaljke, bič, nakovanj, lanci itd.). U njih se ubraja i eolifon (eol.), mehanički uređaj kojim se opona?a zvuk vjetra. Tu je zatim i tzv. lastra (la.). Riječ je o limenoj ploči obje?enoj na okvir. Bude li zatresena rukama, lastra proizvodi zvuk sličan grmljavini.
Među njih se mo?e uvrstiti i obična staklena ča?a. Laganim trljanjem prstom po njezinu ovla?enu rubu nastaje ton, čina visina ovisi o volumenu ča?e. Na tom je principu američki znanstvenik i pisac Benjamin Frankslin (1706.-1790.) konstruirao glazbalo i nazvao ga glasharmonika. Sastojalo se od mno?tva staklenih zvona, koja su se vrtjela nanizana na osovinu. Trenjem o rub svakog pojedinog zvona nastajali bi nje?ni tonovi različite visine. Vremenom je glazbalo dobilo i tipke, a opseg mu je bio c-f3. Na njemu se mogla izvoditi i klavirska i orguljska glazba. Za njega su pisali W. A. Mozart (Adagio i rondo za glasharmoniku, flautu, obou, violu i violončelo, KV 617) i drugi.
slowstar
11-06-2007, 10:45 AM
Cestitam na pozitivnoj nameri Hush-a da nam svima "otvori vidike" la poznavanju klasicnih instrumenata, pa nam je pastovao jedan sazet prikaz, i savetujem malu dozu strpljenja svakome, da procita ovaj materijal, NECE MU SKODITI!!!
(letimicno sam pregledao, ima par gresaka na primer:- METALNI: truba+ (čašasti usnik) ili tromba ili trompeta, horna* (ljevkasti usnik) ili (francuski) rog,
trombon+ ili pozauna, tuba*
+ = čašasti usnik; * = ljevkasti usnik
U slucaju TUBE, pogresno je oznacen Levkasti usnik, sto nije tacno, Tuba ima
kotlasti, ili kako autor koristi "Casasti usnik", a samo tzv. "Wagnerove" tube su imale levkasti, i po tome su bile karakteristicne. Sada se (nazalost) Tube sa levkastim usnikom vise ne koriste u standardnom simfo. orkestru...
Pozdrav, hvala Hushu na plemenitoj nameri...Narocito je dobrodosao onaj deo o gudackim instrumentima, jer koliko sam cuo, bar u "semplovanoj" formi, tu najcesce u novijoj domacoj produkciji ima pogresnog koriscenja gudackih semplova, i nedovoljne iskoriscenosti izuzetno velikih mogucnosti gudacke sekcije, pa makar i bila semplovana (Vienna,K.Hunter, EWSQL, Garritan, Vitoush, ITD, ITD)
clusterchord
31-12-2007, 03:48 AM
solidan tekst. makar bi link do cijelog originalnog pdf-a ili txt filea bio prakticniji nego ovako po postovima.
btw, Hush, iz koje je to knjige.. autor, ako znas mozda?
malko kasnim :(
to je skracena skripta, napisala ju jedna profesorica muzikologije..
inace ako koga zanima nesto vise mogu preporuciti knjigu dejana despica "muzicki instrumenti" :wink: beogradsko izdanje jos u vrijeme druga tita.. ja je nasao u knjiznici pa cu je skenirati.. naravno za osobne (da neb' bilo) :D
vBulletin® v3.8.12 by vBS, Copyright ©2000-2025, vBulletin Solutions Inc.